Ako uopšte ima nade ona leži u proleterijatu

Odlomak iz George Orwell-ovog klasika, "1984." koji jezivo podsjeća na moderni svijet u kojem živimo. Izvor: LibertyPen YouTube kanal.

Preveo: Jadranko Brkic

transkript:

Ako uopšte ima nade ona je u prolima. (proli = proleterijat)

Ako uopšte ima nade, ona mora biti u prolima, jer se samo u tim uzmuvanim, zanemarenim masama, mogla proizvesti energija koja će razoriti Partiju. Partija se ne bi mogla oboriti iznutra. Ali proli, ako bi samo kojim slučajem postali svjesni svoje vlastite snage, ne bi imali potrebe da kuju zavjeru. Bilo bi dovoljno samo da se podignu i da se stresu, kao konj kad sa sebe strese muve. Da hoće, mogli bi Partiju raznijeti u komade već sutra. Zasigurno im jednog dana mora pasti na um da se dignu. Ali ipak...!

Sjetio je se kako je jednom išao nekom ulicom prepunom svijeta kad je najednom iz poprečne uličice malo ispred njega eksplodirao strahovit urlik stotina ženskih glasova. To su bili zaglušni, gromoglasni krici bijesa i očajanja, duboko, glasno „O-o-o-o-o-o-o!” koje je odjekivalo kao zvuk zvona. Srce mu je podskočilo. Počelo je! pomislio je. Ulični neredi! Proli su se najzad podigli! Kad je stigao do mjesta odakle se čula buka, vidjeo je samo gomilu od dvije-tri stotine žena koje su se gurale oko pijačnih tezgi, sa tako tragičnim izrazima lica kao da su na brodu koji tone. Posrijedi je bilo to što su se za jednom od tih tezgi prodavale limene šerpe. To je bila loša, krhka roba ali veoma tražena, jer je do kuhinjskog posuđa bilo teško doći. Sad se ispostavilo da je zalihe neočekivano nestalo. Pobjednice u gužvi, izgurane i izgažene, pokušavale su da odmagle sa svojim šerpama dok su desetine ostalih žagorile oko tezge, optužujući prodavca da sprovodi pristrasnost i da negdje u rezervi čuva još šerpi. Dvije podbule žene, od kojih je jednoj kosa bila rašcupana, bile su dohvatile jednu šerpu i otimale se za nju. Jedan trenutak su vukle svaka na svoju stranu, a zatim se drška odlomila. Winston ih je s gađenjem posmatrao. A ipak, samo za trenutak, u tom kriku iz svega nekoliko stotina grla zazvučala je takva strašna snaga! Kako to da nikad ne viču tako zbog drugih, važnih stvari?

Dok ne postanu svjesni, neće se nikad pobuniti, a dok se ne pobune, neće moći da postanu svjesni.

To, pomisli on, kao da je prepisano iz nekog partijskog udžbenika. Partija je naravno tvrdila da je oslobodila prole od ropstva. Prije Revolucije su ih kapitalisti besramno izrabljivali, gladovali su, bili bičevani, žene su prisiljavane da rade u rudnicima (žene su u stvari još uvijek radile u rudnicima), djeca od šest godina su prodavana da rade u fabrikama. No u isto vrijeme, držeći se principa dvomisli, Partija je učila da su proli po prirodi niža bića koja se primjenom nekoliko jednostavnih pravila moraju držati u pokornosti, kao životinje. Prepušteni samima sebi, kao stoka puštena na argentinske ravnice, oni su se vratili načinu života koji kao da im je bio urođen, kao neka vrsta tradicije od predaka. Rađali su se, rasli na ulici, u dvanaestoj godini počinjali da rade, prolazili kroz kratak procvat ljepote i seksualne želje, vjenčavali se u dvadesetoj, postajali sredovječni u tridesetoj, umirali najčešće u šezdesetoj. Težak fizički rad, briga o kući i djeci, sitne svađe sa susjedima, filmovi, fudbal, pivo, i iznad svega, kocka, ispunjavali su njihov duhovni horizont. Držati ih pod kontrolom nije bilo teško. Među njima se uvijek kretalo nekoliko agenata Policije misli, šireći lažne glasine, bilježeći i likvidirajući ono malo pojedinaca za koje se smatralo da mogu postati opasni; ali nije bilo pokušaja da ih se zadoji ideologijom Partije. Nije bilo poželjno da proli imaju čvrste političke poglede. Od njih se tražio jedino izvjestan primitivni patriotizam. Čak i kad su postajali nezadovoljni, kao što se koji put dešavalo, njihovo nezadovoljstvo nije vodilo nikuda, jer su ga nemajući opštih predstava mogli usredsrediti samo na sitne pojedinačne nepravde. Veća zla po pravilu uopšte nisu ni primjećivali.