Nikola Kužet

Udruženi sadržaj
Blog o ekonomiji, marketingu, turizmu, politici, ekologiji i modernim tehnologijama
Ažurirano: prije 2 sata 47 minuta

Kako mi je Demofest promijenio život

Uto, 13/06/2017 - 08:08
Sa trinaest sam odustao od fudbala. Shvatio sam da sam previše lijen i netalentovan da bih napravio bilo kakvu karijeru. Uz to, Zvezda je već postala prvak Evrope, zatim i svijeta, a onda je došao rat i sportske sankcije, Zvezda se raspala, pa je moje razočarenje u sport i fudbal bilo još i veće. Sljedeća ljubav bila je muzika. Potpuna opsesija, isto kao sa Zvezdom i fudbalom. Počelo je sa domaćom rock scenom, ali vrlo brzo sam prešao na ozbiljniju žestinu. Prirodnim redoslijedom: AC-DC, zatim Iron Maiden, pa Metallica, Slayer, The Exploited, Sex Pistols, Sepultura, Suicidal Tendencies, Biohazard, Rage Against the Machine, pa kasnije Jimi Hendrix, Nirvana, Iggy Pop, Sonic Youth, Red Hot Chili Peppers. Odmah sam počeo da sviram gitaru i pokušavao da napravim bend. Bilo je tu nekoliko projekata u osnovnoj i srednjoj školi, ništa ozbiljno ni održivo. Ipak, visio sam često na probama drugih bendova i bio potpuno opčinjen tom bukom, atmosferom, radom, stvaranjem, bend kulturom. Ko je jednom osjetio tu atmosferu i energiju dobro zna o čemu pričam. Sa osamnaest sam odustao od gitare i muzike. Shvatio sam da sam previše lijen i netalentovan da bih napravio bilo kakvu ozbiljnu priču. To životno poglavlje sam zatvorio i pognute glave nastavio dalje. Život je postao težak i zahtjevan i odvukao me u drugom smjeru. Ozbiljnom smjeru. Rad, školovanje, usavršavanje, učenje. Ljubav prema muzici je opstala, ali samo u formi slušanja i povremenog istraživanja novih trendova i nekih zaboravljenih žanrova i bendova. Gitaru sam prodao da me ne podsjeća na neostvarene snove. Ionako sam je svirao samo da bih bio u nekom bendu.Početkom 2008. godine počelo je da se priča da će u Banjaluci na ljeto biti održan nekakav festival demo bendova za ex YU regiju pod imenom Demofest. OK, dobra ideja pomislio sam. Očekivao sam nešto kvalitetno jer se u organizaciju upustila ozbiljna ekipa, ali nisam očekivao previše. Ono što sam vidio na ljeto oduvalo mi je pamet. Organizacija je bila odlična, izbor revijalnih bendova je bio odličan za naše standarde, lokacija savršena, ali sve sam to već vidio. Mene su fascinirali demo bendovi. Energija, entuzijazam, buka, kreativnost, ludilo, sve je bilo tu. Neki su bili virtuozni, drugi su bili smotani i netalentovani isto onako kakav sam ja bio sa petnaest, ali imali su energiju, imali su stav, imali su šta da kažu. Nisam se slagao sa žirijem, smatrao sam da je domaći Anti-Dope morao ući u konkurenciju, iznervirao sam se zbog toga, ni pobjednik festivala me nije oduševio, mislio sam da je bilo boljih bendova, ali nešto drugo, puno značajnije me zaokupilo. Među tih tridesetak demo bendova vidio sam sebe. Nešto je zavarničilo u meni, rodila se glupava, besmislena ideja da ponovo počnem svirati gitaru i pokušam sastaviti bend. Čisto onako, iz hobija, za svoju dušu, pa se možda jednog dana prijavimo na Demofest, ako festival uopšte opstane. Razumno sam sebi objasnio da je to nerealno, djetinjasto, da ne znam svirati, nemam ekipu, nemam vremena, a i već sam mator za to. Međutim Demofest se desio i sljedeće godine. Još bolji i veći sa još boljim i luđim demo bendovima. Crv je ponovo počeo da rovari po mojoj glavi i nije htio van. Shvatio sam, trajno sam inficiran, nema nazad. Za trideseti rođendan sam kupio gitaru i počeo da vježbam, neredovno. Najmanje deset godina uopšte nisam svirao, a i prije toga sam bio poprilično loš. Išlo je sporo i teško, ali skontao sam da mogu iznijeti neki jednostavan punk od tri, četiri rifa. Dovoljno. Ubrzo mi se pridružio Zlaja na basu. Znači, ima nas još. Jedne pijane noći ispričali smo Bokiju da nešto svirkamo, on je ispalio kao iz topa: "Ja ću biti bubnjar!" Opa, ovo je već bend. Radimo nekoliko proba u vježbaoni Demofest Kluba. Ubrzo dolazi Robi sa drugom gitarom. Počinjemo tražiti vokala. Neka nepoznata sila šalje Saleta, a nakon nekog vremena i Vandu. Magija. Ne znam samo da li je crna ili bijela, ali, iskreno, nije me ni briga. IMAMO BEND! Skrpili smo neku jadnu opremu, redovno radimo probe, zvučimo bezveze, ali nije nas briga. Provodimo se odlično. Druženje, zajedništvo, bratstvo, energija, buka, rifovi, muzika, bend kultura, rokenrol. Sviramo punk, samo obrade. Klasici: Ramones, Sex Pistols, The Clash, Bad Religion. Ne radimo svoje pjesme, ali počinju se rađati ideje. Tu i tamo prosviramo poneki svoj rif. Džemujemo. Imamo i ime. Zlaja je odlučio. Zvaće se Shanghai Street Fight. Zašto? Zato! Nije bilo rasprave ni drugih ideja. Čisti Kung Fu. Ima priča iza imena, ali nećemo sad o tome. Bugi nam radi logo, najbolji ikad. Tu i tamo ubodemo neku manju svirku.
U Demofest gledam kao u sveti gral. Prolaze četvrti, peti, šesti. Svake godine sve bolji. Negdje poslije petog sam ozbiljno počeo razmišljati o prijavi. Nisam se previše nadao. Prošli smo kroz određene promjene u bendu. Zlaja je otišao, došao je Dadi na bubanj, Boki se prebacio na bas. Onda je otišao Dadi, a došao Smaja. U međuvremenu smo napravili i snimili dvije pjesme. Prvi singlovi. Snimali smo u studiju kod čika Mome Nikića koji je udahnuo svoju magiju u pjesme. Sugar Daddy & Kung Fu Blues. Oduševljeni smo sa demo snimcima. Šaljemo prijavu za sedmi Demofest. Nadamo se.Brankica mi javlja da smo prošli, zatiče me u Beogradu. Prštim od sreće u sred sastanka, gledaju me kao luđaka. Javljam bendu, ne vjeruju mi. Izlaze zvanični rezultati, tu smo, na listi. Počinje euforija. Narednih dana se ozbiljno pripremamo. Uvježbavamo dvije pjesme do perfekcije.Počinje Demofest. Prvu polufinalnu večer smo svirali među zadnjima, a to znači more ljudi. Doslovno hiljade, dupke pun Kastel. Rasturili smo. Ovacije. Banja Luka nas voli. Na istom smo stejdžu sa Hladnim Pivom, Urbanom, Max Romeom, Brand New Heaviesima, osjećaj je nestvaran, ali oni me ne oduševljavaju. Oduševljavaju me demo bendovi Benefit, Artan Lili, Shewa i Robinovi Hudovi. Kakve face, kakva muzika, kakva energija. Prolazimo u finale. Ponovo rasturamo. Više nam ništa nije važno. Dobijamo nagradu od Dijane i ekipe, snimaćemo singl i spot. Proživljavamo tri dana u rokenrol raju. Družimo se sa drugim bendovima, novinarima, organizatorima, sklapamo prijateljstva i dogovaramo saradnje. Živimo dječačke i djevojačke snove. Od tada smo svirali na petnaestak festivala, još nekoliko takmičenja za demo bendove i imali ne znam koliko klupskih svirki. Priznaćete, sasvim solidno za nekog ko je sa 18 odustao muzike. Sve što sam nekad želio ispunilo se. Sviramo, snimamo, putujemo.
Došle su nove promjene u bendu. Smaja je otišao odmah poslije Demofesta, došao je Bojan. Sljedeće godine odlazi Boki, dolazi Marko. Panta rei. Ušli smo u stvaralačku fazu, pjesme su počele same od sebe da se stvaraju. Snimili smo prvi album. Ponovo kod čika Mome.Ove godine imamo promociju prvog albuma na Demofestu. Vraćamo se tamo gdje smo počeli, ali sada kao revijalni izvođač. Davno smo prevazišli početnu ambiciju i sve ovo što nam se sada dešava je čisti bonus i uživanje. Ali to ne znači da nemamo nove ambicije.
Ovog ljeta, kada na Demofestu budemo predstavili naš prvi album, markiraću kao "ispunjen" jedan svoj veliki životni san, iako sam od njega davno bio odustao i skoro ga zaboravio. Rokenrol ne može da se izliječi. Zadnjih godina desetine ljudi su mi rekli da su imali bend u mladosti i da im je to jedna od najljepših životnih faza. Drugi mi kažu kako im je to bila velika želja, ali nije se ostvarila. Uvijek ih pitam zašto sad ne naprave bend. Izgovori su sjajni: "nemam instrument, zaboravio sam svirati/pjevati, star sam" i slično. Gluposti. Obični izgovori. Sve sam to prošao. I dalje sam podjednako lijen i netalentovan, ali to mi više nije bitno. Pa šta? Koga je briga? Who cares? To je suština rokenrola, to je ljepota punka. Ne možeš biti previše lijen, smotan, star, mlad, ružan ili netalentovan. Ako imaš šta da kažeš, ako imaš energiju i samopouzdanje, ideju i stav, to je dovoljno. Samo nađi još nekoliko sebi sličnih luđaka i počni da rokaš. Ne pitaj druge šta misle o tome. Pitaj svoje srce da li to želi. I prijavi se na Demofest. Nikad se ne zna.
Kategorije: BiH