Moćni predsjednici su nekompatibilni sa slobodom

autor: Ron Paul

Mejnstrim mediji su proglasili bivšeg potpredsjednika Joe Bidena pobjednikom na predsjedničkim izborima 2020. godine. Međutim, to ne znači da je predsjednička kampanja 2020. godine završena. Predsjednik Donald Trump nastavlja sa svojim pravnim izazovima oko prebrojavanja glasova u nekim ključnim američkim državama.

Emotivno ulaganje mnogih Amerikanaca u trku između Trumpa i Bidena šokiralo bi autore američkog Ustava. Autori Ustava namjeravali su da predsedništvo bude kancelarija strogo ograničenih ovlašćenja koja neće uticati na većinu Amerikanaca. Ustav ovlašćuje predsjednika da upravlja zakonima koje donosi Kongres, a ne da stvara zakone izvršnim naredbama. Predsjednik služi kao vrhovni komandant vojske nakon što Kongres objavi rat, ali bez ovlašćenja da jednostrano pošalje trupe u strani sukob.

Američki osnivači nisu namjeravali da predsjednik postavi „nacionalnu agendu“, i bili bi užasnuti kada bi vidjeli kako moderni predsjednici preuzimaju ovlašćenje da američkim građanima nalažu neodređeno pritvaranje i čak ubijanje bez odgovarajućeg pravnog postupka.

Ideja da bi predsjednik trebao da ima gotovo neograničena ovlašćenja nasljedstvo je progresivnog pokreta. Progresivci, koji su odgovorni za uspon američke države blagostanja, imaju sklonosti ka moćnom predsjedništvu, što nije iznenađujuće. Vladi koja teži da upravlja našim životima, upravlja ekonomijom i upravlja svijetom, potrebna je jaka izvršna vlast neometana ustavnim lancima. Hladni rat je takođe pružio poticaj predsjedničkoj moći, jer je opravdavao posezanje za sve više nekontrolisane vlasti od strane predsjednika u ime „nacionalne bezbjednosti“.

Koncentracija moći u izvršnoj vlasti ne znači da su predsjednici svemoćni. Na primjer, iako su predsjednici ocjenjivani na osnovu stanja ekonomije, neizabrani i neodgovorni Odbor Federalnih rezervi obično ima veći uticaj na ekonomiju od predsjednika. Predsjednici često moraju da prilagode svoju ekonomsku politiku kako bi se nosili sa posljedicama postupaka FEDa. Zbog toga predsjednici troše toliko vremena i energije pokušavajući da utiču na „nepolitički“ FED. Upravljačko tijelo FEDa obično, ali ne i uvijek, uzvraćaju pokušajem da kroje politike kako bi bile „korisne“ aktuelnom predsjedniku.

Postalo je floskula da se kaže da se „politika zaustavlja na ivici vode“. To znači da se niko - čak ni članovi Kongresa, nikada ne bi trebali suprotstaviti ili pretpostaviti spoljnopolitičke odluke predsjednika. Međutim, ovo pravilo se ne odnosi na one koji obuhvataju ono što je u narodu postalo poznato kao „Duboka država“: vojno-industrijski kompleks, birokratija za nacionalnu bezbjednost - uključujući osoblje CIA-e u Kongresu, i članove medija. Ova Duboka država služi stalnoj-permanentnoj vladi i ima agendu koju sprovodi bez obzira na želje predsjednika ili američkog naroda.

Duboka država je osujetila skromne napore predsjednika Trumpa da ispuni predizborno obećanje da će voditi manje intervencionističku spoljnu politiku i okončati ratove u Avganistanu i Iraku. Pripadnici Duboke države imali su ključnu ulogu u 'Russiagate' podvali uplitanja Rusije i optžbama protiv (impičmentu) predsjednika Trumpa. Mnogi su podržali impičment jer su postupci predsjednika Trumpa bili u suprotnosti sa „konsenzusom“ Washingtona o američko-ukrajinskim odnosima i potrebi za novim hladnim ratom sa Rusijom. Predsjednik Trump nije prvi predsjednik kojeg je Duboka država potkopala i sigurno neće biti posljednji.

Izbori 2020. uzbunili su mnoge Amerikance na korupciju moderne države blagostanja. Ovi Amerikanci su zreli za poruku slobode. Oni mogu pomoći u vitalnom zadatku demistifikacije američkog predsjeništva, uništavanju duboke države, obnavljanju konstitucione republike i vraćanja izgubljenih sloboda.

Izvor: Ron Paul Institute

Preveo Jadranko Brkić