Samodovoljnost vodi ka siromaštvu a specijalizacija ka visokoj produktivnosti i prosperitetu

Britanski novinar, autor, i ekonomista Matt Ridley govori o tome kako ljudi radeći jedni za druge po specijalizovanom modelu podjele rada umjesto oslanjanjem na vlastitu samodovoljnost, su u stanju da masovno proizvode nevjerovatno kompleksne proizvode koje nijedan pojedinac nije u stanju sam da proizvede. Za više informacija o ideji podjele rada pročitajte čuveni esej "Ja, olovka" koji je pisao Leonard E. Read. Video izvor: zeitgeitminds YouTube kanal

Preveo: Jadranko Brkić

(video na dnu transkripta)

Transkript:

Iako zvuči kontraintuitivno, kako smo se udaljavali od samodovoljnosti postajali smo sve prosperitetniji. Što više radimo jedni za druge, to nam je bolje. Što se više oslanjamo na sopstvene napore, utoliko smo siromašniji. Zato to nazivamo preživljavanje. "Sopstvena dovoljnost" je zaista drugi izraz za "siromaštvo."

Priča ljudskog prosperiteta je da kroz magiju razmjene, postajemo sve više i više specijalizovani kao proizvođači, sve više i više usko određeni u našem radu, tako da možemo postati raznovrsniji u našoj potrošnji.

Na mom stolu kod kuće stoje dva objekta, koji su iste veličine i oblika. Jedan je Acheuleanska ručna sjekira od prije pola miliona godina, kakve je koristio homo erektus. Drugi objekat je kompjuterski miš od prije pola decenije. Oni su identični u veličini i obliku, jer su oboje dizajnirani da stanu u ljudsku ruku.

Ali jedan je izrađen u kućnoj radinosti, sjekira. Drugi je napravljen za mene. I to je, u izvjesnom smislu, tajna ljudskog napretka. Jer u poređenju sa homo erektusom, ja sam imućan, jer ja imam hiljade - čak, milione službenika. Oni su se udružili da mi naprave taj miš. Pri tome ne zaboravimo uzgajivača kafe u Brazilu čiju kafu su pili proizvođači nafte u Meksiku; čija nafta je pretvarana u plastiku u Americi; čija plastika je oblikovana u miša u Koreji; koji se prodaje na tržištu ovdje u Velikoj Britaniji. Svi oni su bili dio mog tima za podršku, moje osoblje, moja rezervna posada. A ipak, znate šta? Ne samo da niko od njih ne zna da su radili za mene. Ni jedan od njih ne zna kako da napravi kompjuterski miš. Zato što ne postoji niko na planeti ko zna kako da napravi kompjuterski miš. Bukvalno!

To znanje nije u glavi nijednog pojedinca, jer čovjek koji zna kako da buši naftne bunare ne zna kako da naftu preradi u plastiku. A čovjek koji upravlja tvornicom kompjuterskih miševa, sve što on zna je kako da vodi kompaniju. On ne zna kako da napravi kompjuterski miš, i tako dalje. To je nevjerovatna, čudna, gotovo iracionalna stvar o savremenom svijetu. Tako se postižu stvari koje niko zapravo ne zna kako da stvori.