Milton Friedman o edukacijskim vaučerima

“Odgovornost za edukaciju djece je na njihovim roditeljima. A da bi se to pitanje učinilo roditeljskim, morate da imate situaciju u kojoj su roditelji slobodni da biraju škole u koje će njihova djeca da idu. To danas nije slučaj. Danas, škole biraju djecu. Djeca se dodjeljuju školama na osnovu geografije. Po tome gdje oni žive. I u suštini vi imate situaciju da škole biraju djecu. Kao što sam rekao 1955., uzmite iznos novca koji mi sada trošimo na obrazovanje, razdijelite ga na broj djece, i dajte taj novčani iznos svakom roditelju.” Isječak iz intervjua sa Hillsdale College predsednikom Larri Arnn, 22. maja 2006. godine u kojem Milton Friedman objašnjava dinamiku situacije kada roditelji imaju moć da izaberu najbolju obrazovnu opciju za svoju djecu. Video izvor: LibertyPen YouTube kanal. Preveo Jadranko Brkić.

Transkript:

Postoje dvije oblasti u Sjedinjenim Državama koje pate od iste bolesti. Obrazovanje je jedna, a zdravstvo je druga.

Obrazovanje je jednostavan slučaj. Dužnost države nije da gradi škole i u njima da edukuje studente. Dužnost države je da pruži edukaciju. Vi ste proizvođač koji proizvodi proizvode. I ako želite da subvencionišete proizvodnju tog proizvoda, postoje dva načina na koje možete to da uradite. Možete subvencionisati proizvođača, ili možete subvencionisati potrošača. U obrazovanju, mi subvencionišemo proizvođača. Mi subvencionišemo školu. Ako umjesto škole subvencionišemo studenta, imaćemo konkurenciju. Učenik bi mogao da izabere u koju školu će ići. I to bi natjeralo škole na unapređenja i da zadovolje ukuse svojih učenika.

Imamo situaciju kojoj obrazovni sistem u kojem nešto oko trideset odsto mladih ljudi koji krenu u srednju školu je nikad ne dovrše. Oni su osuđeni na rad na poslovima sa niskim primanjima. Oni su osuđeni na situaciju u kojoj će biti na dnu. A to dovodi do razdora u društvu. To vodi ka stratifikovanom društvu, radije nego ka društvu od opšte saradnje i opšteg razumijevanja.

Upotrebna pismenost u Sjedinjenim Državama je danas gotovo sigurno manja nego što je bila prije sto godina. U vrijeme prije nego što smo imali bilo kakvu umiješanost države u obrazovanje, imali smo situaciju da su većina mladih ljudi bili školovani, bili su pismeni, i mogli su da uče. To je sramota za zemlju kao što je SAD da imaju trideset posto stanovništva koje nikad ne završi srednju školu. Brojka je i veća od toga, jer sam izostavio one koji odustanu u osnovnoj školi. To je sramota da ljudi ne mogu čitati i pisati. Za mene je teško vidjeti kako možemo nastaviti da održavamo pristojno, slobodno ljudsko društvo ako imamo veliki segment ljudi koji su osuđeni na siromaštvo i na milostinju.

Obrazovanje treba da bude državna i lokalna stvar, a ne problem savezne vlasti. Dakle to bi trebalo da bude lokalna stvar, ali bi trebalo da bude i roditeljska stvar. Odgovornost za edukaciju djece je na njihovim roditeljima. A da bi se to pitanje učinilo roditeljskim, morate da imate situaciju u kojoj su roditelji slobodni da biraju škole u koje će njihova djeca da idu. To danas nije slučaj. Danas, škole biraju djecu. Djeca se dodjeljuju školama na osnovu geografije. Po tome gdje oni žive. I u suštini imamo situaciju da škole biraju djecu. Kao što sam rekao 1955., uzmimo iznos novca koji mi sada trošimo na obrazovanje, podijelimo ga sa brojem djece, i dajmo taj novčani iznos svakom roditelju. To je ono što mi sada trošimo. I dalje nastavimo da trošimo toliko, ali trošimo to u obliku vaučera, koji će ići svim roditeljima.

Zaustavimo rast države. Obuzdajmo državu i učinimo je manjom.