Liberalni forum

Udruženi sadržaj
Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma.
Ažurirano: prije 1 sat 34 minute

Friedmanov pogled na čovjeka

Čet, 27/04/2017 - 10:27

Piše: Eamonn Butler

 

Svoju knjigu Kapitalizam i demokracija Milton Friedman započinje slavnim odjeljkom inauguralne besjede predsjednika Johna F. Kennedyja: „Ne pitajte što vaša zemlja može uraditi za vas – pitajte što vi možete uraditi za svoju zemlju“. Friedman je bio zaprepašten kako tom Kennedyjevom izjavom, koja mu se činila paternalističkom, tako i time kako je malo taj paternalistički odnos ogorčio same Amerikance. Ni prva ni druga polovica te Kennedyjeve izjave ne izražavaju odnos između građanina i vlasti koji bi bio primjeren slobodnim ljudima u slobodnom društvu, rekao je. Prvi dio opisuje vlast kao staratelja, a građanina kao štićenika. To je pogled koji je u oštroj suprotnosti s vjerom slobodna čovjeka u vlastitu odgovornost za vlastitu sudbinu. I drugi dio, „što možete uraditi za svoju zemlju“, implicira da je vlast gospodar ili božanstvo, a građanin njezin sluga ili gorljivi vjernik. To su, prema Friedmanovu mišljenju, izrazito antiliberalne predstave, što je potom u intervju (za Playboy) i objasnio: „Duh vremena se okrenuo protiv slobode i nastavlja djelovati protiv nje. Još uvijek postoje intelektualci koji misle da je koncentrirana moć snaga za dobro dok je u rukama ljudi dobre volje“. „Za slobodna čovjeka“, zapisao je, „njegova je zemlja zbroj pojedinaca koji je sačinjavaju, a ne nešto povrh njih ili mimo njih“. Vlast je oruđe, sredstvo da se čine stvari koje je moguće načiniti samo kolektivno. No vlast nije ni „udjeljitelj milosti i poklona, niti gospodar ili bog kojega treba slijepo obožavati i služiti mu“.

„Slobodan čovjek neće pitati ni što njegova zemlja može učiniti za njega, ni što on može učiniti za nju“, nastavlja Friedman. „On će se radije pitati što ja i moji sugrađani možemo učiniti pomoću vlasti za ispunjenje individualnih odgovornosti, za postignuće pojedinačnih ciljeva i svrha, a iznad svega, zaštitu naše slobode“.

Teškoća je, rekao je Friedman, kako spriječiti državu koju smo stvorili da se ne prometne u Frankensteina koji će uništiti i samu slobodu zbog čije je zaštite uspostavljena. „Država je nužna za očuvanje naše slobode, ona je instrument njezina ostvarivanja“, tvrdio je. No moć je, koncentrirana u rukama političara, i najveća prijetnja toj krhkoj slobodi. „Ako su ljudi koji imaju vlast u početku čak i dobrohotni i ako nisu korumpirani vlašću koju provode, vlast će i privlačiti i formirati ljude drukčijeg kova“.

Ta razmišljanja o slavnoj Kennedyjevoj izjavi samo su jedan prikaz ogromne vjere koju je Milton Friedman imao u sposobnost slobodnih pojedinaca da uređuju svoj život i miroljubivo sudjeluju s drugima za zajedničku korist – i o njegovu uvjerenju u moralnost toga da im to omogućujemo. Sve je to dio dosljednog pogleda na svijet koji je obilježio sve Friedmanove spise, govore, nastupe u medijima, razgovore i, doista, njegov osobni život.

Taj dosljedni pogled na svijet, što ga je Friedman tako rado i neumorno tumačio, kaže da su temeljne opeke ljudskog društva pojedinci, a ne političke ustanove.

Vlast mora biti službenik potreba i nastojanja pojedinaca, a ne njihov gospodar.

Za Friedmana je slobodno društvo moralnije društvo, budući da poštuje moralni primat pojedinca. Samo svojim slobodnim odlukama ljudi mogu izražavati svoje vrednote i time svoju individualnost i ljudskost. Bez slobode nismo više od stada ovaca. Da bismo doista bili humani, moramo biti slobodni – i odgovorni za svoja djela. Većina možda neće odobravati naš izbor ili će možda misliti da bolje od nas zna što je najbolje za nas, no to im ne daje pravo da nam diktira što trebamo piti ili što trebamo ubrizgavati u sebe, niti da nas sili na služenje vojske, pa niti da nam krade naše vlasništvo i dohodak za svoje svrhe.

Ne samo da je slobodno društvo moralnije. Friedman je mislio da je i učinkovitije. Čovječanstvo napreduje zbog genijalnosti i energije pojedinaca, a ne zbog vlada. Friedman je svojim stručnim ekonomskim znanjem mogao dokazati da slobodno društvo stvara veću vrijednost nego ono koje je zasnovano na centralnom planiranju ili na vladinim intervencijama. Ne samo da stvara veću vrijednost za ekonomski djelatne pojedince, jer mogu miroljubivo trgovati na slobodnim i otvorenim tržištima, nego stvara i veću vrijednost za cijelu zajednicu i potom za cijeli svijet. Slobodno društvo promovira globalno sudjelovanje čak i među ljudima koji imaju različite vrednote i ciljeve. Nagrađuje promišljenu upotrebu svjetskih resursa i zadovoljenje najnužnijih i najznačajnijih potreba čovječanstva. Ta ista sloboda podigla je veći dio svjetskog stanovništva iz ekstremnog siromaštva i, šireći se svijetom, još i danas to omogućuje milijardama ljudi.

Friedman nije bio prvi koji je izražavao te ideje. Ali nitko ih nije izražavao angažiranije pa i učinkovitije od njega. Upuštao se u akademsku raspravu na najvišoj razini i jednostavnom logikom, bistroumnošću, duhovitošću i pronicljivošću predstavljao zapletene argumente. Ali svoje stajalište znao je razložiti i običnim ljudima, i to je radio na jednostavan, osobit i osvajajući način. Svoj pogled na osobnu i ekonomsku slobodu – i na njihovu moralnost i učinkovitost – znao je objasniti primjerima i predodžbama koji su osvojili njegove čitatelje, slušatelje i gledatelje. Nikada se nije povlačio pred kresanjem mišljenja (uistinu je uživao u svakom od njih) i dosljedno je ustrajavao na svojih libertarnim, slobodno-tržišnim stajalištima.

Friedman, vazda naoružan arsenalom činjenica i statističkih podataka, ni za trenutak nije posumnjao da slobodno društvo nadmašuje svako drugo kako po učinkovitosti tako i po moralnosti. U njegovo vrijeme slobodno se društvo dakako mjerilo u odnosu na centralno planiranje u Kini i u Sovjetskom savezu i razdjelnice između kapitalizma i komunizma bile su oštre. Danas se ta ravnoteža promijenila, djelomice zaslugom i Fridemanova neumorna zauzimanja za slobodno tržište, slobodnu trgovinu i slobodno društvo. Milijuni ljudi u državama kao što su Estonija, Čile i Kina danas uživaju veću slobodu i dionici su većeg ekonomskog napretka nego bilo kada prije u svojem životu. I kao što je upozorio Gary Becker, duguju  bar nešto od te slobode Miltonu Friedmanu.

Danas izazov Friedmanovoj viziji ne dolazi izvana, nego iz samih slobodno-tržišnih privreda. Dolazi u obliku državnog paternalizma što ga je Friedman vidio kod predsjednika Kennedyja. U obliku razrastanja birokratskih i vladinih intervencija u privredni, društveni i osobni život i u spremnost da se sloboda žrtvuje za jednakost, što je Friedmann kritizirao s tako mnogo osjećaja. No Friedman bi, mislim, bio vedro optimističan da je sve takve ljudske probleme, i još mnoge druge, moguće riješiti – i naposljetku će se riješiti – „genijalnošću slobodnih pojedinaca“, u što je nepokolebljivo vjerovao.

 

Preveo Mario Kopić

Kategorije: BiH

SDA je socijalistička stranka

Uto, 25/04/2017 - 08:17

Piše: Danijal Hadžović

Padom Berlinskog zida pred bivšim socijalističkim državama u Evropi, kako onim koje su bile dio tzv. istočnog bloka tako i zemljama bivše Jugoslavije, stajao je veliki zadatak uvođenja liberalne demokratije, tržišnih ekonomija i uklapanja svojih društava u novi evropski i globalni poredak. Prve države su taj zadatak ispunile uglavnom dobro, i danas su redom integrisane i uspješne članice Evropske unije. Bosna i Hercegovina i većina država bivše Jugoslavije, s izuzetkom možda Slovenije, u tom pogledu su potpuno podbacile i (p)ostale su najgori dio Evrope čija društva karakterišu siromaštvo, nezaposlenost, neuređenost, visok stepen korupcije i besperspektivnost.

Razlog je zapravo krajnje jednostavan i banalan: prve su odlučno i beskompromisno raščistile sa svojim naslijeđem socijalizma i reformisali svoja društva – od provođenja lustracije preko masovne privatizacije državnih kompanija, svođenja veličine države na razumnu veličinu do stvaranja fiskalnog okvira primamljivog za privlačenje investicija i razvoj privatne incijative. Potonje su pak učinile sve da se socijalizam u pravom smislu nikad ne reformiše – od zadržavanja najznačajnijih kompanija u državnom vlasništvu (koje su u međuvremenu mahom postale ekonomski bolesnici izdržavani novcem poreskih obveznika), preko gomilanja administracije, zadržavanja brojnih besmislenih propisa koji otežavaju ulaganje i poslovanje do ljubomornog čuvanja partijske kontrole nad privatnim sektorom.

SDA, kao vodeća stranka bošnjačkog naroda koja od 1990. samo u periodu 2000. – 2002. nije bila u izvršnoj vlasti vjerovatno i najslikovitije u praksi utjelovljuje takve politike. Nakon početnih godina borbe za afirmaciju Bošnjaka pa zatim i vođenja BiH u put ka nezavisnosti i kasnije organizovanja njene odbrane, SDA je od 1996. imala  historijsku ulogu i zadatak da nakon svih preživljenih ratnih strahota demografski, fizički i ekonomski uništenu zemlju reformiše i učini od nje uspješnu priču efikasno integrisanu u novi evropski i svjetski politički i ekonomski sistem.  Danas, s prosječnom platom od oko 820 KM, nezaposlenošću koja formalno prelazi 40% (iako je realna cifra negdje oko 27%) i BDP-om po glavi stanovnika koji je veći tek od Kosova, Moldavije i Ukrajine, Bosna i Hercegovina je prikovana za samo evropsko dno.

Lekcija koju nas je 20. stoljeće nedvojbeno naučilo je da socijalizam, gdje god da se uspostavi i u svakom svom obliku, donosi bijedu i neslobodu. Kapitalizam nasuprot toga donosi blagostanje i napredak. Možemo, naravno, i trebamo razgovarati o tome koji kapitalistički model nam treba, no ne postoji ni najmanja sumnja da je tržišna ekonomija s ograničenim državnim uplivom superiorna svakom obliku socijalizma. Za ove dvije decenije koliko je bila na vlasti SDA je učinila sve što je u njenoj moći da se BiH u pravom smislu te riječi se nikad i ne transformiše u istinsku i efikasnu tržišnu ekonomiju , dok su s druge strane zadržane one najgre odlike socijalizma. Dovoljno je spomenuti samo neke.

Vlasništvo – Iako je nakon rata međunarodna zajednica insistirala na ekspresnom i ubrzanom provođenju privatizacije, uglavnom se privatizovalo samo ono što je već uveliko bilo na koljenima i krajnje upitne vrijednosti. Pritom su stvoreni takvi preduslovi da bogatsvo ostane „unutar porodice“ i u doslovnom i prenesenom značenju, tj. da novi vlasnici i ekonomske gazde postanu ljudi iz same stranke ili blisko povezani s njom, kojima su firme u javnom vlasništvu nerijetko doslovno poklanjanje bez ikakve naknade. Naravno, uzimajući u obzir poslovno iskustvo i način na koji su takvi pojedinci do svog kapitala i firmi dolazili, i ne treba previše čuditi da su moge od tih kompanija u međuvremenu propale.

Ipak, iako u društvu vlada mišljenje da je nekako privatizacija uzrok naše ekonomske propasti, činjenica je da su najprofitabilnije firme uglavnom zadržane u vlasništvu države, koja i danas  na raznim nivoima posjeduje nekoliko stotina kompanija. Koliko je to bio pametan potez pokazuje činjenica da se na listi najvećih poreskih dužnika redom nalaze kompanije u državnom vlasništvu (dovoljno je samo spomenuti GRAS ili Željeznice) te da većina njih godinama posluje u minusu i opstaje neprekidnim ubrzigavanjem novca poreskih obveznika u njih, dakle novca izvučenog iz produktivnog dijela ekonomije. Dalje, većini tih kompanija se zakonima osigurava neka vrsta monopola i onemogućuje se ili ograničava konkurenciji da uđe na tržište, a građani dobijaju skupe i nekvalitetne usluge. Povrh svega, svim tim kompanijama se upravlja kao unosnim stranačkim plijenovima u koje se upošljavaju kadrovi vlastite stranke. Tako se kreira golema mreža glasača, osigurava se kapital za vlastite interese, gomila moć, a firma se za stranačke potrebe muze dokle god može davati i minimum mlijeka.

Naravno, ne treba ni spominjati da s takvom poslovnom filozofijom koju je, iako ne jedina, nametnula SDA, takve firme i ne posluju baš najbolje. Njihova privatizacija, kao što smo mnogo puta vidjeli do sada, dešava se tek onda kada se te firme potpuno upropaste i obezvrijede te ih se u bescijenje u konačnici prodaje kao balasta od kojeg vladajuća stranka više nema koristi.

Takvu poslovno filozofiju vidimo i u slučaju Bh. Telecoma kojem već godinama kontinuirano opadaju prihodi i vrijednost, uporno odbija izvršiti privatizacija komp pravdajući to razlozima da se radi o „zlatnoj koki“ za državu. Dakako da se radi o „zlatnoj koki“, ali za stranku, njene kadrove i uvezane grupe. Ostali građani u nedostatku konkurencije dobijaju samo skupe i loše usluge.

Velika država – jedna od glavnih karakteristika socijalističkih politika je i velik javni sektor, a tu je zadaću SDA zaista besprijekorno ispunila. Blizu polovine BDP-a u BiH troši država, čime naša zemlja spada u red zemalja s najvećom javnom potrošnjom u svijetu. Dobar dio te potrošnje optada na administraciju. Iskoristivši složenu i kompleksnu dejtonsku strukturu s 14 vlada i preko 180 ministarstava, od prvog dana je primijenjena politika gomilanja ogromne i najčešće beskorisne administrativne mašinerije koja živi od državnog budžeta i troši gotovo 30% od ukupne javne potrošnje. Ne treba ni čuditi uzimajući u obzir da svaki treći u BiH radi bilo u administraciji bilo u državnim kompanijama. Pritom zaposleni u javnom sektoru, iako su njihova efikasnost i uopšte smisao takvih radnih mjesta krajnje upitni i iako žive od novca koji ne stvaraju sami,  u prosjeku uživa znatno veći standard od radnika u privatnom sektoru te predstavljaju jedini sloj koji se može smatrati nekom vrstom srednje klase. Naravno, treba li napominjati da ih je većina zaposlena  zahvaljujući stranačkoj članskoj kartici ili stranačkim vezama, bivajući na taj način dijelom velike interesne stranačke mašinerije koja zna od koje stranke na vlasti im egzistencija zavisi.

Socijalna politika – SDA u svojim politikama ne samo da je ispoštovala sveto slovo ljevičarskih politika koje su i u civiliziranom svijetu naširoko prihvaćene da školstvo i zdravstvo moraju biti besplatni i dostupni svima, nego je i zadržala onaj stari, prilično rigidni koncept državnog upravljanja nad ovim sektorima uz postavljanje znatnih barijera privatnom sektoru u ovim oblastima da se razvije. Također, studenti u BiH imaju i privilegiju kao malo gdje u svijetu da im je i visoko obrazovanje besplatno, odnosno od države subvencionirano.

Ipak, najeklatantniji primjer SDA-ove „socijalne osjetljivosti“ ogleda se u rješavanju problema boračke populacije. Nakon završetka rata BiH je imala nekoliko stotina hiljada boraca na svim stranama čiji je status trebalo riješiti. Rješenje vladajućih nacionalnih stranaka na svim stranama bilo je odista genijalno – odlučeno je da svi borci, dakle ne samo invalidi, dobiju pravo na novčane naknade za svoje učešće u ratu. Tako je od ljudi koji su mahom bili u najboljem životnom dobu, umjesto omogućavanja da postanu koristan dio stanovništva koji će raditi, stvarati nove vrijednosti i nakon borbe u ratu nastaviti zemlju graditi u miru, napravljeno nekoliko desetina hiljada socijalnih slučajeva koji trajno i masivno opterećuju državni budžet i žive na račun poreskih obveznika. A ne treba s uma smetnuti projekte masovne gradnje tzv. boračkih stanova i zbrinjavanja ovih ljudi o trošku države.

Istina, socijalna izdvajanja u BiH nisu univerzalno izdašna, no za pojedine kategorije, one koje donose glasove su obezbijeđena i sigurna.

Razmislite također i o ovim činjenicama: prema javnom izdavajanju za zdravstvo BiH je TREĆA država u Evropi, dok i po procentu socijalnih izdvajanja također spadamo u evropski vrh.

 

Porezna politika – Od svojih prednosti koji u sebi sadrže tragove primjene liberalnih ekonomskih načela BiH je do sada imala relativno niske i male stope poreza na dohodak i dobit od 10%, te nepostojanje poreza na dividendu, što je bila jedna od rijetkih prednosti za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva. Ipak, sve su to anulirali drakonski, suludi visoki doprinosi neophodni za finansiranje zdravstvenog, penzionog i drugih fondova, koji zajedno s porezom na dohodak dosižu preko 40% bruto plate, čineći bh. radnika tako jednim od porezno najopterećenijih na svijetu. Tako se u cilju finansiranja glomazne države i njenih izdašnih rashoda rad i zapošljavanje radnika sistemski učinilo nadasve skupom robom. Drugim riječima, uspostavljen je sistem masovne redistribucije bogatstva, no ne od bogatih ka siromašnim, nego od svih onih koji stvaraju kao onim koji troše budžet.

 

Također, ni navedeni postojeći „niski“ porezi u budućnosti i neće biti baš toliko niski, jer Vlada Federacije BiH na čijem je čelu SDA-ovac Fadil Novalić odlučila povisiti većinu postojećih nameta, uz uvođenje nekih novih. Smanjeno s druge stane nije ništa.

Privatni sektor – Razvoj privatnog sektora i privatne incijative za SDA je od prvog dana bila zadnja rupa na svirali, pa stoga i ne treba čuditi što se prema indeksu o lakoći poslovanja i indeksu ekonomskih sloboda BiH nalazi na samom evropskom začelju. Ukoliko se i upustite u hrabar poduhvat pokretanja biznisa u FBiH pored toga što ćete samo na osnivanja firme čekati nekih četrdesetak dana, očekuju vas primjerice i mjeseci čekanja na građevinskih dozvola, ispunjavanje brojnih besmislenih regulacija i odredbi, troma i neefikasna administracija koja umjesto da olakša samo dodatno otežava, sudski procesi koje se otežu godinama, uz veliku mogućnost različitih vrsta reketiranja od strane lokalnih političkih službenika i inspekcija.

Za razliku od sindikata državnih službenika, boračkih udruženja ili penzionera koji ažurno reaguju na svaki pokušaj umanjenja njihovih privilegija, privatni sektor u BiH je slabo obrazovan, pa za prava njegovih radnika i malih i srednjih poslodavaca uglavnom niko i ne diže glas, tako ni vlast ne smatra za shodno boriti se pretjerano za njihove interese. SDA je kroz sve ove godine vjerno demonstrirala da oni žele jedno i samo jedno:  zagospodariti javnim sektorom, javnim resursima  i javnom regulativom.  Kolateralna šteta je privatni sektor, kojega trpe tek koliko se mora.

Rezultat je da BiH ima sistem koji kao da je prepisan iz nekog socijalističkog udžbenika: veliku državu i glomazan javni sektor, ključne industrije u vlasništvu države, visoke stope poreza, visoku redistribuciju društvenog bogatstva, budžete koji su socijalni a ne razvojni, preregulisan i slabašan privatni sektor, univerzalno zdravstvo i školstvo (uključujući i visoko obrazovanje) i izdašna socijalna davanja za odabrane kategorije. Na taj način BiH ima fatalnu kombinaciju: veliku administraciju, skupu državu te slabašan privatni sektor koji je sve to primoran finansirati i time opterećen lošim zakonskim okvirom i visokim nametima te nije ni u mogućnosti da se u pravom smislu riječi razvije, a niti su strani investitori pretjerano zainteresovani ulagati u zemlju s takvim okvirom.

A da se SDA uprkos rezultatima takvih politika ni po koju cijenu neće odreći, uvjerljivo je demonstrirala farsa oko Reformske agende. Pojavivši se najrpije u vidu Njemačko-britanske incijative i podržana od ključnih međunarodnih igrača, pred BiH je stavila zadatak smanjenja javne potrošnje, smanjena javnog sektora, liberalizacije ekonomije, olakšavanja poslovanja u privatnom sektoru, smanjenja nameta i privatizacije preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Na provođenje ove agende obavezala se i SDA kao vodeća stranka u FBiH nakon izbora 2014. No umjesto smanjivanja javnog sektora, privatizacije, manjih poreza i olakšanog poslovanja, rezultat Vlade premijera Fadila Novalića nakon svega ostat će povećani nameti: od uvođenja poreza na topli obrok, preko uvođenja progresivnog oporezivanja, poreza na dividendu do povećanja akciza… Od državnih kompanija privatizovane su samo one koje su bile u manjinskom državnom vlasništvu, na smanjenje javnog sektora nije se ni pomišljalo, privatni sektor je umjesto rasterećenja dodatno opterećen,  a sve to s ciljem obezbjeđivanja nedostajućih i prijeko potrebnih sredstava za glomaznu budžetsku mašineriju kako bi se ona i dalje održavala.

Na taj način je Vlada Fadila Novalića i zadnjim skepticima demonstrirala da je socijalizam sama suština i smisao politike SDA i da ne postoji međunarodni pritisak i ekonomski razlozi zbog kojih će se ova stranka odreći svih njegovih blagodati koje donosi njenoj stranačkoj mašineriji.

Na kraju teksta  bih da se ogradim od eventualnih optužbi koji bi mi poneki vrli ljevičar s vjerom u socijalizam mogao uputiti da taj termin koristim nepecizno i da se ta ideja ni u kom slučaju ne može stavljati u isti kontekst s politikom SDA.  Socijalizam ovdje koristim u najširem smislu tog pojma, kao poredak koji između ostalog uključuje i veliku državu, visoki stepen preraspodjele društvenog bogatstva, žestoke intervencije u ekonomiju, brojnih socijalnih programa, itd… Također, neko bi mi mogao zamjeriti da nije korektno SDA-u spočitavati socijalizam jer takve njihove politike nisu posljedice slijeđenja neke konkretne socijalisitčke doktrine i programa, nego pukog političkog pragmatizma s ciljem grabljena što veće političke moći i utjecaja. Čak i da je tu zaista po srijedi samo oportunističko obnašanje vlasti, to ne mijenja suštinski socijalistički karakter dosadašnjih SDA-ovskih politika.

No da ove politike možda i nisu samo odraz pukog političkog oportunizma, nego da u sebi sadrže možda ponešto i od ideoloških i svjetonazorskih pobuda, svjedoči sljedeća izjava samog osnivača SDA Alija Izetbegoviće. Upitan od jednog novinara 2000. godine da li mu je žao što bošnjački narod skreće ulijevo, Izetbegović je odgovorio:

„Ne znam šta Vam znači ovo “ulijevo”. Ako ovaj izraz uzmete u klasičnom značenju, moglo bi se reći da u BiH i nema pravih lijevih stranaka. Sve su, manje ili više, desne. Sve se zalažu za privatno vlasništvo i manje miješanje države u privredne tokove. Možda je SDA više lijeva jer brani socijalna davanja i s tim povezane visoke poreze”.

Za istinski napredak BiH očito će trebati potpuno suprotne politike od onih kojih je SDA sa svojim partnerima etablirala.

Kategorije: BiH

Minov: Oporezivanje rada je krađa

Čet, 20/04/2017 - 02:30

U Tuzli je 18.04.2017. godine u prostorijama Ekonomskog fakulteta održan drugi Free Market Road Show. Nakon uvodnog obraćanja prof. dr. Sabine Đonlagić Alibegović, prodekanese fakulteta i Admira Čavalića, direktora udruženja „Multi“ otvoren je prvi panel „Svijet nakon Brexita i Trumpa“. U panelu su učestvovali Richard Zundritsch, Yaël Ossowski i Aleksandar Kokotović.

Zundritsch je upozorio na globalni rast populizma i nacionalizma, što može imati negativne posljedice na slobodu pojedinca i uopšteno tržišta. Ossowski i Kokotović su iskazali određeni optimizam u vezi globalnih dešavanja, u kontekstu razvoja novih tehnologija i ekonomije dijeljenja, što omogućuje pojedincu da, bez obzira gdje se nalazio i kako živio, aktivno učestvuje na globalnom tržištu i/ili utječe na javno mijenje.

Drugi panel, posvećen poreznim reformama otvorio je Pieter Cleppe govoreći o preznim reformama uopće. Panelist Adis Muhović govorio je o poreznim reformama u kontekstu Bosne i Hercegovine. U okviru ove teme predsjednik Liberalnog foruma Darjan Minov govorio je o moralnosti poreza.

Ne postoji ništa moralno kad je u pitanju oporezivanje, posebice kada govorimo o oporezivanju rada. Kada nekome oduzimate njegov zarađeni novac, vi zapravo činite krađu, bez obzira na to kakve su vam namjere. Moralnost sudi o radnjama, a ne o namjerama. Oporezivanje ne uključuje niti slobodu izbora, niti pristanak oporezovanog a uključuje primjenu sile u slučaju kršenja propisa. Bez obzira na namjene države, svako oporezivanje rada je krađa.“ , istakao je u svom obraćanju Minov.

Minov je naglasio da jedini porez koji se može opravdati jeste onaj minimalni na potrošnju ili državne usluge koje uključuju osnovnu sigurnost i odbranu kao i organe koji pomažu izvršenje ugovora između slobodnih individualaca. Zaključio je da oporezivanjem prebacujemo teret odgovornosti sa sebe na državu što pogoduje samo širenju uticaja vlasti na privatni život pojedinca čineći ga tako neslobodnim jer mu oduzima mogućnost izbora i slobodnog odučivanja.

Kategorije: BiH

Manifest bh. liberala: Nova vizija za bolju Bosnu i Hercegovinu

Ned, 16/04/2017 - 13:30

Piše: Danijal Hadžović

 

“Naša osnovna funkcija je stvoriti alternative postojećoj politici, čuvati ih u životu i dostupnim sve dok ono što je politički nemoguće ne postane politički neizbježno”

Milton Friedman

 

Nova paradigma za BiH

U bh. društvu, kod sve tri vodeće etničke grupe, u manjoj ili većoj mjeri dominiraju dvije historijske ideološke paradigme. Jedna od njih svoj idejni legitimitet crpi iz komunističkog pokreta i Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, te onim vrijednostima i društvenim tekovinama koje su, kao dio službene ideologije, dominirale u novostrenoj državi. Druga paradigma svoj glavni historijski temelj ima u nacionalističkim pokretima s početka devedesetih, koji su se, barem simbolički, pozivali na nacionalne korijene iz predkomunističke tradicije, uz potpuno podređivanje svih segmenata politike i društva kolektivnom vjerskom i nacionalnom.Gotovo sve današnje političke stranke, društveni pokreti ili angažovani intelektualci, svoj sistem vrijednosti temelje na jednoj od ove dvije dominantne paradigme.

No, danas, nakon 70 godina njihove permanentne dominacije, sa sigurnošću možemo reći da su se obje ove paradigme, i socijalistička i nacionalistička, pokazale promašenim, potrošenim, nefunkcionalnim, a BiH nisu donijele ništa osim stagnacije, siromaštva i potpunog zaostajanja za tokovima civiliziranog svijeta. Prva paradigma je i historijski poražena, nakon čega su njeni protagonisti ostali dezorijentisani, bezidejni i ogorčeni, no i dalje s pozamašnim utjecajem na društveni ambijent i odnose u društvu, no bez jasne vizije. Druga, uskrsla na ruševinama ove prve, iza sebe je ostavila naslijeđe podjela, mržnje, kriminala i zatvorenih etničkih teritorija, a pored zadovoljavanja najnižih nacionalističkih strasti i navodnog povratka mitskoj tradiciji, idejno nije ponudila nikakav jasan i sveobuhvatan koncept za uređenje društvenih odnosa.

Bh. liberalizam, ukoliko želi da bude autentična i istinska alternativa za ovu zemlju, oštro se more suprotstaviti i jednoj i drugoj društvenoj paradigmi. Iako postoje vjerovanja da i liberalizam u BiH kao ideja svoj društveni temelj treba crpiti iz prve paradigme i nastojati zauzeti poziciju još jednog političkog koncepta koji je evoluirao iz socijalističkog naslijeđa, stavljanje liberalizma u takav historijski kontekst bilo bi krajnje pogrešno, prvenstveno zbog potpune nepomirljivosti liberalne ideje s velikom većinom postulata socijalističke ideologije i permanentne historijske suprotstavljenosti ova dva pokreta.

Liberalizam u BiH, i pored manjih pokreta i nekolicine uglednih pojedinaca koji su ga zagovarali, nema čvrst socijalni temelj i etabliranu političku tradiciju. Ovo ujedno predstavlja i veliko breme, ali i prednost za domaće liberale. Dok s jedne strane nemaju historijsku nit za koju se mogu uhvatiti i na postavljenim temeljima graditi svoju poziciju, s druge strane ih upravo ta činjenica, za razliku od gotovo svih ostalih političkih pokreta u našoj zemlji, oslobađa bremena prošlosti i grijeha svojih prethodnika. Današnji bh. liberali, u pravom smislu te riječi, postaju pioniri u građenju nove političke paradigme.

 

Kako se ideološki odrediti?

Tema ovog teksta zahtijeva prije svega da se pobliže definiše i pojasni riječ liberalizam. U različitim dijelovima svijeta liberalizam ima različita i često suprotstavljena značenja. Tako primjerice u SAD-u, društvu tradicionalno sklonom fleksibilnom tumačenju pojmova i izvrtanju njihovog izvornog značenja, riječ liberalizam ima ljevičarske konotacije i povezuje se s politikama koje idu u pravcu povećanja uloge države u društvu i redistribuiranja bogatstva. U Evropi s druge strane, liberalizam je u većini zemalja uspio zadržati ključne elemente svoje izvorne, klasične političke filozofije. No, još od kraja Prvog svjetskog rata liberalne stranke na ovom kontinentu predstavljaju sekundarnu političku snagu čiji se krajnji domet uglavnom svodi na ulogu jezička na vagi potrebnog za formiranje većinske socijaldemokratske ili konzervativne vlade.

U Bosni i Hercegovini danas riječ liberalizam ima mnogobrojna i često oprečna shvatanja. Široko pojmovno shvaćeno, reći da ste liberal ili da se borite za liberalno društvo, kod velike većine ljudi o vama stvara sliku sekularno opredjeljene, tolerantne osobe otvorenog uma. Iako ove osobine svakako odgovaraju biću i svjetonazoru prosječnog liberala, ovako široko tumačenje i shvatanje liberalizma u konačnici dovodi do brojnih zabuna, gdje se pod liberalima često označavaju osobe koje, gledajući ukupnost njihovih političkih stavova i pogleda na svijet, teško da se mogu kvalifikovati političkim liberalima u bilo kojoj varijanti. Među drugom grupom ljudi u našoj zemlji, sam spomen liberalizma budi krajnje negativne asocijacije na raskalašenost, moralni razvrat i zatiranje tradicionalnih vrijednosti i zakona. Liberalizam u našem društvu ima i još jednu asocijaciju, potpuno negativnu. Kada se spomene u kontekstu ekonomije kao ekonomski liberalizam ili liberalni kapitalizam, kod većine ljudi se javlja slika tajkuna, uništenih socijalističkih preduzeća, enormnih socijalnih razlika i bezgranične potrebe.

No, šta liberalizam zapravo jeste i kako bi on u kontekstu bh. društva mogao i trebao da izgleda? Stranka koja se naziva liberalnom, od nezavisnosti do danas nikada nije osvojila više od 3% glasova, i bila je i ostala krajnje marginalan politički faktor u BiH; ne postoji snažan i organizovan intelektualni i društveni pokret koji dosljedno i sveobuhvatno promoviše ideologiju liberalizma, dok bilo kakav pokušaj značajnijih liberalnih reformi redovno nailazi na žestok otpor najrazličitijih struktura društva. Nije pogrešno reći da se liberalizam gotovo nikad u historiji nije našao na stolu kao jedno od mogućih i provedivih rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Prilično porazno, ako se uzme u obzir da se radi o političkoj filozofiji koja je vjerovatno presudno kreirala izgled zapadnog svijeta u posljednjih tristotinjak godina.

Upravo činjenica da liberalizam kao politička filozofija do sada nije imao previše dostojnih predstavnika, te da nije izgrađen i etabliran kao snažan politički pokret, otvara prostor da nova generacija utemelji liberalnu poziciju kao ozbiljnu i respektabilnu alternativu za Bosnu i Hercegovini. No, da bi se to moglo učiniti, najprije je neophodno jasno i precizno odrediti osnovne vrijednosti i principe za koje bh. liberali moraju ustati u svojoj političkoj borbi.

Ovo, istini za volju, nije ni najmanje jednostava zadatak. U startu postoji problem kako definisati liberalizam i na čemu ga bazirati, s obzirom se da se ni sami liberali ne slažu u potpunosti šta znači biti liberalom. Jer, kako to peruanski pisac, nobelovac i liberal Mario Vargas Lllosa precizno dijagnosticira: „Liberalizam nije ideologija, to jest dog¬matska laička religija, već prije otvorena, evoluirajuća doktrina koja se podvrgava stvarnosti umjesto da prisiljava stvarnost da joj se podvrgne“.

Među liberalima postoje različite tendencije i ozbiljne diskrepancije. Pa ipak, ideje poput parlamentarne demokratije, vladavine prava, tržišne ekonomije i osiguravanje ravnopravanosti i neotuđivih prava svakom pojedincu kao temelja liberalizma, jesu nešto što nijedan istinski liberal neće sporiti, iako možda i neće postojati uvijek konsenzus kako te ideje što efikasnije ostvariti i zaštiti.

Suštinu liberalizma možda ponajbolje oslikava rečenica velikog Johna Stewarta Milla iz njegovog najpoznatijeg djela „O slobodi“:

“Jedini cilj zbog koga se sila može pravedno vršiti nad bilo kojim članom civilizovane zajednice, a protiv njegove volje, jeste da se spriječi zlo drugima. Njegovo sopstveno dobro, bilo fizičko bilo moralno, ne predstavlja dovoljno ovlaštenje“.

Nadahnut ovom mišlju, kao i idejama i radom drugih velikana liberalizma poput Adama Smitha, Humea, Mengera, ili Hayeka, nastojat ćemo, u osnovnim crtama, odrediti ključne principe na kojima vjerujemo da liberalni pokret u BiH treba graditi svoje buduće djelovanje.

 

U ŠTA MI VJERUJEMO

Pojedinac kao temelj društva

U društvu u kome dominiraju različite kolektivističke ideologije, u državi koja je i ustavno koncipirana kao država tri konstitutivna naroda te nacionalna pripadnost predstavlja primarni subjekt iz kojeg se crpi politički legitimitet, mi u centar naše borbe postavljamo pojedinca (građanina) i njegova osnovna, neotuđiva prava na život, slobodu i imovinu.

Osnovna premisa na kojoj je zasnovan naš svjetonazor je istinska vjera u snagu ljudskog razuma. Svaki čovjek ponaosob bolje od bilo koga drugog zna šta je u njegovom najboljem intersu te je sposoban brinuti za dobrobit sebe i svojih bližnjih. Bez ove vjere u ljudski razum ni sama sloboda kao takva ne bi imala smisao. Stoga, mi državu želimo vidjeti kao našeg slugu a ne gospodara, noćnog čuvara s jasno definisanim i ograničenim ovlastima koje prvenstveno za cilj imaju osigurati neotuđiva prava i slobode svakom građaninu. U slobodnom društvu svaki pojedinac ima pravo da živi, postupa i razmišlja kako god želi, sve dok to podrazumijeva odsustvo prisile nad bilo kojim drugim pojedincem, tj. sve dok svojim ponašanjem ne ugrožava slobodu druge osobe.

 

Mala i efikasna državna uprava

Današnja BiH sušta je suprotnost od ovog ideala. Državna uprava je glomazna, preskupa, troma i nesposobna ispunjavati osnovnu svrhu svoga postojanja. Ovako postavljen sistem umjesto služenja i olakšavanja života svojim građanima, postao je svrha samome sebi – političkim strankama on postaje unosan plijen koji im pruža golemu moć i privilegije, osigurava im hiljade radnih mjesta u državnim institucijama i javnim firmama za poslušne stranačke kadrove i članove porodica, otvara beskonačan prostor za razne manipulacije, pogodno je tlo za bujanje korupcije, a sve to potpuno obesmišljava i demokratski poredak u našoj zemlji, jer politička borba postaje borba ne za osvajanje vlasti radi provođenja određenih ideja i političkih ciljeva u praksu, nego tek bespoštedna borba raznih interesnih grupa za koristi koje vlast donosi. Građani s druge strane i za rješavanje najosnovnijih životnih pitanja moraju prolaziti kroz pakao birokratske papirologije i procedura, te su na svakom nivou suočeni s pristiscima i samovoljom državnih službenika. Stoga, bh. liberali kao jedan od osnovnih ciljeva svoje borbe moraju imati smanjenje državne uprave. Težimo maloj, transparentnoj i efikasnoj državi, čije ovlasti su strogo ograničene i pod budnim okom bh. građanstva, a svoje zadaće ispunjava brzo i učinkovito. Vjerujemo da građanin ne može postati istinski slobodan sve dok moć vlasti ne postane ograničena.

 

Slobodna ekonomija

Istinski prosperitet i napredak društva se ne ostvaruje kroz državnu upravu i velike planove velikih planera koji sjede u njoj, nego kroz oslobađanje kreativnih i poduzetničkih potencijala pojedinaca. Bez ekonomskih sloboda ne može biti riječi ni o jednoj drugoj slobodi. Individualne slobode i traganje sa srećom, kao takve nemaju smisla ako u njih nisu uključene i ekonomske slobode. To podrazumijeva pravo svakog građanina da posjeduje i slobodno raspolaže svojim privatnim vlasništvom, da slobodno proizvodi, stvara i ubire plodove svog rada te stupa u slobodnu ekonomsku interakciju s drugim građanima. Država u ekonomiji treba da bude svedena na ulogu sudije čiji je zadatak obezbijediti kvalitetan institucionalni okvir za odvijanje poštene i transparentne tržišne utakmice između slobodnih građana. Jedina regulacije koje po nama mogu biti istinski opravdane jesu one koje nužno sprječavaju zloupotrebe i povrede bilo čijih prava. No, treba imati na umu da ovakav sistem mi ne zagovaramo tek stoga što želimo ostvariti ekonomsku efikasnost i napredak. Zalaganje za ovakav ekonomski sistem opravdanje ima, prije svega, u našem aksiomu o neotuđivoj individualnoj slobodi, koju je u pravom smislu te riječi moguće obezbijediti isključivo u sistemu otvorene tržišne ekonomije. Na našu sreću, historijski zapis kristalno jasno pokazuje da su, kako kroz historiju, tako i danas, najveće blagostanje i prosperitet ostvarila ona društva koja su imala i imaju najveći stepen ekonomskih sloboda. Stoga, ekonomske slobode nisu samo najbolj način očuvanja i jačanja individualne slobode, nego također, i najefikasniji mehanizam za postizanje uspješnnog i razvijenog društva.

Porezi po nama treba da budu mali, jednostavni i ravni. Svako oporezivanje koje prelazi iznos neophodan za finansiranje jasno definisanih i ograničenih ovlasti države jesu oblik legalizirane pljačke. Posebno nemoralnim smatramo i oštro se protivimo sistemu po kojem se se za istu namjenu različitim građanima nameću različite poreske stope, u zavisnosti od visine njihovih primanja.

Država po nama treba da bude ograničena, a privatno vlasništvo osnovni i dominantni oblik vlasništva u društvu. U ovaj koncept svakako ne može da se uklopi državno vlasništvo nad privrednim subjektima. Bosna i Hercegovina kroz sve ove godine tvrdoglavo je odbijala da do kraja provede privatizaciju i okonča proces tranzicije u BiH. No, iako nas političari i pojedini intelektualci pokušavaju ubijediti da su državne firme naše „zlatne koke“ koje služe na dobrobit svim građanima ove zemlje, sve veći broj ljudi uviđa da javne kompanije služe prvenstveno kao unosan politički plijen pobjedničkim stranaka za zapošljavanje vlastitih kadrova, manipulacije i izvlačenje kapitala iz njih radi kupovine socijalnog mira i finansiranja stranačkih aktivnosti, dok građani s druge strane dobijaju nekvalitetne i relativno skupe usluge. Stvari su još gore kada se uzme u obzir da se za subvencioniranje mnogih od ovih firmi godišnje troše desetine milione maraka poreskih obveznika, velikom broju ovih kompanija država obezbjeđuje neku vrstu monopola, no bez obzira na sve, većina ih se nalazi u krajnje lošem stanju, a mnoge od njih već sada su u stanju bankrota.

Smatramo da s ovakvom praksom konačno mora biti prekinuto i da tranzicija iz državano upravljane u tržišnu ekonomiju mora biti dovršena. Država, dokazano kroz historiju, a potvrđeno i na primjeru vođenja državnih firmi u BiH, loš je poslodavac koji nije u stanju efikasno i kvalitetno upravljati kompanijama.

Privatizacija u devedesetim provedena je katastrofalno, ostavivši iza sebe pljačku, upropaštene živote i mnoštvo uništenih firmi. Proces privatizacije stoga mora biti proveden na transparentan i zakonit način, a prije privatizacije državnih kompanija moraju se obezbijediti preduslovi za uspostavu tržišne konkurencije u datom sektoru , kako privatni vlasnici ne bi dobili monopolsku poziciju. Ekonomija mora biti u potpunosti organizovana na tržišnom principu, što znači da državne kompanije koje nisu u stanju pozitivno poslovati i opstati na tržištu trebaju biti puštene da propadnu, dok ostale trebaju biti reorganizovane i privatizovane.

 

Jednakost mogućnosti

Kao liberali težimo društvu koje će se zasnivati na jednakosti mogućnosti. Naravno, doslovna jednakost mogućnosti – u smislu istovjetnosti – nemoguća je. Jedno dijete primjerice ima izniman talenat za igranje fudbala, drugo dijete nema. Zahvaljujući tom daru, prvo dijete će sutra možda postati svjetska zvijezda koja zarađuje milione, dok će potonje sreću morati potražiti u nekom drugom, možda manje plaćenom zanimanju, za koje ima veće predispozicije. Jedno dijete ima roditelje koji se veoma brinu za njegovu dobrobit i koji obezbjeđuju zaleđinu kulture i razumijevanje; drugo ima neodgovorne i nemarne roditelje. Jednakost mogućnost ne može da se tumači doslovno. Njeno najbolje značenje se možda najupečatljivije izražava francuskom izrekom Une carriere ouverte aux les talents – karijera otvorena talentovanima. Nikakve proizvoljne prepreke ne smiju sprječavati pojedince da ostvare onaj položaj u društvu kojem njihova nadarenost odgovara i za kojo su spremni boriti se. Etnička pripadnost, vjeroispovijest, mjesto rođenja, rasa, spol ili bilo koja druga irelevantna karakteristika ne treba da odrede mogućnosti koje su otvorene osobi – samo njeni interesi i sposobnosti.

Ipak, svjesni činjenice da mnogi pojedinci u samom startu imaju značajan nedostatak potrebnih uslova za realizovanje svog talenta, spremni smo podržati i one državne mjere koje imaju za cilj omogućiti pojedincu što bolje početne pozicije i uslove za uspjeh. Svedena na takvu ulogu država je partner koji pruža pomoć i pomaže pojedincu da stane na noge, no ne i roditelj koji skrbi o građaninu od rođenja do smrti. Oštro se protivimo kolektivističkom konceptu i nastojanjima da se uspostavi društvo bazirano na „jednakosti rezultata“, koje kao takvo kažnjava uspjeh, sposobnost i ambiciju, te nužno vodi ka ograničavanju individualne slobode.

S druge strane, jednakost mogućnosti nije neuskladiva sa slobodom; naprotiv, to je suštinska komponenta slobode. Ako se nekim ljudima sprječava pristup na neki položaj u društvu za koji su kvalifikovani, zbog njihove etničke pripadnosti, religije, porodice ili spola, onda je to kršenje njihovih osnovnih građanskih prava i sloboda. Time se osporava jednakost mogućnost i samim tim žrtvuje sloboda nekih u korist drugih.

 

Decentralizacija

Bh. liberali zalagat će se za decentralizovanu Bosnu i Hercegovinu kao najboljeg garanta za dugoročno stabilnu i uspješnu državu, te kao mehanizma putem kojeg građani i narodi u BiH na najefikasniji način mogu ostvarivati svoje interese i što direktnije parcipirati u donošenju značajnih odluka za svoju zajednicu. Princip decentralizacije je izraz emancipatorske, antitotalitarne vrijednosti koja oslobađa mjesto znanju, pravima i slobodi mišljenja u skladu sa životnim potrebama lokalnih zajednica i njihovim životnim problemima.

Uvažavamo činjenicu da do promjene državnog uređenja u BiH ne može doći ako se svi njegovi konstitutivni narodi i većina građana ne usaglase oko toga, no vjerujemo da je u okviru trenutne Dejtonske strukture moguće kreirati sistem u kome će lokalne zajednice dobiti daleko veće ovlasti i imati priliku veći dio poreskih prihoda koji se prikupe na njihovoj teritoriji zadržati u svojim lokalnim budžetima, te samostalno donositi većinu odluka koje se tiču života građana lokalne zajednice, umjesto da o njihovim problemima i količini sredstava koja će im biti na raspolaganju odluke donose otuđeni politički funkcioneri smješteni u većim administrativnim centrima.

 

Tolerancija

Sloboda i ljudsko dostojanstvo ne poznaju granice rasne, etničke ili vjerske pripadnosti. Zalažemo se za uspostavljanje tolerancije kao načina življenja i garanta slobode svih, dakle i onih, i prije svega onih, čije su mišljenje i djelovanje različiti od mog (našeg). Sloboda mišljenja i rasprave mora biti data, tj. zagarantirana svima. Sloboda govora spada u jednu od temeljnih sloboda, i mi kao pokret smatramo da svaki pojedinac bez obzira na ideje i stavove koje iznosi, mora imati zagarantovano pravo na javno iznošenje svog mišljenja. U slobodnom društvu ne smiju postojati zakonske sankcije za govor i iznošenje mišljenja, čak i kada je ono izrazito antislobodarsko i netoleranto, te vjerujemo da država protiv pojedinca ima pravo intervenisati samo onda kada svojim djelovanjem direktno ugrozi fizičku sigurnost drugih osoba ili grupacija.

Sanjamo o Bosni i Hercegovini, o mogućoj budućnosti, o Bosni i Hercegovini trajnog mira, suživota, saradnje i dobrih komšijskih odnosa, zemlji bez mržnje, fanatika i šovinista, u kojoj velika većina građana multetnički i multikonfesionalni karakter svog društva doživljavju kao veliku blagodat, a ne manu, i gdje pojedinci bez obzira na svoju vjersku, nacionalnu ili regionalnu pripadnosti uspješno sarađuju i ne poznaju druge granice osim njihove vlastite volje.

Nakon moralne i ekonomske bijede koje su kolektivističke paradigme donijele našoj zemlji, odlučno dižemo glas za liberalnu BiH.

 

Tekst je prvobitno objavljen 1. juna 2015.

Kategorije: BiH

Walter E. Williams: Popularizator Henry Hazlitt

Čet, 13/04/2017 - 12:09

Henry Hazlitt (1894-1993) je bio najplodniji popularizator modernog doba. U svojem je životu, kojem je do stote obljetnice nedostajalo samo godinu dana, napisao više od deset tisuća članaka, eseja i ocjena u znamenitim publikacijama poput Wall Street Journal, New York Times i Newseek. Preko sredstava masovnog obavještavanja uspjelo mu je dosegnuti milijune čitatelja kojima je predstavio pionirski rad stručnjaka kao što su ekonomisti Austrijske škole Ludwig von Mises i Friedrich von Hayek. Usto je pomagao ustanoviti utjecajnu Zakladu za ekonomsku edukaciju (FEE) sa sjedištem u New Yorku, koja do danas priređuje seminare o slobodnom tržištu i objavljuje publikacije za studente, poslovne ljude i lokalne aktiviste.

Hazlittov je najveći i jedinstveni doprinos njegova knjiga Economics in One Lesson (Ekonomija u jednoj lekciji). Ta mala knjiga ambiciozna naslova, koja je prvi puta objavljena 1946. godine, do danas je bila mnogo puta pretiskana u broširanim izdanjima i prevedena u najmanje osam jezika. Ne sadrži nikakve jednadžbe, grafikone ili ekonomski žargon – samo jednostavne zdravorazumske lekcije, koje na svima razumljiv način tumače tržište. Jedna od njih prikazana je u poglavlju Zabluda o razbijenom izlogu i predstavlja nam ideje s kojima se možemo suprotstaviti svakom političkom i ekonomskom mlaćenju prazne slame.

U tom poglavlju Hazlitt progovara o nasilniku koji je u izlog pekare bacio ciglu i pobjegao. Pekar je bijesan, ali mu neki čovjek iz mase svijeta koja se pritom okupila objasni da njegova nesreća ima i svoju svijetlu stranu. Naime, 250 dolara, koliko će pekara stajati novo staklo izloga, značit će dobit za staklara. Što bi uostalom bilo od staklarskoga poziva kada se nikada ne bi razbio nijedan izlog? Osim toga, treba poštovati ”multiplikatorske učinke”: staklar će imati na volju 250 dolara da ih potroši kod drugih trgovaca. Kad im plati, oni će pak novac potrošiti kod drugih, itd. itd.

Pomislimo li na multiplikatorske učinke, piše Hazlitt, bestidni nam se razbijač izloga naposljetku uopće neće činiti više javnom prijetnjom, nego javnim dobročiniteljem! Ali zapravo je pravilan samo prvi zaključak muškarca iz gomile: nasilnik je pribavio dodatni posao jedino i samo staklaru. Kada bude doznao za vandalski čin, staklar neće biti ništa manje nesretan nego što je nesretan grobar kad dozna za nečiju smrt. Ali zato će pekar ostati bez 250 dolara s kojima je namjeravao kod krojača naručiti novo odijelo. Umjesto da bi imao izlog i odijelo, morat će se zadovoljiti samo sa staklom što ga uopće nije trebao sve dok njegovom vlasništvu namjerno nije izazvana šteta.

Staklarov dobitak, jer će imati posao, označava krojačev gubitak posla. Sa stajališta zajednice, ona je siromašnija za jedno odijelo. No svi će članovi zajednice čin nasilnika usput protumačiti kao nešto što potiče poslove, jer staklarov je rad vidljiv, a krojačev gubitak posla nevidljiv – nitko ne vidi odijelo koje on nije sašio. Koliko smo već puta slušali gradonačelnike, vođe sindikata i gradske službenike kako tvrde da javno financirani građevinski projekti, kao što su kongresni centri i nove sportske arene s novim radnim mjestima, stvaraju dodatnu korist? Time samo ponavljaju Hazlittovu Zabludu o razbijenom izlogu. Novac za financiranje tih projekata treba pobrati od poreznih obveznika. Ako bi poreski obveznici smjeli zadržati svoj novac, oni bi ga potrošili za nešto drugo – za automobile, obnovu stanova, godišnje odmore, investicije, obrazovanje itd. Ako se poduhvatimo javno financiranih projekata, pobrinemo se dakako za određene ugodnosti i usluge, no ujedno reduciramo druge ili ih posve onemogućimo.

Političari koji zahtijevaju oporezivanje kao sredstvo za otvaranje novih radnih mjesta uživaju veliku prednost, budući da su projekti koji troše javni novac veoma znameniti  – svima su pred očima. A političari ljube vidljive korisnike tih projekata, budući da oni znaju koga će  birati na idućim izborima. Političari isto tako ljube nevidljive žrtve tih projekata, koje niti ne slute što je uzrokom njihove mizerije i zato niti ne prijete da će im se na izborima osvetiti. Nije teško u duhu predočiti prosječnog političara kao barabu iz Hazlittove priče. No ako već nije baraba, onda barem razmišlja kao baraba.

 

Preveo Mario Kopić

 

(The age of economist: From Adam Smith to Milton Friedman, Hillsdale College Press, Hillsdale, Michigan, 1999)

Kategorije: BiH

Liberalni forum postao dio Atlasove svjetske mreže

Čet, 13/04/2017 - 02:20

Liberalni forum i zvanično je postao partner i dio Atlas mreže. Atlas je neprofitna organizacija smještena u Washingtonu, Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovni cilj Atlasa je promocija slobodnotržišne ekonomije diljem svijeta. Atlas, zvanično, ima misiju da “jača svjetski slobodarski pokret identifikujući, obučavajući i podržavajući pojedince s potencijalom da finansiraju i razviju uspješne nezavisne organizacije”. Do sada je širom svijeta Atlas dodijelio grantove u iznosu većem od 20 miliona dolara.

Atlas je osnovan 1981. od strane Sir Anthonyja Fishera, savjetnika Margaret Thatcher, osnivača još brojnih organizacija te jedne od najzaslužnijih osoba za širenje slobodarskog pokreta i slobodarskih ideja diljem svijeta.

Prema Global Go To Think Tank Index Report iz 2014. godine Atlas je rangiran na 57 mjesto (od 60 izdvojenih) najutjecajnijih think thankova u SAD-u.

Kategorije: BiH

Vilijam Finegan: Venecuela, neuspješna država

Pon, 10/04/2017 - 03:24

Student medicine mi je rekao da koristim njegovo ime. Rekao je da ga nije briga. Rekao mi je „Maduro je magarac.“ „Kreten“. Mislio je na Nikolasa Madura, predsjednika Venecuele. Prolazili smo kroz krila velike  državne bolnice u Valensiji, gradu od oko milion stanovnika, stotinu milja zapadno od Karakasa. Hodnici su bili u polumraku, zagušljivi preplavljeni zastrašujućim smradom. Neki su bili puni pacijenata koji su strpljivo čekali u dugim redovima ispred ordinacija. Drugi su bili mračni i napušteni, sa iščupanim osvjetljenjem. Student medicine, gibak i svijetle kose nas je požurivao, vireći iza vrata i savetujući se sa kolegama u plavim mantilima.

Ušli smo u sobu punu kreveta sa zarđalim ramovima i plastičnih burića u čijem uglu na krevetu bez posteljine je uspravljen ležao mršavi mladić. Gledao nas je slabašnim pogledom. Zateknuta, mlada devojka u ružičastoj majici je stajala kraj njega. Student medicini ih je nežno upitao da li bi odgovorili na moja pitanja. Mladić je potvrdno klimnuo. Njegovo ime je Nestor i imao je dvadeset jednu godinu. Zatečena djevojka je bila njegova supruga Grejs. Prije tri sedmice dok je vozio motocikl napadnut je iz zasjede i upucan tri puta u grudi i u lijevu ruku. “Spremali su se da me upucaju još jednom, ali jedan od malandros” – razbojnika –  „je rekao da sam već mrtav. Tada su mi ukrali motocikl“. Nestor mi je polako pričao ravnim glasom. Koža mu je bila voštana. Rane na ruci i grudima su bile otkrivene, napola zarasle, tamne sa skorelom krvlju. U desnu ruku je primao fiziološki rastvor, na dnu kreveta stajala je improvizovana naprava od kanapa i litarske plastične boce čiju svrhu nisam mogao otkriti.

Da li je bolnica nabavila fiziološki rastvor?

Nije, nabavila ga je Grejs. Kao što je nabavila i hranu, vodu i kada je mogla da ih nađe, zavoje, lekove protiv bolova, antibiotike. Oni su bili dostupni samo na crno, po visokim cenama a Grejsin posao u skladištu je bio plaćen manje od dolara dnevno.

“Bolnica nam ne daje čak ni vodu,” rekao mi je student medicine. Pazio je na hodnik. Pogledom je nakratko proučavao Nestora.  Rekao mi je „Kada nekoga pogode u toraks, pluća se napune tečnošću. Uglavnom izvadimo metak ako možemo, ali u svakom slučaju rane moraju biti isušene.“
Da li policija istražuje pljačku?

Nestor je spustio pogled. Naivnost mog pitanja nije bila dostojna odgovora. Venecuela po različitim mjerenjima ima najveću stopu nasilnih krivičnih djela na svijetu. Manje od dva procenta prijavljenih krivičnih djela završi pred sudom.

Moramo da krenemo, reče mi student. Grejs i Nestor su nam se zahvalili iako za njih nismo učinili ništa. Student se brinuo zbog „špijuna“. Prokrijumčario me je u bolnicu  kroz pokvarena zadnja vrata. Obični ulazi u bolnicu su bili čuvani od strane uniformisanih i automatskim puškama naoružanih ljudi, uglavnom pripadnika Nacionalne Garde ali takođe i od strane policije i lokalne i nacionalne kao i drugih teže prepoznatljivih milicija. Bolnice u Karakasu si imale još čvršće obezbeđenje. Zašto su bolnice bile tako dobro čuvane? Niko nije zapretio invaziju na bolnice. Govorilo se da čuvari imaju naređenje da onemoguće ulazak novinarima. Ekspozei su osramotili vladu.

Većina liftova je bila pokvarena pa smo koristili stepenice. Noću, student mi je rekao, ova stepeništa su opasna, neosvjetljena i njima tumaraju džeparoši. Kako su džeparoši mogli proći pored stražara? „Oni rade zajedno i djele plen.“ Poveo me je niz prljavi hodnik do teških vrata koja je odškrinuo. Iza njih ugledao sam blistav, jarko osvjetljen hodnik sa sveže ofarbanim svjetlo plavim zidovima i uglačanim belim pločicama na podu. Šapnuo mi je: „Ovo je deo koji pokazuju posjetiocima“. Piljio je u mene kako bi bio siguran da sam ga razumjeo. Shvatio sam: „Potemkinova bolnica.“ Pohitali smo odatle.

Predstavio me je hirurgu, koji me je izveo vani da razgovaramo. Stajali smo ispod limenog krova, blizu gomila smeća i napuštenog pristaništa. Hirurg je bio bradat, debeo i nervozan. Delovao je iscrpljeno. Nije hteo da mi kaže svoje ime a kamoli da mi dozvoli da ga koristim. „Nemamo osnovne medicinske instrumente za tretiranje rana“ rekao mi je, „konce, rukavice, igle, posude.“ Naveo je listu nedostupnih lekova uključujući ciprofloxacin, višenamenski antibiotik i clindamycin jeftini antibiotik. Doktori su gubili pacijente jer nisu imali adrenalin. Još uvijek su mogli da rade neke od testova krvi ali ne i za hepatitis i HIV/AIDS. Snabdijevanje strujom takođe je predstavljalo problem. U jednom periodu operaciona sala je bila zatvorena čitavu sedmicu. Lista čekanja na operaciju je bila duga tri mjeseca. U Marakaibu, velikom gradu dalje na zapadu, hirurzi su morali da operišu uz svjetlo mobilnih telefona.

Bolnica u Venecueli – New York Times

Hirurg se vratio u bolnicu. Znao sam da su doktori dobijali otkaze zbog razgovora sa novinarima, čak i zbog podnošenja zamjerki zbog uslova u bolnicama. Vlada nije želela da zna za njih. Postoje privatne klinike u koje su bogati i visoki zvaničnici odlazili i vodili svoje porodice. Oni koji su mogli da odu u inostranstvo.
„Video sam državne bolnice u Čileu i Argentini“ rekao mi je student, „Čiste su, fine, efikasne, kakve su nekada bile i ovde. Mi idemo unazad. Sve zbog ove vlade.“

Činjenica je da se stanje u javnom zdravstvu u Venecueli ubrzano pogoršava. Venecuela je bila prva država u kojoj je 1961. proglašeno da je iskorenjena malarija. Nekada robusni sistem za prevenciju malarije je u kolapsu  i sada ima više od sto hiljada novi slučajeva malarije svake godine. Druge bolesti, davno pobjeđene takođe su se vratile – neuhranjenost, difterija, kuga. Vlada objavljuje malo statističkih podataka a procena je da svaki treći pacijent primljen u državne bolnice u njima i umire.  Državne bolnice za mentalne bolesnike kojima nedostaje i hrana i lijekovi su prinuđene da neuhranjene i ne tretirane pacijente izbacuju na ulicu.
Prateći prolaz prekriven limenim krovom obišli smo bolnički kompleks. Bio je prigušen, težak dan, kiša je rominjala. Naišli smo na dug i uzak kamp: porodice su  razapele viseće krevete između stubova koji su držali krov prolaza ili postavile dušeke na beton, na kišu. Okolo su bile torbe, korpe, kolica za djecu. Izgledalo je kao da ljudi ovdje kampuju neko duže vrijeme.

Čovjek tamne puti, u visećem krevetu nam je rekao da je ovjde tri mjeseca. Njegov četvorogodišnji sin je primljen u bolnicu sa niskim nivoom trombocita. „Virusna infekcija“ rekao mi je student medicine. „Možda Zika virus ili Denga groznica. Ako dobije odgovarajuće lijekove, preživjeće.“ Pitao je čovjeka koji se zvao Hoze za testove krvi. Hoze je rekao da je skupio 40 dolara, delom proseći po autobusima nakon što je ostao bez posla. Sada mu je trebao novac za lekove, od kojih niti jedan ambulante nisu imale na lageru. Kaže nam: „Moramo da ih kupujemo od mafije.“ Mislio je na crno tržište ali ne na uobičajene profitere poznate pod nazivom bacha-queros. Student medicine ga je razumjeo. Neke od bezbjednosnih snaga koje su postavljene ili su se samopostavile u bolnicu bile su u poslu distribucije lijekova.

Preteran broj osoblja na ulazima, brojne vojne i policijske uniforme i naoružanje, počinju da dobijaju smisao. Bilo je opštepoznato da su policajci i vojnici, militares, nedovoljno plaćeni. A ovdje se otvorila prilika za dobru zaradu. Razgovarali smo i sa drugim porodicama koje su kampovale u prolazu i na betonskim klupama pod tendom bliže bolničkoj zgradi. Neki ljudi su bili iznenađujuće otvoreni. Prijavili su cene koje su im naplaćivane za preglede (u zdravstvenom sistemu koji je navodno bio besplatan), korupciju, zastrašivanje, nečuvene cene sterilnih zavoja, fiziološkog rastvora, hrane (kada ju je bilo) i lijekova. Neki od militares su imali drskosti da optuže porodice za profitiranje i oduzmu teško stečene zalihe kada bi pokušali da uđu u bolnicu. To su često bile stvari koje su porodice nabavile  od drugih militares, koje su ih krale od apoteka i iz pošiljki za mentalne bolnice. Najgori su bili colectivos, kvartovske bande naoružane od strane vlade i ovlašćene kao „branioci revolucije“.  Otkad su galopirajuća inflacija i racionisanje hrane zavladali državom njihova glavna aktivnost bila je pretresanje i praćenje njihovih komšiluka ali su pronašli svoju šansu i u okolini bolnica i izgleda nisu odgovarali nikome za svoje postupke. (Neki od colectivos mogu svoj nastanak vezati za urbane gerile iz šezdesetih koje nikad nisu bile razoružane.)

Mlada žena u kolicima je bila upucana u pljački i nije bila u mogućnosti da nabavi neophodne lijekove protiv bolova, međutim to nije bio razlog zašto je bila u bolnici. Pazila je na svoju majku koja je bila u bolnici. Mlada žena je bila nastavnica u osnovnoj školi, učenici su u školu dolazili gladni i ona je imala ne baš lepe reči za predsjednika Madura. Rekla mi je da koristim njeno ime. Nije bila uplašena. Ali ipak nisam zabilježio njeno puno ime. Ako čuvari ili colectiovos vide moje bilježnice mogu ih zadržati.

Revolucija koju brane je u Venecueli poznata pod imenom Čavizam. Po njenom glavnom protagonisti Ugu Čavezu koji je bio predsjednik države od 1999. sve do svoje smrti 2013. Decenijama državom su upravljale dvije stranke centra koje su naizmenično pobjeđivale na izborima ali su sve više i više gubile dodir sa biračima. Pokušaj da se usvoje mjere štednje 1989 je odbačen praćen masovnim revoltom i pljčkanjima širom države – paroksizam poznat kao Caracazo – koji je okončan intervencijom armije po cenu stotina a možda i hiljada života. Čavez je bio potpukovnik skromnog porijekla, njegovi roditelji su bili seoski učitelji. Upao je na nacionalnu scenu 1992 predvodeći vojni državni udar. Državni udar nije uspjeo i Čavez je završio u zatvoru ali njegovi televizijski proglasi plemenitih namjera su razgoreli imaginaciju mnogih. Nudio je harizmatičnu alternativu korumpiranom i sklerotičnom statusu quo. Nakon izlaska na slobodu, predvodio je malu ljevičarsku partiju i lako pobjedio na predsjedničim izborima.

Ubrzo je promjenio ustav, koncentrišući svu moć u izvršnoj vlasti. Kao njegov heroj Simon Bolivar, Venecuelanski vođa koji je izbacio Španiju iz Južne Amerike, on je takođe imao regionalne ambicije. Koristio je ogromno naftno bogatstvo Venecuele da učvrsti savez sa Kubom a onda i sa drugim državama u Južnoj, Centralnoj Americi i Karibima stvarajući strateški i ekonomski blok kao kontra težu tradicionalnoj hegemoniji Sjedinjenih Država.

Čavez je bio telegenični populista sa darom za predizborne kampanje. Hipnotisao je zemlju svojom nedeljnom TV emisijom, „Halo, predsjedniče!“, tokom koje je satima napadao svoje protivnike, naročito tradicionalne poslovne elite i imperijalistički Vašington, zbijao šale, isticao dostignuća Bolivarske revolucije ali i izdavao uredbe, neke od njih od značaja poput nacionalizacije fabrika, slanja deset bataljona vojske na granicu sa Kolumbijom. Preko televizije je naredio i zatvaranje sudije koji je oslobodio njegovog neprijatelja. (U slučaju sudije, neprijatelj je bio bankar koji je u  pritvoru čekao suđenje tri godine duže nego propisano zakonom, sama sutkinja je provela tri i po godine u zatvoru, gde je prema njenim tvrdnjama koje je preneo advokat bila silovana, i u kućnom pritvoru. Iako njen slučaj nikad nije završio na sudu još uvjek joj je zabranjeno da daje izjave za medije ili napusti Venecuelu.)

U zamenu za hiljade doktora koji su pomagali u uspostavljanju mreže domova zdravlja i ambulanti, Čavez je jeftinom naftom potpomagao Kubansku ekonomiju. Nakon što je 2002. jedva preživjeo pokušaj državnog udara Kubanci su poslali timove vojnih i obavještajnih savjetnika koji su podučavali Venecuelanske kolege tehnikama nadzora i razbijanja političke opozicije, uključujući stalna praćenja, maltretiranje i strateška hapšenja.

Postoje razlike između Bolivarske i Kubanske revolucije. „Socijalizam za dvadeset i prvi vjek“ čijoj izgradnji teži Čavizam oslanjao se na izbornu demokratiju; istraživanja javnog mnjenja i izbori su svojevrsna nacionalna opsesija. Čavez je vladao u stalnoj izbornoj kampanji, uvjek su na horizontu postojali referendumi, parlamentarni ili predsjednički izbori. Ove kampanje, žive i tehnički „slobodne i ravnopravne“ nisu bile bez rizika za one koji u njima učestvuju. Kada je 2003. tri miliona glasača potpisalo peticiju za opoziv predsjednika, koristeći mehanizam iz ustava iz 1999. njihova imena i brojevi ličnih karti su bili sačuvani i korišćeni za stvaranje „crnih listi“. Potpisnici peticije bili su otpušteni sa državnih poslova, odbijani su im ugovori i krediti, a bili su kažnjavani i na druge načine. Tokom eksplozije cene nafte koja je počela 2004. ogromna državna sredstva su se prelila u ključne izborne jedinice. Čavez je pobjedio na skoro svim važnim izborima održanim tokom petnaest godina, uključujući i opoziv.

Nikolasu Maduru, nekadašnjem vozaču autobusa i Čavezovom potpredsjedniku nedostaje magični dodir sa glasačima koji je posjedovao Čavez. Na mesto predsjednika došao je tjesnom pobjedom na specijalnim izborima aprila 2013. šest sedmica nakon Čavezove smrti. Maduro je spiritualista i mistik, naciji tvrdi da mu jedna ptičica govori vesti o Čavezu iz zagrobnog života. Sebe naziva Čavezovim sinom, on i njegova vlada mnoge svoje odluke opravdavaju, makar pred drugim čavistima, tvrdnjama da predstavljaju volju preminulog predsjednika. Na parlamentarnim izborima decembra 2015, antičavističke stranke osvojile su dvije trećine mjesta u Narodnoj Skupštini. Na osnovu te baze formiran je opozicioni savjez koji zahtjeva referendum za opoziv Madura čiji rejting je u konstantom padu. Madurova vlada pak odugovlači, koristeći proceduralne blokade preko institucija koje još uvjek kontroliše prije svega preko Vrhovnog suda i Nacionalne izborne komisije. Ako do glasanja dođe, Maduro će najvjerovatnije izgubiti.

Maduro – ABC

Čavezove oči su svuda. Stilizovana grafika, samo nekoliko teških crnih linija ilustruju oči i obrve i nalaze se svuda, na bilboridma, majicama, zastavama i na lijevom rukavu polo majice muškarca u avionskom sjedištu preko puta. Prvo što jutrom ugledam, kada raširim zavjese moje hotelske sobe u Karakasu su ogromne oči, naslikane na zidu prekoputa. Očigledno, mnogi ljudi ih nalaze inspirativnim, ili utješnim: El Comandante nastavlja da pazi na nas.

Vjernici u revoluciju su još uvjek brojni. U malom gradu pokraj Karakasa zvanom El Hatiljo sjedio sam u vjetrovitom pasažu među prodavnicama sa Karmen Ruiz, doteranom bakom veselih očiju. „Moj život se poboljšao”. Ruiz je odrasla u siromaštvu, u kvartu na brdu zvanom El Kalvario, odmah nad starim delom grada. Radila je kao krojačica i kuvarica, naučila je računovodstvo, odgajajući četvoro djece. Život nije bilo lagan. Pomenula je užas Caracazoa. „Prvi put smo čuli za Čaveza 1992. kada je pokušao da izvede državni udar. Suprug i ja smo počeli da proučavamo njegove rječi. Iz zatvora je slao strateške izjave o celokupnom stanju Venecuele, istorijskom, ekonomskom, nacionalnom, intenacionalnom. Bila je to kompletna analiza, od 1811. više od dvadeset ustava. Bio je vrlo mudar. I uvjerili smo se: ovo je čovjek. On je bio campesino (seljak), vrlo jednostavan. Rekao je da će svi biti jednaki. I mi smo počeli da radimo na njegovom oslobađanju.“

Tokom revolucije život siromašnih se poboljšao, tvrdi Ruiz. Zdravstvo, obrazovanje, stambena politika, prevoz: „Mnoge barake u El Kalvariu su dobile nove krovove. Moja majka, inteligentna žena, konačno je naučila da čita u svojim sedamdesetim.“ Ruiz je 2005. postala član komunalne skupštine – lokalnog vjeća koje ima svrhu da bude kontrateg vlasti gradonačenika. Sebe, sa stidljivim osmijehom, opisuje kao „vojnika revolucije“. Počela je da radi za ministarstvo kulture i da izučava, između ostalog,  lokalnu istoriju. Nosila je dve kese pune knjiga i papira i rekla mi je da piše istoriju El Hatiloa. Osam generacija njene porodice je živjelo ovdje, „žarko želim da zapišem istoriju ovog mejsta. Ne želim da bude izgubljena.“

Njeni preci, crnci i urođenici, su bili cafeteros, mali uzgajivači kafe, u susjednom selu. „No moj pradjeda je posjedovao veliku hacijendu, osamnaestoro djece i žene koje su radile za njega. Moj djed je naslijedio osamnaestinu hacijende i živeo je dobro kao cafetero. Onda je nastupilo moderno doba. Porodica koja je kupila prvi radio držala ga je na uglu ulice kako bi svi mogli da čuju muziku i vijesti. Vlada je izgradila puteve za Karakas i bogataši su počeli ovdje da grade svoje vile. Ljudi su prestali da uzgajaju kafu, militares  koji su vladali nad nama su stalno pokušavali da unaprijede sopstvene interese. Nije ih bilo briga za druge.“

Pitao sam je o trenutnim nestašicama hrane i poteškoćama sa bolnicama. „To je ekonomski rat u organizaciji fašističkih desnih struja,“ objašnjava mi Ruiz. „U svakoj državi postoji oligarhija, buržuji koji žele da onemoguće druge grupe da dobiju moć. Naša ekonomska situacija nam je nametnuta od spoljnih sila i multinacionalnih korporacija kao što je Polar.“

El Hatiljo

Vlada stalno govori o ovom „ekonomskom ratu“ koji se tajno vodi iz Vašingtona kako bi objasnila uništenu ekonomiju. Polar o kome Ruiz govori je Empresas Polar, vodeći proizvođač hrane i piva u Venecueli. Polaru su prijetili nacionalizacijom i konstanto je od strane vlade maltretiran i ocrnjivan kao izdajnički bastion kapitala , ali je postao nezamenljiv u prehrani države. Ruiz mi je objasnila da je Polar  odgovoran za nestašice zato što su smanjili proizvodnju. Rukovodioci Polara tvrde da ne mogu uvesti neophodne sastojke zato što vlada odbija da omogući dovoljnu količinu dolara preko menjačnica koje kontroliše. Prema Ruiz, tvrdnje Polara su lažne „Imaju oni dovoljno.“

Imao sam jedno uznemirujuće iskustvo u El Hatilju. Bilo je subotnje popodne na starom trgu, okruženog malim, jarko obojenim, pločicama pokrivenim kućama i u ružičasto i belo obojenom crkvom iz kolonijalnog perioda sve pod hladom starog drveća. Trg je bio živ i pun porodica. Tek što sam pronašao klupu, začula se pucnjava. Ljudi su se uz vrisku razbježali hvatajući djecu. Ja sam bježao sa njima, dalje od pucnjave. Čuo sam desetak- petnaest pucnjeva. Uspeo sam da uskočim u piceriju u sporednoj ulici momenat prije nego je vlasnik zalupio vrata. Prostoriju su ispunili galama, jecaji i molitve.

„Ovakve stvari se ne dešavaju ovjde,“ rekao mi je radnik picerije. Mora da je moj pogled odavao moju sumnju. „Secuestro, si“ – kidnapovanja, da. „To je ono što se dešava u El Hatilju.“

Pucnjava se dogodila na drugom kraju trga u blizini ulaza u moderni šoping mol. Dok sam ja stigao lokalna policija je uspostavila kontrolu. Prema prolazniku jedna osoba je poginula a jedna je bila ranjena. Na ulici su bili automobili parkirani pod čudnim uglovima sa rupama od metaka . Poginuli i ranjeni su bili odneseni ali policajci su djelovali nervozno. Kada sam se približio, mladić u crnom prsluku i zelenoj košulji uperio je sačmaru u moje grudi. Povukao sam se sa u strahu. Policajci su momka pored mene koji je telefonom fotografisao scenu strpali u kombi. Da li su mislili da je novinar? Fotograf mafije? Dok sam sakupljao deliće informacija njihova nervoza mi je postala jasnija. Pucanji su započeli kada su dva malandros  na motociklu pokušali da opljačkaju  policajca u civilu. On je imao pištolj sa sobom i nakon borbe uspeo je da upuca oba napadača. Policajac je sada sedeo na trotoaru sa svojom djevojkom, naslonjen na zid. Imao je vidnu ogrebotinu na laktu i par puta je tiho povratio u slivnik. Osim toga djelovao je u redu. Neuobičajena, skoro pa izlizana scena: loši momci su odabrali da opljačkaju pogrešnu osobu i on ih je postavio na njihovo mjesto.
Međutim ova priča nije bila tačna. Kako sam kasnije saznao u kafeu sa pogledom na mjesto zločina, pljačkaši su znali da im je meta policajac, Oni su često napadali policajce nadajući se da će im ukrasti oružije. Pljačkanje, razoružavanje i ubistvo policajca su u kriminalnim krugovima bili visoko cenjeni poduhvati. Jedan od mnogih razloga zašto je loše biti policajac. Barisata, tetovirani hipster, sa kosom uvezanom u rep mi je rekao da su gosti polegali kada je pucnjava započela, no nakon prestanka bili su van sebe od bijesa i željeli su da linčuju pljačkaše.

Gledajući ljude u kafeu to mi je djelovalo nezamislivo. Ljudi su se vratili jelu, telefonima i razgovorima. Čitao sam o epidemiji linčovanja u Venecueli, krvave slike gomila koje prebijaju osumnjičene za pljačke i silovanja, čak i slike spaljivanja osumnjičenih. Ali zar se nisu takve stvari dešavale samo u očajnim divljim naseljima a ne u divnom, zelenom i elegantnom El Hatilju? No kasnije sam na internetu pronašao slike prebijenih i skinutih ljudi u sred bela dana na ulicama Čakaoa, ekskluzivnog dela Karakasa u kome se nalazio moj hotel.

David Smolanksi, gradonačenik El Hatilja kaže da su kriminal i nasilje, ono što svi u Venecueli nazivaju la inseguridad, deo proračunate politike. „To je deo plana,“ kaže, „ova anarhija.“ Razgovarali smo u maloj konferncijskoj sali male klinike pošto toga dana nije bilo sigurno za njega kao gradonačelnika da bude u njegovoj kancelariji. Vlada je krenula da zatvara opozicione lidere u susret planiranom protesnom maršu i Smolanski je, vjerovatno sa pravom, smatrao da bi mogao biti sledeći. Smolanski je nezgrapan trideset jednogodišnjak, guste brade i budnog pogleda. Nekažnjavanje, kaže mi, učinilo je jako teškim borbu protiv kriminala i na lokalnom nivou. U prvih sedam mjeseci ove godine, lokalna policija je privela stotinu i jedanaest osumnjičenih. Osamdeset i osam njih je bilo pušteno bez podignute optužnice od strane korumpiranih sudija. „Vlada zna da će joj te bande trebati kako bi zadržala vlast.“ Otpustio je desetine policajaca zbog korupcije i nedoličnog ponašanja. Jednu pljačku snimio je video nadzor, bili su u mogućnosti da identifikuju šest pljačkaša. Svih šest su bili policajci i nijedan od njih nije u zatvoru.

Smolanski je ako ništa drugo ponosan što može reći da je broj kidnapovanja opao. Naravno reč je o prijavljenim kidnapovanjima. Većina nikada ne budu prijavljena, sigurnije je nagoditi se i pregovarati privatno sa kidnaperima. La inseguridad, sumorno mi reče, „tera ljude da budu u njihovim kućama već u šest ili sedam uveče. Baš kako diktator želi.“

Razumljivo je da nezadovoljni Venecuelanci govore o „diktaturi“. Njihova prava su pod opsadom. No prave diktature nameću red. Ugo Čavez je obožavao Fidela koji ne bi tolerisao ni deseti deo nereda, uličnog kriminala i oružanog kriminala koji muče  Venecuelu. Treba reći kriminal je bio rasprostranjen i prije Čavezovog dolaska na vlast i ljudi su se nadali da će on kao vojnik biti u mogućnosti da obuzda malandros. Ali Čavez je pokazao da ga uvođenje reda i zakona preterano ne interesuje. Protivio se i ideji profesionalne policije. Smatrao je da je to „policija buržujske države“ Kriminal je bio rezultat siromaštva, nejednakosti i kapitalizma. Danas, istraživači procenjuju da je godišnji broj ubistava u Venecueli i do devedeset na sto hiljada stanovnika. Vlada tvrdi da je taj broj pedeset osam na sto hiljada. Štagod, 1984. taj broj je bio između osam i deset.

Red – Wall Street Journal

„Avanza, avanza.“ Naprijed, naprijed.  Starija žena podiže svoju plastičnu hoklicu. Druga žena, Maribel Guzman podiže kese. Svi se pomeraju par metara. Čekaju u redu za hranu u supermarketu u La Trinidad, delu Karakasa. Supermarket nije ni na vidiku, nalazi se iza ugla, uzbrdo i još jedno skretanje pa na drugoj ulici. Guzman je iz Monagasa, iz istočnog dela Venecuele. „Došla sam u Karakas da pronađem hranu.“ Ima četrdeset jednu godinu. Ostavila je porodicu u Monagasu da u glavnom gradu pronađe posao kao kućna pomoćnica. Ima dogovor sa poslodavcom, radi dodatnih pola dana svake sedmice u zamenu za slobodan dan kada treba da stoji u la cola da kupi hranu. Njena porodica u Monagasu zavisi od nje: „Prošle srede, kada sam došla ovde ostao im je samo toalet papir i pomislila sam, o moj bože šta ću postali kući? Njima je neophodna hrana.“ Danas je došla da kupi dva kilograma brašna i dvesta grama putera. U redu je čekala ceo dan, Sada je kasno popodne a između nje i vrata supermarketa i dalje je nekoliko stotina metara.

Čekanje u radu i kupovina robe sa kontrolisanim cenama dozvoljeno je samo određenim danima sedmice i ti dani su određeni na osnovu poslednjeg broju na cédula, ličnoj karti. Nekoliko ljudi mi pokazuje svoje i sve imaju broj tri – oni danas mogu da kupuju. Žena sa suncobranom kaže da je prošle sedmice čekala od osam ujutru do pet posle podne i da se kući vratila bez ičega. Danas se nada da će naći brašno i pastu za zube. Majstor za popravku televizora kaže da je došao u tri ujutro ali da se vratio nakon što je odlučio da nije sigurno čekati u to vrijeme. „Nacionalna garda uglavnom dolazi oko pola šest i tada je sigurnije. Prodavnica se otvara u sedam ili pola osam.“ Pljačke se česte u redovima za hranu, „uzeće vam čak i naočari,“ kaže majstor. Naravno česte su i tuče, ponekada izbijaju pravi ulični nemiri. Mnogobrojni supermarketi su opljačkani. Čak i Nacionalna garda može biti opasna, doduše ne i u ovom djelu grada.

Venders ljudima u redovima prodaje oranžadu, cigarete na komad i jeftine sladolede. Bledi bankarski činovnik čeka u redu sa svojim šesnaestogodišnjim sinom. Pitam ga za njegov posao. „Informatička sigurnost.” Njegova supruga je frizer, sada radi iz njihovog stana. Počela je da pita mušterije da joj plaćaju u hrani. Ovo je njihovo najmlađe dijete, starija još uvijek žive sa njima. Mladi ljudi ne mogu da priušte kiriju. Pitam ga zašto. Činovnik me proučava pogledom, deluje izuzetno umorno i tužno. Na kraju mi odgovara „Inflacija, nedostatak proizvodnje, vlada mora da investira, sve fabrike u ovoj oblasti su zatvorene. Čavez ih je zatvorio 2000.“

Pridružuju se i drugi: „Pirinač, tjestenina, šećer, ulje, hleb, kafa. Mi proizvodimo sve to. Bolje rečeno, proizvodili smo. Sada za njih moramo da čekamo u redu.“ Pominju Polar, bez Polara ne bi bilo arepas – nacionalnog jela, palačinki od kukuruznog brašna.

U svojim rasplinutim i ratobornim govorima na televiziji i radiju, predsjednik Maduro često optužuje vlasnika Polara, Lorenca Mendozu da vodi ekonomski rat protiv Venecuele i vlade tako što namjerno izaziva nestašice. Mendozu naziva lopovom, kukavicom, licemerom, izdajnikom, banditom, oligarhom i dugokosim đavolom. Iz nekog razloga izgleda da ga Mendozina frizura lično pogađa – kako to njegova kosa pada, tek tako, na jednu stanu. No pravi razlog za Madurovu opsesiju, ako je vjerovati nekadašnjem predsjednikovom savjetniku, je u  tome što on vjeruje i to je izražavao često u privatnim razgovorima, da Mendoza želi da mu uzme posao.

Lorenco Mednoza – Panam Post

Mendoza negira da posjeduje političke ambicije. Polar, koji je osnovao njegov djed kao pivaru 1941, zapravo se izdvaja među ostalim velikim Venecuelanskim kompanijama po tome što izbjegavaju učestvovanje u politici. Međutim preživljavanje kroz sedamnaest godina Čavizma, kroz brojne pretnje eksproprijacijom dok je vlada preuzela više od hiljadu fabrika i farmi samo po sebi predstavlja moćnu političku poruku. Pedeset jednogodišnji Mednoza je završio studije menadžmenta na MIT-u, Forbs procenjuje njegovu vrijednost na 1,5 milijardu dolara. Retko daje intervjue i govori u javnosti ali kada  je prinuđen da brani sebe ili kompaniju njegove odbrane su oštre. Nakon što je Maduro optužio Polar da nisu uspeli da proizvedu dovoljno kukuruznog brašna Mendoza je javno ponudio da iznajmi od vlade neke od fabrika koje je zauzela drugim proizvođačima. Rekao je da Polar može da proizvede znatno više sa tim fabrikama nego vlada. Izgleda da niko ne sumnja u to. „On je tako logičan,“ rekao mi je njegov poštovalac, „to je ono što najviše smeta čavistima.“ Maduro se nije izjasnio o ovoj ponudi.

Polar zapošljava oko trideset hiljada radnika, najveći je privatni poslodavac i odgovoran je za oko 3% ne-naftnog društvenog prozivoda. Osim kukuruznog brašna i najprodavanijeg piva, Polar prozivodi tjesteninu, pirinač, proizvode od tune, vino, sladoled, jogurt, margarin, kečap, majonez i detrdžent. Funkcionišu u stanju stalne nesigurnosti, planeri i logističari nikada nisu sigurni kakve blokade i izgovore im sprema vlada.

Posjetio sam sjedište Polara u Karakasu. Svjetnik za štampu me je rado poveo na turu ali je insistirao da ne citiram zaposlene. Vlada iskorištava svaki mogući komentar iz Polara. Dovoljno je reći su svi djelovali zadovoljni što rade tu, da ih muči zvanični opstrukcionizam, nestašice i da su odlučni u borbi protiv institucionalne dekapitacije. Za svaku pojedinačnu dostavu robe tražena je dozvola. Prošle godine inspekcijski timovi su se obrušili na Polarova postrojenja hiljadu i tri stotine puta. Ometali su rad i često odvodili radnike i odnosili dokumente. Upravnici i radnici su hapšeni pod optužbama da su gomilali zalihe i nameštali cene. U mnogim slučajevima njihovi prekršaji su tek trebali da budu određeni. Usled ogromne birokratije, maltretiranja, nestašica gotovo svega i hroničnog nedostatka čvrste valute nekoliko postrojenja je radilo punim kapacitetom, druga su bila neaktivna.

Takođe sam posjetio i pivaru u San Hoakinu, gradu zapadno od Karakasa. Dočekalo me je ogromno postrojenje izgrađeno sedamdesetih. Panoramom dominira osamnaest ogromnih žutih silosa i logo, polarni medvjed.  SEBIN, nacinalna obavještajna služba, je u julu sprovela veliku raciju i uhapsili su upravnika. Fabrika je radila sa 6% kapaciteta. I pored toga, video sam ogromne srebrne komore za fermentaciju, različite kace za različite vrste slada i pilsnera, besprijekorne laboratorije, pokretne trake, viljuškare, kamione napunjene, kako je meni djelovalo, ogromnim količinama robe. Gledajući ovo uhvatio sam i odbljesak alternativne Venecuele.

Iz fabrike mogu se vidjeti ogromni, zarđali komadi nezavršene brze pruge. Ona je deo mega-projekta započetog još prije Čaveza, mreža pruga koja je trebala da poveže luke, gradove i industrijske centre, Ova sekcija, koja je trebala da poveže udaljeni grad u unutrašnjosti sa lukom na sjeveru je napuštena prije pet godina. Neki od migranata koji su radili na pruzi su ostali bez posla i formirali bandu Aragua Voz, Aragua je ime susjedne države na istoku, i počeli su da terorišu lokalno stanovništvo.Banda je deo kriminalne mreže sa sjedištem u federalnom zatvoru u Tokoronu, odmah preko jezera. Tokoron je poznat po mnogo čemu. Otkup za kidnapovane je, kažu, moguće isplatiti u kešu na ulaznim vratima zatvora . Šefovi mafije su u Tokoronu izgradili disko kulb za koji se smatra da je najbolji u Venecueli. Žive u odvojenim kućama pored pedantno uređenih igrališta. Izgradili su čak i bazen. Nisam vjerovao u priču o bazenu dok nisam provjerio na Google Earth.

Prema nekim mjerilima, Venecuela ima najgoru ekonomiju na svijetu. Pati od najviše stope inflacije, skoro stotinu i osamdeset procenata prošle godine. Projekcija MMF-a za ovu godinu je i do sedam stotina procenata. U međuvrijemenu celokupna ekonomija se smanjila za skoro šest procenata prošle godine a ove se očekuje smanjenje između osam i deset procenata. Kontorle cena najvažnije robe umjesto da omoguće pristupačnost i smanje infalciju su pak dovele do ogromnih nestašica. U pokušaju da zaustavi odliv kapitala ustanovljena je valutna kontrola od strane Čaveza 2003. Fiksiranjem kursa bolivara koji nije prihvaćen nigde van Venecuele doprineseno je razvoju uspješog crnog tržišta dolara. U ovom trenutku jedan dolar vrijedi hiljadu i šest stotina bolivara. Zvanični kurs za uvoz osnovnih dobara je deset bolivara za dolar. Između ta dva broja prostor za finansijsku manipluaciju je nemerljiv. Vlada nastavlja da štampa novac bez ikakvog obzira na produktivnost pomažući porast inflacije. Saopšteno je da će nove nove novčanice sa većom denominacijom biti objavljene u decembru ali za sada je najveća novčanica od stotinu bolivara. To je šest centi, da bi platili noć u hotelu treba vam kofer pun novčanica.
Standardno objašnjenje za ekonomski fijasko je pad cene nafte. Istina međutim nije ohrabrujuća. Venecuela leži na  najvećim dokazanim zalihama nafte. Izvoz nafte čini čak 96% zarade od izvoza. Kada su se prije dvije godine cene nafte strmoglavile izazvale su sadašnju ekonomsku katastrofu, od tada cene nafte su se donekle povratile ali ekonomija Venecuele nastavlja da propada. Devizne rezerve Venecuele su svedene na trećinu u odnosu na 2009. što pred vladu stavlja teške izbore. Da li će dolari ići u otplatu vladinih dugova ili za hranu učenika? Najveći poverilac je Kina koja najveći deo isplate duga prihvata u nafti. Za sada vlada uspjeva da izbegne bankrot, ali cenu plaćaju građani.

U drugoj polovini sedamdesetih Venecuela je bila najbogatija država Južne Amerike po stanovniku. Konkord je svake sedmice leteo iz Pariza za Karakas. Međutim „kletva“ sa kojom su se suočile mnoge države bogate mineralnim resursima a posebno one bogate naftom, smanjenje podsticaja za razvoj ostalih grana privrede, rast nejednakosti dok elite halapljivo grabe prihode od nafte zaboravljajući da razvijaju široku poresku bazu, pogodila je Venecuelu tokom osamdesetih i devedesetih. Ekonomski kolaps je započeo mnogo pre dolaska Čaveza na vlast, u stvari upravo je rastući očaj stanovništava i doveo do njegovog uspona. Nafta je nacionalizovana 1976. a strani vlasnici su bili isplaćeni. Kronizam, neodgovorna politika i dugotrajno pljačkanje resursa su uhvatili zalet.

Čavez je obećao da će zaustaviti pljačku, eventualno je usmjerio znatno veći procenat zarade od naftnih renti u stambeno zbrinjavanje,  obrazovanje i zdravstvo za  siromašne. Stopa siromaštva, koja je rasla prije nego što je došao na vlast je smanjena skoro na pola. Kao i mnogi prethodnici Čavez je razumeo neophodnost smanjena zavisnosti Venecuele od nafte međutim dogodilo se suprotno. Proširio je kontrolu države nad naftnom industrijom i zauzeo privatne firme,  fabrike i velike komercijalne farme. Novi menadžmenti ovih kompanija su retko bili u stanu da ih održe u životu. Zarasle njive, zatvorene fabrike, prazna skladišta i napušteni infrastrukturni projekti su svuda. Izvoz svega osim nafte je polako ali sigurno opadao kako je produktivna privreda tonula.

Venecuela je okusila današnju krizu 2008 godine kada je ekonomska kriza oborila cene nafte. Distribucija hrane data je na upravljanje vojsci, no vojnici nisu obučeni da razumeju globalne lance snabdjevanja. Supermarketi su se ispraznili, ljudi su postali gladni a hrana je završila na crnom tržištu. Kasnije su pronađene storine hiljada tona hrane istrulele u skladištima luka. Danas, general-major je zadužen za jestivo ulje, drugi su zaduženi za deterdžent sapun, šampon, pastu za zube i dezodorans.

Tokom godina, viši oficiri su otkrili da uvoz i izvoz predstavljaju sjajnu šansu za zaradu. Čavez i njegova vojska su imali dobre odnose sa glavnom gerilskom vojskom u susjednoj Kolumbiji, Revolucionarnim oružanim snagama Kolumbije (FARC) koja se pak bavila prodajom narkotika. Venecuela je godinama bila jedna od glavnih ruta za prenos kokaina na sever, Venecuelanski generali su rukovodili Kartelom Sunaca, naziv u skladu sa vojnim insignijama. Čavez i Maduro su predsjedavali nad kleptokratijom. Državni ugovori su bili dodeljivani bez konkurencije kompanijama povezanima sa vođstvom države. Ogromne svote novca su jednostavno nestajale.

Danas na aerodormu u Karakasu nema mnogo letova. Isplata dugovanja stranim avioprijevoznicima nije na vrhu liste prioriteta. Lufthanza je napustila Karaks u junu, primorana da prihvati gubitak veći od sto miliona dolara. Ameriken Erlajns je ranije ove godine otpisao više od pola milijarde potraživanje u Venecueli. Neoprezni putnici često su žrtva pljački od strane taksista, neki prođu i gore. Osjećaj da vas prate je snažan – od strane predatora, prevaranta i sumnjičavih radnika. Osjećaj tuge je još snažniji. Ljudi plaču u redovima na putu ka aerodromskom obezbeđenju. Roditelji posmatraju kako njihova odrasla dijeca odlaze na letove za aufera, svijet van Venecuele , kao da ih više nikada neće vidjeti. U toku je masovna emigracije, otišlo je oko dva miliona, uglavnom mladih ljudi. Odlaze u Španiju, Kolumbiju, Panamu, Sjedinjene Države, Dominikansku republiku, Argentinu, Čile, Meksiko, gdje god ih pasoši odvedu.

U Karakasu, table sa oznakom „na prodaju“ („Se Vende“) na kućama i radnjama su česte. Ali na tablama nema osnovnih kontakt informacija, rečeno mi je da je to zato što je opasno reklamirati broj telefona. Kriminalci znajući da ste vlasnik mogu zvati i pretiti iznudama i kidnapovanjima. Sigurnije je da se mogući kupci raspitaju po komšiluku i da im neko vidi lice.

Ester Romera, pedeset trogodišnjakinja rođena u Karakasu imala je korene u Španiji i tamo bi ona otišla sa svojom porodicom. Romera je bila vlasnik poslastičarnice u El Hatilju čuvene po svojim golfeados  – pogačice sa cimetom i šećerom od šećerne trske. Tražili su joj osamdeset dolara za vreću brašna i nije mogla da ga nabavi. Doduše, ona ima druge izvore, možda brašno nabavi u subotu.

Romera je bila učiteljica. Odgajila je dva dijeteta i svoju prvu radnju je otvorila na trgu u El Hatilju prije deset godina. Posao je cvetao i ona ga je širila služeći mnoge vrste kafe i golfeados. El Hatiljo je imao dobre restorane koji su privlačili porodice iz centralnog Karakasa ali i strane posjetioce. „Francuze, Italijane, Argentince, onda se la inseguridad pogoršala i oni su prestali da dolaze, Kinezi koji rade sa vladom su nastavili ali i oni su prestali da dolaze prije šest mjeseci.“

Romera ja morala da smanji posao, prešla je u manji lokal van trga. Meni visi o zidu, na mestu cena je papir i preko njega napisane nove cene. Svi restorani tako rade, inflacija podiže cene prečesto da bi mogli drugačije. „Jedan golfeado je bio petnaest bolivara,“ kaže mi, „Sada košta devet stotina i pedeset, ranije bi petočlana porodica došla i kupili bi pet golfeadoa. Sada ako ih imam, petočlana porodica kupi jedan i podele ga.“

Njena  majka se kreće po radnji drhtavim hodom. Bila je prilično stara i imala je stidljiv i zabrinut osmeh

„Evo kako su se stvari promjenile,“ kaže Romera. „Kada sam se udala, moj suprug i ja samo radili i čekali smo osam godina da dobijemo djecu. Do tada, imali smo kuću i automobil, poslali so djecu u privatne škole i univerzitet. Danas moja ćerka koja ima dvadeset i šest godina ne može da kupi niti auto niti stan.“ Njih tri u novembru odlaze za Španiju.

Klimuh u smeru njene majke. Romera je sporo odmahnula. Nju neće povesti.

Sutra ujutro, Romera kaže, ona i njene komšije odlaze na marša Santa Fe autoputem. Opozicija je planirala veliki protest, nazivajući ga Toma de Caracas – Zauzimanje Karakasa i vlada je činila sve da zaplaši ljude. Autoputevi ka Karaksu su bili blokirani. Vojnici su bili svuda po gradu, kontrolni punktovi na glavnim raskrsnicama, mitraljeska gnjezda kod mostova i tunela. Marširati je bilo opasno i bio sam iznenađen da će Romera učestvovati budući da odlazi u Španiju. „Imamo potpise,“ odgovara mi ogorčeno. Misli na to da je opozicija prikupila skoro dva miliona potpisa, znatno više nego što je zakonski neophodno da pokrene referendum o opozivu Madura. „Oni moraju da održe referendum. Marš je način društvenog pritiska na vladu da održi opoziv.“

„Si, hay futuro.“ Da, budućnost postoji. Ovaj pomalo tužni bojni poklič je svuda u Venecueli: na bilbordima, plakatima, majicama. To je slogan opozicije, ali jei svakodnevna briga mnogih. Da li tamo negdje, zaista postoji budućnost? „Opozicija“ je termin koji pokriva mnoge stranke koje su formirale antičavističku koaliciju nazvanu Okrugli sto demokratskog jedinstva (MUD). Vlada konstantno MUD naziva „desničarima“  mada jedva da i jedna stranka koalicije može biti opisana kao desna prema našim shvatanjima. Veće stranke koalicije su uglavnom socijaldemokratske. Neke članice se nalaze lijevo od njih a najkonzervativniji elementi su demohriščanski i neoliberalni. U pitanju je široka koalicija što je i njen najveći problem u borbi za vlast – ne postoji lider, jedinstvena figura oko koje bi se mogli okupiti.
Prije marša zakazanog za prvi septembar, posjetio sam kancelarije El Nacionala  da saznam kako nezavisni mediji planiraju da izvještavaju sa marša. Zamjenik urednika, Elias Pino Iturieta mi je rekao da će najbitnije dio biti fotografije. Organizatori  tvrde da će izvesti milion ljudi na ulice. Vlada odlučna da spreči snimke gomile iz vazduha je zabranila iznajmljivanje aviona i dronove iznad Karakasa. „Tražimo dozvole da snimamo sa krovova i penthausa visokih zgrada. Colectivos će biti spremni, napadaće svakoga ko bude zapisivao ili imao kameru. Možete stajati na uglu i slikati planine oni će vas napasti. Policajci će samo stajati pored i gledati. Baš juče ujutro su nas napali.“

Prilikom dolaska sam ugledao grupu ljudi kako čisti izloge. Staklo je gađano kesama fekalija. „Bila su još i dva Molotova koktela koja nisu eksplodirala i pamfleti u kojima nas prozivaju da smo fašističke novine. To je treći napad ove godine. Policija neće učiniti ništa, nema istrage. Nisu zabrinuti za sigurnost zaposlenih.“ Kaže Pino Iturireta.

Nakon godina napada na medije, El Nacional je poslednji nezavisni dnevni list sa nacionalnom pokrivenošću. Radio i TV stanice su gašene kako su im isticale licence. Prije tri godine državna kompanija je preuzela distribuciju papira i odbija da ga proda El Nasionalu. Dnevnik je započeo da kupuje papir iz Kolumbije, Perua i Portorika. „Ali smo morali da smanjimo broj sekcija sa šest na dvije“ kaže Pino Iturrueta. „Hvala bogu na internetu.“ El Nasional ima najposećeniji sajt u Venecueli, ali je reklamiranje postlao problem. „Kompanije osjećaju pritisak da se ne reklamiraju kod nas.“ Primetio sa da lokalni menadžeri Holidej Ina mogu dobro razmisliti o tome da se njihove reklame pojave pored brižljivih izvještaja o prijavljenim slučajevima mučenja.

Veče pred marš MUD je održao veliko okupljanje i staroj dvorani sindikata u centru Karakasa, Hala je bila prepuna i ispunjena vonjom znoja. Okupljeni su bili radnici, većina od njih nije bila mlada. Niz govornika je rasplamsao atmosferu. Kongresmen iz Karakasa koji je bio zatvoren tri mjeseca pa pušten bez podizanja optužnice povikao je „Zauzećemo Miraflores!“. Masom se prolomio urlik. Bio sam zatečen. Palata Miraflores je Bjela Kuća Venecuele. Madurova vlada redovno optužuje MUD da planiraju državni udar i MUD je uvijek odbacivao te optužbe. Da li je plan zaista bio da se zauzme Miraflores? To je bio plan kada je devetnaest ljudi poginulo u maršu 2002.

Karakas se prostire od istoka ka zapadu, ugnježden u bogatoj planinskoj dolini paralelnoj Karipskoj obali. Stari centar grada El Silencio, danas blizu zapadnog djela grada, je sjedište vlade, tu su Miraflores, Narodna Skupština i Vrhovni Sud.Marš je organizovan sa sedam početnih pozicija najveći broj njih miljama udaljen istočno od El Silencioa. Plan je bio da se sjedine na nekoj velikoj raskrsnici. No, kuda će dalje? Vlada je planirala kontramarš okupljajući hiljade lojalnih čavista u blizini Mirafloresa.

 

Ramos Alup – vođa Demokratske Akcije

Zvijezda večeri u dvorani je bio Henri Ramos Alup, lider Narodne skupštine i  vođa Demokratske Akcije. Vižljast i žilav čovek usedamdesetim sa velikim naočarima i sede kose, on podsjeća na eru pre Čaveza. Demokratska Akcija je bila jedna od dvije stranke koje su naizmenično bile na vlasti skoro četrdeset godina sve do devedesetih. Za razliku od galamdžija i bukača prije njega, pojava Ramosa Alupa je bila smirena, skoro profesorska. On je govorio o podršci koju je opoziciji  dobila od drugih država Latinske Amerike – i stavljeno je do znanja da se on susreo sa njihovim vođama. Te večeri imao je dobar smisao za humor. Za Čaveza kaže da je bio psihotičan i da zemlja sada strada zbog raspadanja njegovih fantazija i opsesija. No govor njegovog tjela je bio sve osim agresivan, njegove ruke opuštene, ponekada bi ih podigao ka da se brani. U novijim istraživanjima, Ramos Alup je prvi izbor građana za predsjednika, daleko ispred Madura. Sada vidim i zašto. Ljudi su postali nostalgični za erom buržujske demokratije, za Venecuelom koja je funkcionisala. On nije bio vojnik, pomamni mesija sa crvenom beretkom, već običan čovjek u pomalo velikom odelu koji zna kako da vodi vladu. Istine radi, Ramos Alup može biti svirep protivnik i iza sebe ima dugu istoriju, njegovi politički protivnici vjerovatno se ne bi složili da je on običan čovjek – no, masa ga je te večeri obožavala.

U jutro prvog septembra bilo je teško reći koliko je ljudi izašlo na marš. Hteo sam da pratim tok koji bi bio prvi u slučaju da marš krene ka El Silensiju. No prethodno veče, prvobitno mjesto gdje su se tokovi trebali skupiti popunili su vojnici i tenkovi pa su se demonstranti okupili pola milje severoistočno pred sjedištem Demokratske Akcije. Uske ulice su bile prepune. Ljudi su nosili belo, boje opozicije i pjevali „Pašče! Pašće! Vlada će pasti!“ Svi su bili u patikama spremi da pješače a ako je neophodno i bježe.

Iznad nas se pojavio dron, leteći među žicama i krošnjama, snimao je i protestanti su mu mahali, vikali, smejali se. Iz zgrade među telohraniteljima se pojavio Henri Ramos Alup i gomila je krenula južno ka Avenida Libertador, glavnoj saobraćajnici koja povezuje istok i zapad Karaksa. Demonstranti su plakate „HAY FUTURO“ i „YO TE REVOCO“ („Sjećam te se“) su okrenuli prema nebu i plesali  kada je kolona zaustavljena. Kritično pitanje je bilo u kom smjeru će krenuti bučna bujica demonstranata kada stignu do zatvorene Avenida Libertador.

Marš je krenuo ka istoku, ka tokovima protestanata koji su dolazili odatle. Već optimistični duhovi protestanata su se vinuli. Neće biti krvavog okršaja kod Mirafloresa, vojnici Nacionalne garde pod opremom za razbijanje demonstracija su ipak stajali na stani široke, osunčane avenije. Marš je prošao pored blokova zgrada od crevne cigle, zgrade sa javnim stanovima izgrađene pod Čavezom. Crvene zastave i majice su visile sa prozora i terasa, signali, srednji prsti od strane lojalnih čavista. Bijele majice i posteljina vijorile su se sa drugih prozora u podršku opoziciji. U znak solidarnosti demonstranti su mahali pesnicama i vikali, „Vlada će pasti!“

Tome de Caracas – todayvenezuela.com

Karakas nije zauzet tog dana. Vlada je uspjela da kanališe različite tokove marša tako da se ne susretnu i oko podne moj tok je počeo da se osipa nakon nekoliko govora ispred lokalnog Burger Kinga. No vlada nije uspjela da spreči fotografije iz vazduha ili sa krovova koje su pokazale grad ispunjen ogromnim brojem demonstranata.

Popodne su započele ulične tuče. Prvo sam video zapaljen automobil na putu za Čakao a nakon toga naoružane policajce kako ispaljuju suzavac i jure raštrkane grupe demonstranata niz ulicu. Ovi demonstranti su delovali znatno mlađe od onih sa kojima sam marširao tog jutra i kada je policija upotrebila suzavac mnogi su nosili sirćem natopljene marame a neki i gas maske. Prodavac knjiga je mahnito pokušavao da zatvori kiosk prije nego njega i kiosk zahvati oblak suzavca. Da nije zatvorio kiosk prije bjega bio bi pokraden. On i njegov kiosk su nestali u toksičnom oblaku dok smo mi bježali od policije.

Iako je popularnost opozicije porasla poslednjih mjeseci, oni koji sebe ne vidi u stranačkoj ponudi i dalje su značajna grupa. „Trideset jedan procenat,“ kaže mi lokalni anketar, „Oni se protive Maduru ali ne podržavaju opoziciju.“

Hermogenes Hose Liendo i Joli Zambrano žive van, ili bolje rečeno uz, izgleda, definišući politički izbor u Venecueli. Ka i mnogi njihovi zemljaci poreklo im je seljačko ali su rođeni i odrasli u  gradu. Odrasli su u Petareu, naselju na širokoj padini u istočnom delu Karakasa, gdje su se i upoznali još u srednjoj školi. U braku su trideset i pet godina. Ona je medicinska sestra a on je vlasnik i vozač taksija uskim i strmim ulicama gornjeg dela Petarae. Pokazao mi je svoje vozilo jednog sunčanog jutra, Lend Kruzer modifikovan u taksi, napravljen još u 1980, sada ofarban u nebesko plavo sa sedištima za desetoro a preko vetrobrana belim slovima ispisan naziv sveca zaštitnika mladih . „PANCRACIO“. Liendo vozi dvije linije, obe apsurdno strme, pune oštrih krivina. Vožnja sa njima je lekcija iz izbegavanja udarnih rupa uz pozdravljanje komšija  „Hola, guapo!“ „Hey, Jesús!” „Hey, Coyote!”. Pozdravi doleću sa balkona, motocikala, iz kuća. Petare je začuđujući lavirint kuća izgrađenih na liticama, često višespratnih bez ikakvog obzira za dosadne urbanističke planove. Liendo naplaćuje prevoz četrdeset i pet bolivara – manje od pet centi. Član je asocijacije od dvadeset i četiri vozača džipova. „Ranije smo radili sve do jedanaest uveče međutim danas završavamo oko osam ili devet zbog delinkvencije.“ On nikad nije bio napadnut ili opljačkan, malandros imaju interes da on bude siguran, on prevozi ranjene borce iz planina, sa mjesta do kojih ambulanta kola ne mogu dopreti, u bolnicu.

Liendo je snažan čovjek, ton njegovog glasa je smiren, “Nekada su svi u Petareu bili čavisti.“ Zambrano potvrđuje. Kao da je bilo juče se sjeća kratkog i senzacionalnog nastupa Čaveza pred kamerama nakon što je uhapšen nakon državnog udara 1992. Liendo je odrastao u porodici glasača Demokratske Akcije. Odbacio je staru stranku i galsao za Čaveza 1998. Zambrano takođe. Njena majka, koja je čitala tri različite novine bila je odana Socijalno-hrišćanskoj stranci, drugoj glavnoj stranci tog perioda i bila je zapanjena kada je njena ćerka prešla u stranku krajnje ljevice .Zambrano, lepa žena  s svojih pedeset i jednu godinu potvrdno klima glavom. Bila je ultraljevičar u svoje vrijeme.

Čavez je izgradio škole i klinike u Petareu. U klinikama su radili kubanski doktori i bile su otvorene sedam dana sedmično, čak i noću. Ali korupcija i loše upravljanje su ostavili svoj trag i već 2008. gradonačelnik Petarea je izabran iz redova opozicije. Klinike su sada ili napuštene ili retko otvorene sa malo lekova. Smeće leži nepokupljeno, neregistrovani prodavci su zakrčili uske ulice a kriminal je postajao sve učestaliji.

„Trenutno mi se ne dopada niti jedan političar.“ kaže Zambrano.

Ona radi u dvije bolnice. Njena specijalnost je priprema za hirurške zahvate, ali sve je manje operacija  zbog nedostatka osnovnih zaliha.

„Ne znam zašto vlada ne želi da prihvati internacionalnu pomoć. Ljudi umiru dok se vlada brine o svom ponosu“ kaže Liendo.

U januaru, Narodna skupština je proglasila vanredno stanje zbog humanitarne katastrofe i u maju je usvojila zakon koji dozvoljava primanje internacionalne pomoći. Predsjednik Maduro je odbacio ideju , uz obrazloženje na nacionalnoj televiziji, da nigde na svijetu osim možda na Kubi ne postoji bolji zdravstveni sistem. Umjesto prihvatanja pomoći, Maduro je proglasio vanredno stanje koje mu omogućava da vlada pute dekreta.

“¡Gringo, respeta!” je popularni čavistički grafit, slogan koji izražava istorijske urede koje su duboke u Latinskoj Americi. Istina je da se tupo i surovo odbijanje priznanja problema od strane Madurove vlade  često pripisuje ponosu čavista ali to nije sve. Kriza ima neveliku ali bitnu podršku među generalima i  visokom vladinim činovnicima koji kroz šverc, ucene i prevare prilikom uvoza zarađuju bogatstvo. Tu su i  boliburgueses poslovna elita skorojevića koja svoj poslovni uspjeh duguje poslovima s vladom, kronizmu i pranju novca. Stampedo stranih pomagača i međunarodnih finansijskih revizora njima bi mogao donijeti mnogo problema.

Referendum o opozivu Madura bi vjerovatno pogoršao situaciju. „On bi izgubio i gdje bi svi oni otišli?“ lokalni analitičar me upitao. „Koja država bi ih primila? Neće imati preterano ugodan život u egzilu u Kazahstanu.“ Represija se značajno povećala nakon Čavezove smrti, porast koji se pripisuje konsolidaciji moći u rukama tvrdolinijaša. Cirkuski populizam Čaveza je zamjenjen još manje odgovornim, neprijatnim tropskim Lenjinizmom. Ipak ideologija djeluje sve manje relevantnom u istinskom opisu vlasti u Venecueli. Režim je ušao u borbu za opstanak. U oktobru, Maduro i njegovi saveznici u izbornoj komisiji shvatajući da ne mogu dobiti izbore suspendovali su proces za opoziv na neodređeno. Opozicija je organizovala besne demonstracije i pozvala na generalni štrajk. Vlada je zaprijetila da će preuzeti firme koje se ne budu radile u podršku štrajku i pojačala tu pretnju opsadom sjedišta Polara u Karaksu i kuće Lorenza Mendoze. Štrajk je bio neuspješan.

Ali politička kriza se nastavlja i Vatikan je poslao svoje izaslanike da uspostave „dijalog“ među opozicijom i vladom. Ovaj gambit je doveo do raskola unutar MUD-a. Jedna od glavnih članica, Stranka narodne volje bivšeg gradonačelnika Karaksa, Leopolda Lopeza koji je u zatvoru od 2014, odbila je dijalog. Zaista teško je biti siguran oko čega bi se moglo diskutovati. Maduro i čavisti su odlučni o odbrani svoje vlasti i deluju spremni da prekrše zakon, sprečavajući Venecuelance da izaberu svog predjsdnika.

U svakom scenariju postoji jedna nepoznanica – vojska. Kroz istoriju Venecuele vojska je imala ulogu u vođenju države. Danas, obični vojnici kao i siromašni Venecuelanci pate od iste nestašice hrane. Liendo koji je svojevremeno bio regrut mi je rekao, „Vojska gubi poštovanje kada vidite vojnike kako na ulici prodaju krompir i luk.“ Često se mogu čuti komentari kako Maduro blati ugled vojske njegovim ekonomskim neuspjesima. U tim govorkanjima krije se nada da će se vojska aktivirati i možda natjerati Madura da poštuje zakon i održi referendum o opozivu. Međutim, o ovome niko ne priča javno.

Razumjeti propadajuću Venecuelansku državu kao još jedan od neuspjeha socijalizma i etatizma uopšte, je neistorijski. I prije Čaveza Venecuela je bila izrazito etatistička. Korupcija je bila  glavni problem u svakoj eri. Čak i velike nestašice hrane nisu novost. Sve to kao i intenzivna politička represija se dešavalo čak i u kapitalizmu. Sadašnja kriza je je za najveći broj ljudi najgora koju pamte ali nije sve u socijalizmu. Predatorska država, ekstremna nesigurnost, krajnja slabost vladavine zakona su problemi znatno dublji nego što tradicionalna leva i desna analiza mogu da razjasne a tek da počnu da nude rješenja.

Priča o naftnom bogatstvu ispisana je oko jezera Marakaibo i na samom jezeru. To je ogroman i plitak estuar, površine trinaest hiljada kvadratnih kilometara, u vrelom i suvom,  severozapadnom delu Venecuele. Od 1914. četrdeset tri milijarde barela nafte je izvađeno iz Marakaibo basena. Rđajući rezervoari krase obalu jezera. Petrohemijski kompleksi sijaju u mraku. Naftne platforme, mnoge od njih napuštene, stoje nad površinom jezera. Na njegovom dnu isprepletano je petnaest hiljada milja cevovoda, Voda je puna sulfata, fluorida, azota, deterdženta i fekalnih koliformnih bakterija. Ogromni cvetovi štetne sočivice izgledaju iz vazduha kao grašak-zelena krila razvijena na suncu. Na površini masnjikavo, prigušeno, sijaju u duginim bojama naftne mrlje . Navodno, izlivanja nafte su se umnogostručila nakon što je 2009. Čavez nacionalizovao sedamdeset i šest naftnih kompanija. Vlada za curenja nafte optužuje sabotaže. Međutim znatno je vjerovatnije da su one rezultat neodržavanja i lopova. Dugotrajni teritorijalni rat između rivalskih mafijaških grupa je navodno prekinut podjelom jezera na pola. La Familia Leal deluje na zapadnoj obali uključujući grad Marakaibo, drugi najveći u Venecueli sa dva miliona stanovnika. La Familia Meleán deluje na istočnoj obali na kojoj se nalazi više naftnih postrojenja.

Najveći deo investicija u Venecuelansku naftu poslednjih godina je pak u naftnim poljima na istoku u oblasti Orinokoa gdje su dokazane rezerve neizmerne. U Marakaibo basenu još uvijek ima devetnaest milijardi barela dokazanih rezervi, a to je više nego kombinovane rezerve Meksika i Norveške.

Ipak proizvodnja nafte u Venecueli je u stalnom padu. Od 1998, proizvodnja je opala za trideset posto – skoro milion barela dnevno. Korupcija i nedostatak održavanja se najčešće navode kao razlozi. Bande takođe traže visok udeo. Državni naftni i gasni monopol Petróleos de Venezuela (P.D.V.S.A.) je bila Čavezova slamarica. Između 2001. i 2005. Iz firme je potrošeno oko stotinu milijardi na njegove omiljene programe. Danas, slamarica je skoro prazna. Dve trećine izvoza nafte odlazi na isplatu dugova Kinezima i drugim povjeriocima. Do skoro državna monopolska firma je mogla koristiti američko postrojenje za preradu Citgo, za nabavku zajmova na međunarodnom kreditnom tržištu ali je vlada uništila njegov kreditni rejting i više nije u mogućnosti da pozajmljuje. Sa nedavnim kolapsom cijene nafte jedva isplaćuju postojeće dugove.

Nafta međutim neće prestati da teče. U Marakaibu je očigledno da još uvijek ima dovoljno novca. Novi oblakoderi u sjevernom djelu grada se nižu niz obalu jezera. Centrom dominiraju zastakljene zgrade banaka. Hose Felisijano dolazi da svira u kongresnom centru. Pitao sam mog vozača, lokalnu ženu o oblakoderima na obali. „Pranje novca“ veselo mi je odgovorila. Stanovi su investicije u lasništvu mafijaša, militares, trgovaca narkoticima iz Kolumbije, korumpiranih činovnika. Noću su zgrade bile mračne. Skoro niko nije živeo u njima.

Marakaibo je udaljen dva sata od granice sa Kolumbijom. Kolumbijski prozivodi, vjerovatno prošvercovani pune supermarkete. Video sam bachaquero koji je postavio sto ispred svoje kuće u sred bijela dana i zastao da provjeri svoju robu. Prodavao je Polarovo unaprijed pripremljeno kukuruzno brašno po osam puta većoj ceni od one na etiketi takođe je imao i kolumbijsko brašno.

Na istočnoj obalii jezera u teritoriji La Familia Meleán skrenuo sam sa autoputa ka Halibartonovoj rafineriji. Djelovala je napušteno. Ogromni rezervoari i kule povezani uskim prolazima su se pekli na vrućini. Deo krova jednog od rezervoara se delimično odvalio i sada je tako savijen stajao kako ogromni tropski list. Čak i nakon nacionalizacije P.D.V.S.A. bušenje novih naftinh bušotina zavisi od stranih naftnih kompanija poput Halibartona i Šlumbergera. No Šlumberger je zatvorio četiri platforme na jezeru Marakaibo zbog neplaćenih računa. Argentinske i peruanske kompanije su uradile isto, iz istog razloga samo što su one zatvorile trideset i šest platformi. Rezove je pravio i Hallibarton. Ovako je proizvodanj opadala. Možda je to i najbolje mislio sam na obali jezera iza Hallibartonovog postrojenja. Palmovo lišče, drveće, vreće sa peskom, otpad kraj obale su bili prekriveni katranom. Miris je bio oporan i težak. Mislio sam, nafta baš i nije gorivo budućnosti .
Stari pikap je bio parkiran kraj obale u sjeni drveća. Par u srednjim godinama je sjedio tiho na plastičnim stolicama, hladnjak među njima. Napravili su piknik i pili pivo. Proučavali su me dok sam prilazio. Hola. Bilo je prijatnije u sjeni, s vrijemena na vrijeme sa jezera bi se pojavio dašak vjetra. To je bilo dobro mjesto, reče mi muškarac, pošto je jedini put do njega bio put do naftnog postrojenja i kompanija je imala video nadzor.
Znači, postrojenje nije bilo napušteno?

O, ne.

Živjeli su u Marakaibu, odavno su u braku i imaju dijecu, unuke. On je radio na održavanju klima uređaja. „Ona čeka u redovima.“ To je bila šala, ali sa dosta istine. Osuđivali su Madura. „Svi ovi redovi i bachaqueros su njegova krivica“ kaže mi žena. Ako budu imali šansu rado će glasati protiv njega.
Ujedali su me insekti. Pitao sam ih da li plivaju u jezeru.

Žena se nasmejala „Da, ponekad. Lijepo je osvježiti se ali ima previše ulja. Kada izađemo izgledamo kao dalmatinci.“

izvor: The New Yorker,  William Finnegan
preveo: Nikola Mojović

 

Kategorije: BiH

Velika degeneracija: Kako smo prestali da brinemo o bližnjem svom i taj posao prepustili državi

Ned, 26/03/2017 - 10:06

Piše: Niall Ferguson

 

„Među zemljama svijeta, Amerika je“, konstatavo je Aleksi de Tokvi u prvoj knjizi svoje „Demokratije u Americi“ (Democracy in Amerika):

ona u kojoj su najbolje iskoristili udruživanje i u kojoj su taj moćni način djelovanja primjenili na veoma raznovrsne stvari.

Nezavisno od trajnih udruženja nastalih po zakonu i pod imenima gradova, mjesta i okruga, postoji mnošto drugih koje svoj nastanak i razvoj duguju jedino volji pojedinca.

“Stanovnik Sjedinjenih Država od rođenja uči da moora da se osloni na sebe u borbi protiv životnih zala i prepreka; on ima samo prkosan i nepokoran stav prema društvenom autoritetu, i tom autoritetu se obraća samo kad bez njega ne može.

…U Sjedinjenim Državama ljudi se udružuju radi ciljeva javne bezbjednosti, trgovinskih i industrijskih, moralnih i vjerskih, slobodnim djelovanjem kolektivne snage pojedinca”.

Tokvil je američko političko udruživanje vidio kao nezaobilazni kontrateg tiraniji većine u modernoj demokratiji. Ali su ga uitinu fascinirale nepolitičke asocijacije.

“Amerikanci svih uzrasta, svih statusa, svih mišljenja, neprekidno se udružuju. Ne samo da imaju trgovinske i industrijske asocijacije u kojima svi učestvuju, već ih imaju hiljadu drugih vrsta: vjerskih, moralnih, ozbiljnih, beskorisnih, veoma opštih i veoma konkretnih, ogromnih i veoma mladih; Amerikanci koriste udruživanje da prave proslave, da osnivaju bogoslovije, da grade krčme, da podižu crkve, da distribuiraju knjige, da šalju misionare neistomišljenicima; na taj način oni prave bolnice, zatvore, škole. Konačno, ako je u pitanju iznošenje istine na vidjelo ili razvijanje osjećaja za podršku nekom sjajnom primjeru, oni se udružuju”.

Ovo je s pravom čuveni odlomak, kao što je i Tokvilovo zanimljivo poređenje između načina na koji su se američki građani udruživali da agituju protiv zloupotrebe alkohola i načina na koji se pristupa društvenim problemima u njegovoj domovini: „da je ona stotina hiljada pripadnika Američkog umjerenjačkog društva (American Temperance Society) živjela u Francuskoj, svaki od njih bi se pojedinačno obratio vlastima, moleći ih da nadzire narodne vinske barove”.

Tokvil nije pretjerivao u opisu ljubavi devetnaestovjekovne Amerika prema dobrovoljnim udruženjima. Da dam samo jedan primjer, od historičara Marvina Olaskija (Marvin Olasky): udruženja pri 112 protestantskih crkava na Menhetnu i u Bronksu, na prelasku u dvadeseti vijek, bila su zaslužna za četrdeset osam industrijskih škola, četrdeset pet biblioteka ili čitaonica, četrdeset i četiri škole šivenja, četrdeset obdaništa, dvadeset devet štedionica i kreditnih zadruga, dvadeset i jednu kancelariju za zapošljavanje, dvadeset gimnastičkih sala i bazena, osam dispanzera, sedam cjelodnevnih jaslica i četiti prihvatilišta.U ovaj spisak nisu uključene aktvinosti rimokatoličkih, jevrejskih i sekularnih dobrovoljnih asocijacija, koji je također bilo mnoštvo. Kontinentalna Evropa, kao što je Tokvil ispravno primjetio, nikada nije bila takva. U svojoj knjizi “Moralne osnove nazadnog društva” (The Moral Basis of a Backward Society), Edward Banfield je uporedio “amoralni famillismo” nekog grada s juga Italije, koji je nazivao “Montegrano”, s bogatim asocijativnim životom Sent Džordža u Juti. Isti teren, ista klima – drugačije institucije. U Montegranu je postojala samo jedna asocijacija: karataški klub kojem su pripadala dvadesetpetorica muškaraca iz više klase. Postojalo je jedno sirotište, koje je vodio jedan red časnih sestara iz nekog starog manastira, ali lokalno stanovništvo nije učinilo ništa da potpomogne njihov trud, ili da im pomogne u održavanju ruševnog klaustara.
Ipak, baš kao što je Tokvil strahovao, asocijativna vitalnost s početka Sjedinjenih Država od tada je značajno opadala. U svom bestseleru “Kuglajući sam” (Bowling Alone), Robert Putnam detaljno je opisao taj drastični pad, između otrpilike šezdesetih ili sedamdesetih godina dvadesetog vijeka i kraja devedesetih, u dugačkom spisku indikatora „društvenog kapitala“:

prisustvo na nekom javnom skupu u vezi s gradskim ili školskim pitanjima: pad 35 posto;
angažovanje u nekom klubu ili organizaciji: pad od 42 posto;
angažovanje u nekom komitetu neke lokalne organizacije: pad od 39 posto;
članstvo u udruženju roditelja i nastavnika: pad od 61 posto;
prosječna stopa učlanjivanja u lokalnim ograncima trideset i dvije nacionalne asocijacije: pad od gotovo 50 posto; istopa učlanjivanja u muške kuglaške lige: pad od 73 posto.

Kao što je Teda Skokpol (Theda Skocpol) tvrdila u svojoj studiji „Oslabljena demokratija“ (Diminished Democracy) iz 2003. Godine, organizacije kao što su „Vapti“ (The Elks), „Losovi“ (The Moose), „Rotarijanci“ i naravno moji prijatelji „Lavovi“ – koje su nekada tako mnogo učinile da ujedine Amerikance različitih prihodovnih grupa i klasa – u opadanju su u Sjedinjenim Državama. U istom stilu (prema iz veoma različitih ideoloških pobuda), odlična knjiga Čarlsa Marija (Charles Murray) „Rastajanje“ (Coming Apart) iz 2012. Godine, iznosi tezu da je slom vjerskog i sekularnog asocijativnog života u radničkim zajednicama jedan od ključnih pokretača društvene imobilnosti i sve većih nejednakosti u današnjim Sjedinjenim Državama.

Ako je opadanje američkog građanskog društva toliko uznapredovalo, kakva je nada za Evropljane? Britanija je nekada predstavljana kao izuzetak od Patnamovog „zakona“ opadajućeg društvenog kapitala. Slično Sjedinjenim Državama, Ujedinjeno Kraljevstvo je iskusilo zlatno doba asocijativnog života u deventaestom vijeku, „doba (po riječima historičara G.M. Trevelyana) sindikata, zadruga i dobrotvornih društava, liga, odbora, komisija i komiteta za svaki zamislivi filnatropski ili kulturni cilj“. Kao što se Trevijan šalio, „čak ni nesvjesne životinje nisu ostale neorganizovane“. Bruto godišnji prihod registrovanih dobrotvornih društava u 1911. godini prelazio je nacionalne javne rashode po Zakonu o siromašnim (Poor Law). Apsolutni broj slučajeva oskudice kojima su se dobrotvori bavili, bio je zavidno konstantan između 1871. I 1945. godine. Uvođenje preporuka Williama Beveridgea za sistem nacionalnog socijalnog i zdravstvenog osiguranja s centralnim upravljanjem, radikalno je izmijenio ulogu mnogih britanskih „društava prijatelja“, pretvorivši ih u državne agencije socijalnog staranja, ili ih učinivši zastarjelim. Ali u drugim sferama, britanski asocijativni život ostao je vitalan. Sociolozi su 1950. godine još uvijek bili impresionirani otpornošću te mreže dobrovoljnih društava. Prema Peteru Hallu, ona je u velikoj mjeri preživjela čak i osamdesete godine dvadesetog vijeka, s jednim izuzetkom klasičnih ženskih organizacija, nekih omladinskih organizacija i službi kao što je Crveni krst, koje su doživjele opadanje u članstvu.

Međutim, kad se bliže pogleda, priča o otpornosti izgleda sumnjivo. Izvještaji iz Registra društava prijatelja (Registar of Friendly Societies), koji je pokrenut 1875. i opstao do 2011. godine, omogućuju nam da dugoročno pratimo broj i članstvo društava prijatelja (kao što su klubovi radnih ljudi), granskih i štednih društava (kao što su zadruge) i građevinskih društava (štedna i hipotekarna udruženja u zajedničkom vlasništvu). U apsolutnom smislu, vrhunac u broju društava bio je 1914. godine (36.010), a vrhunac u broju članova 1908. godine (33,8 miliona) – u vrijeme kada je broj stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva bio tek nešto više od 44 miliona. Nasuprot tome, 2001. godine bilo je samo 12.000 društava. Podaci o članstvu za tu godinu postoje samo za 9.000 granskih i štednih društava i to je 10,5 miliona, u odnosu na ukupan broj staovnika od 59,7 miliona. Mančesterska unija malobrojnih (Manchester Unity od Oddfellows), kišobran organizacija koja okuplja društva prijatelja, imala je 713.000 članova 1899., u odnosu na današnjih 230.000. Štaviše, komparativna studija u okviru istraživanja svjetskih vrijednosti (World Values Survey) pokazala je da je Britanija skliznula s devetog na dvanaesto mjesto na tabeli internacionalne lige volontera, jer je udio stanovnika koji kažu da pripadaju jednoj ili više volonterskih organizacija pao s 52 posto u 1981., na 43 posto 1991. godine. Podaci iz najnovijih istraživanja pokazuju dalji pad i, u stvari sugerišu da danas više Britanaca nego Amerikanaca „jedino kugla“.

Opadanje britanskog „društvenog kapitala“ pokazuje ubrzanje. Ne samo da se članstvo u političkim partijama i sindikatima sunovratilo. Dobrotvorne organizacije s dugom tranzicijom zabilježile su „značajan pad“. Članstvo u organizacijama bilo kog tipa također je manje 2007. nego 1997. godine. Nevjerovatno je da prema Nacionalnom savjetu za dobrovoljne organizacije (National Council of Voluntary Organizations) samo „8 posto stanovništa (učestvuje) u gotovo polovini ukupnog dobrovoljnog rada“. Istu tendenciju pokazuju i donacije u dobrovoljne svrhe. Premda je prosječna donacija porasla, postatak domaćinstava koja dominiraju opada od 1978. godine, i više od trećine donacija danas potiče od starijih od šezdeset pet godina, u poređenju s manje od četvrtine prije tridesetak godina. (U istom periodu, učešće starijih u ukupnoj populaciji poraslo je s 14 na 17 posto). Publikacija s konačnim podacima iz istraživanja stanovništva za Englesku, odista je tužna lektira.

Samo je jedan čovjek od deset ljudi bio uključen u donošenje odluka o lokalnim službama ili rad tih službi (na primjer, da je član uprave škole, ili mirovni sudija).

Samo četvrtina ljudi učestvovala je u bilo kakvom formalnom volontiranju barem jednom mjesečno (od čega je većina organizovala ili pomagala da se održi neki događaj – obično sportski – ili je učestvovala u prikupljanju novca za to).

Udio ljudi koji neformalno volontiraju barem jednom mjesečno (na primjer, da pomognu stariji susjedima) pao je na 29 post, s 35 posto u prethodnoj godini. Učešće onih koji barem jednom godišnje neformalno pomažu, pao je sa 62 na 54 posto.

 

Šta se događa?

Za Patnama, prije svega je tehnologija, najprije televizija, a potom internet – smrt za tradicionalni život u Americi. Ali ja drugačijem gledam na to. Facebook i slično, stvaraju društvene mreže koje su ogromne, ali slabe. S 900 miliona aktivnih korisnika – devet puta više nego 2008. godine – Facebookova mreža je jedna ogromna alatka koja omogućuje sličnomislećim ljudima da razmjenjuju slična mišljenja o čemu god žele. Možda će, kao što kažu Jared Cohen i Eric Schmidt posljedice takve razmjene zaista biti revolucionarne – mada je diskutabilno koliko su odista odlučujuću ulogu imali Google i Facebook u Arapskom proljeću. (Konačno, Libijci nisu samo uklonili pukovnika Gadafija iz liste svojih neprijatelja.) Ali ja veoma sumnjam da su virtualne zajednice zamjena za tradicionalne forme udruživanja.

Jedno istraživanje iz 2007. godine otkrilo je da većina korisnika, u stvari, tretira Facebook kao način za održavanje kontakata s postojećim prijateljima, obično s onima koja se više ne sreću redovno zato što više ne žive blizu. Studenti, koji su učestvovali u istraživanju, dva i po puta češće koriste Facebook na taj način, nago za iniciranje kontakata sa strancima – što sam ja morao da učinim da bih očistio plažu.

Nije tehnologija ta koja je naše građansko društvo učinila ispraznim. To je učinilo nešto što je sam Tokvil anticipirao u odlomku koji je možda i najsnažniji u „Demokratija u Americi“. On tu živo zamišlja društvo budućnosti u kome je asocijativni život zamro:

„Vidim nebrojenu gomilu sličnih i jednakih ljudi, koji se neumorno okreću sebi, obezbjeđujući mala i vulgarna zadovoljstva kojima ispunjavaju svoje duše. Svaki od njih, povučen i odvojen, sličan je strancu u odnosu na sudbine svih ostalih: njegova djeca i njegovi prijatelji su za njega čitava ljudska vrsta; a što se tiče suživota sa sugrađanima, on je tu pored njih, ali ih ne vidi; on ih dodiruje, ali ih ne osjeća; on postoji samo u sebi i za sebe.

Iznad njih se uzdiže ogromna starateljska sila, koja jedina preuzima odgovornost da obezbijedi njihova zadovoljstva i nadgleda njihovu sudbinu. Ona je apsolutna, detaljna, redovna, dalekovida i blaga. Ličila bi na roditeljsku moć, kad bi kao ona za cilj imala pripremu muškaraca za zrelost; ali naprotiv, ona samo nastoji da ih zadrži neopozivo okamenjene u djetinjstvu.

Stoga, pošto svakog pojedinca redom uzme u svoje moće ruke i oblikuje ga kako želi, suverenova produžena ruka zahvata društvo kao cjelinu; pokriva njegovu površinu mrežom malih, komplikovanih, mučnih, jednoobraznih pravila, kroz koje većina orginalnih umova i najživljih duša ne može da probije put da bi prestigao gomilu; ona ne ruši zidove, nego ih omekšava, savija i usmjerava ih; ona rijetko primorava čovjeka da djeluje, ali se neprestano suprotstavlja čovjekovoj akciji; ona ne tiraniše, ona ometa, pravi kompromise, nervira, gasi, omamljuje i, na kraju, svaki narod svodi ni na što drugo do na hordu plašljivih i radnih životinja, čiji je pastir država“.

Tokvil je sigurno bio u pravu. Ne tehnologija, nego država – sa svojim zavodljivim obećanjima „sigurnost od kolijevke pa do groba“ – bila je pravi neprijatelj građanskog društva. Još dok je pisao, on je zabilježio i osudio prva nastojanja da „država zauzme mjesto nekih od najslavnijih američkih asocijacija“.

No kakva bi to politička moć ikad bila u stanju da bude dovoljna za beksrajno mnoštvo malih poduhvata koje američki građani obavljaju svaki dan uz pomoć neke od asocijacija?

…Što ona više zauzima mjesto asocijacija, to više konkretnih osoba, gubeći osjećaj za međusobno udruživanje, imati potrebu da im ona pritekne u pomoć…

Čestitost i inteligencija jednog demokratskog naroda rizikovat će ništa manju opasnost, nego po njihovo poslovanje i industriju, ako se dogodi da vlast posvuda zauzme mjesto asocijacija.

Osjećanja i ideje se obnavljaju, srce se širi i ljudski um se razvoja samo u recipročnoj akciji ljudi između sebe.

Amin.
Niall Ferguson (Glasgow 18. aprila 1964.), britanski je historičar. Stručnjak je za financijsku i ekonomsku povijest, te predavač na harvardskom univerzitetu.

Kategorije: BiH

José Ortega y Gasset: Liberalizam i demokratija

Pet, 17/03/2017 - 08:46

Liberalizam i demokracija se brkaju u našim glavama i počesto, želeći jedno, uzvikujemo drugo.

Zato je potrebno s vremena na vrijeme polirati oba pojma, svodeći svakog od njih na njegovo striktno značenje. Jer liberalizam i demokracija jesu stvari čija polazišta nemaju ništa zajedničko, pa će i na kraju njihove tendencije pridobiti antagonistički smisao.

Demokracija i liberalizam jesu dva posve različita odgovora na dva pitanja političkog prava.

Demokracija odgovara na sljedeće pitanje: tko treba obavljati javnu Vlast? Odgovor glasi: obavljanje javne Vlasti pripada kolektivitetu građana.

No u ovom se pitanju ne govori do kojih se to granica javna Vlast smije protezati. Radi se samo o određenju subjekta u čiju ovlast spada vladanje. Demokracija predlaže da svi vladamo, naime da svi suvereno interveniramo u društvena pitanja.

Liberalizam pak odgovara na jedno drugo pitanje: neovisno o tomu tko obavlja javnu Vlast, kakva moraju biti njezina ograničenja? I odgovor glasi ovako: javna Vlast, neovisno o tomu obavlja li je pojedinac autokrat ili pak cijeli narod, ne može biti apsolutna, jer čovjek ima stanovita unaprijed dana prava koja su izvan svake ingerencije Države. Posrijedi je dakle tendencija ograničavanja intervencije javne Vlasti.

Na taj se način dostatno jasno očituje heterogeni karakter ova dva načela. Može se biti vrlo liberalan i nimalo demokratičan, ili pak obrnuto, vrlo demokratičan i nimalo liberalan.

Antičke su demokracije bile apsolutističke vlasti, apsolutističkije od vlasti bilo kojega europskog monarha iz epohe zvane ”apsolutizam”. Grci i Rimljani nisu poznavali nadahnuće liberalizma. Štoviše, ideja da pojedinac ograničuje Državnu vlast i da samim tim jedan dio osobnosti ostaje izvan javne jurisdikcije nije se mogla nastaniti u klasičnim umovima. To je germanska ideja, pripada duhu koji slaže kamen na kamen zidajući dvorac. Tamo gdje nije dopro germanizam, nije se ukorijenio ni liberalizam. Kada se u Rusiji željelo zamijeniti carski apsolutizam, bila je nametnuta demokracija koja nije ništa manje apsolutistička. Boljševik je antiliberal.

Javna Vlast teži nikad i nigdje ne prepoznati i ne priznati bilo kakvo ograničenje. Posve joj je svejedno nalazi li se samo u jednim rukama ili u rukama svih. Bila bi dakle najnaivnija zabluda vjerovati da se snagom demokracije može izbjeći apsolutizam. Naprotiv, nema okrutnije autokracije od raspršene i neodgovorne autokracije demosa. Zato onaj koji je odista liberal, s nevjericom i oprezom promatra vlastitu demokratsku vatrenost i takoreći ograničuje sebe sama.

Naspram javne Vlasti, Državnom zakonu, liberalizam označuje privatno pravo, privilegij. Osoba ostaje, u većem ili manjem stupnju, pošteđena intervencija kojima vrhovna vlast uvijek teži. Dakle, to izvorno načelo privilegije koje pripada osobi nije postojalo u povijesti sve dok ga za sebe nije izvojevala nekolicina gotskih, franačkih, burgundskih plemića. Posve je sekundarna stvar što bi nam danas sve ove ili one privilegije izgledale neprihvatljive. Značajno i presudno jest to što je na našem planetu bilo uspostavljeno načelo slobode ili, kako bi oni još preciznije rekli, ”sloboština” (franquía). Kasniji se napredak svodio na raspravu koja je išla u dva smjera: o vrsti djelatnosti i sadržaja u kojima osoba treba ostati slobodna i, s druge strane, o tomu tko ima pravo na slobodu. Što se tiče ovoga pitanja, kao i u mnogim drugim stvarima, zapadnjačke buržoazije nisu učinile ništa drugo osim što su nasljedovale davno izmišljene manire starih feudalnih aristokrata. ”Prava čovjeka” su sloboštine i ništa više. Kroz njih se apstraktnije i uopćenije manifestira pravna senzibilnost srednjega vijeka, koju zbog vlastite kratkovidnosti vidimo kao nama protivnu. Gospoda iz tih čudesnih kuća što ih zovemo dvorcima podučila su liberalizmu mase Galo-Romana, Kelto-Ibera, Toskanaca.

Zanimljivo je zamijetiti da kada u Francuskoj netko iz redova crkve i antiliberala stvara povijest, vazda inzistira na galo-romanskom sastojku, koji je apsolutistički činitelj u francuskoj naciji. Tomu nasuprot, liberalni se duh, zasjenjen predrasudama o srednjem vijeku koje caruju u posljednje vrijeme, ne usuđuje afirmirati franački sastojak, premda prema njemu osjeća tajnu privlačnost. No, francuska slobodarska tradicija pojavljuje se, jasnije negoli igdje, u nizu djela koja su napisali pripadnici plemstva kako bi, suočeni s invazijom kraljeve vlasti, uspostavili svoje stare privilegije. Tako je kod Boulainvilliersa, a i kod Montlosiera. (Preporučujem za rezime lektiru Thierryjevih Lettres sur l'histoire de France, što ih ovaj stavlja iznad svojih Merovinških priča. Autor ne dovodi u sumnju pitanje koje mi ovdje dotičemo. Samim tim, posve i spontano se nazire liberalni duh feudalizma, podrazumijevajući pod feudalizmom cijeli proces od invazije barbara do kraja XIV. stoljeća.)

Imam dojam da će se naše predodžbe o srednjem vijeku ubrzo promijeniti. Još uvijek nismo navikli na jednostavno i pronicljivo promatranje činjenica. Recimo, njemački povjesničari, stideći se što su njihovi germanski očevi bili tako malo demokratični, tvrdoglavo inzistiraju na očitim činjenicama kako bi pokazali da su oni ipak znali za javno pravo. Naravno da su znali. Posrijedi je odveć bitna stvar u životu neke zajednice da bi se pokraj nje moglo proći a ne zamijetiti je. Jedino je pitanje što ima prevlast: privatno nad javnim, ili obrnuto. German je bio više liberal nego demokrat. Mediteranac pak više demokrat nego liberal. Engleska revolucija je jasan primjer liberalizma. Francuska pak demokratizma. Cromwell želi ograničiti vlast kralja i Parlamenta. Robespierre želi da vladaju klubovi. Zato će droits de l'homme (ljudska prava) stići u francusku Ustavotvornu skupštinu posredstvom Sjedinjenih Američkih Država. Francuze – Mediterance – više je zanimala jednakost, égalité.

(1926)

 

Preveo Mario Kopić

José Ortega y Gasset, Obras completas, sv. 2, El Espectador, Madrid 1963, str. 424-426.

Kategorije: BiH

Rješenje iz Izraela za kojim BiH vapi: Yozma – incijativa koja je preporodila izraelsku ekonomiju!

Sri, 15/03/2017 - 04:14

Piše: Danijal Hadžović

Danas kada razgovarate s mladim ljudima u BiH o poduzetništvu i mogućnostima da pokrenu vlastiti biznis mnogi će vam reći da bi voljeli postati poduzetnici, a pritom ćete nerijetko čuti i sjajne poslovne ideje. Međutim, samo rijetki će se zaista i usuditi da uđu u rizik otvaranja vlastitog biznisa, a kao glavni razlog najčešće će vam navesti nedostatak kapitala, koji prati nemogućnost osiguravanja zaloga. Ekonomisti s druge strane kao rješenje prizivaju strane investicije i priliv svježeg stranog novca. No, na tom planu BiH je daleko od bilo kakvog značajnijeg uspjeha, jer strane investicije u našu zemlju iz godine u godinu opadaju. Ko zna koliko je zbog nedostupnosti i nedostatka kapitala Bosna i Hercegovina do sada ostala bez novih biznisa, a s njima i novih radnih mjesta, većeg standarda, punijih budžeta, itd…

 

Iskustvo Izraela

Ipak, slučaj nedostatka kapitala i povoljnih kredita za razvoj start-upova nije tako rijedak u svijetu. U tom smislu BiH bi mogla štošta naučiti od Izraela koji se decenijama suočavao sa sličnim problemima. Iako je danas čuven kao jedna od najrazvijenijih i najinovativnijih ekonomija svijeta, stvari u početku nisu išle tako glatko. Osnovan i u prvim decenijama vođen od strane socijalista, Izrael je imao znatno regulisano tržište i ekonomiju koja se zasnivala na velikim državnim kompanijama i poslovanju s velikim stranim korporacijama. Poticanje start-upova i privlačenje stranih investicija nije bila karta na koju su izraelski vlastodršci igrali. Iako je to danas uobičajen događaj, sve do dvijehiljaditih bila je rijetkost da neka svjetska korporacija značajnije investira u Izrael. Iako je Izrael dobijao mnoštvo doznaka od strane svoje brojne i bogate dijaspore, svako ulaganje u Izrael za većinu stranih investitora činilo se apsurdnim. Za njih je Izrael bio sinonim za drevnu religiju, arheološke iskopine i opasan sukob.

Tržište kapitala u Izraelu se počelo razvijati tek krajem osamdesetim godina. Ipak, poduhvat koji će Izraelu omogućiti veliki ekonomski bum desit će se 1993. Tada se u Ministarstvu finansija pojavila skupina mladih birokrata s idejom o programu koji su nazvali Yozma, što na hebrejskom znači „incijativa“.

Kao što je rekla slavna izraelska poduzetnica Orna Berry: „John Lennon je jednom o ranim godinama rock and rolla rekao da ‘prije Elvisa ništa nije posotjalo’. Parafrazirajući Lennona, o uspjehu privatnog kapitala i poduzetništva u razvijenoj tehnologiji u Izraelu, prije Yozme, ništa nije postojalo“.

Ideja se sastojala u tome da vlada investira 100 miliona američkih dolara u stvaranje deset novih fondova privatnog kapitala. U svakom fondu bile bi zastupljene tri strane: prvi izraelski poduzetnici privatnog kapitala, strane kompanije za ulaganja privatnog kapitala i izraelska investiciona kompanija ili banka. Osnovan je i jedan Yozma fond s 20 miliona američkih dolara koji je trebao direktno ulagati u tehnološke kompanije.

Program Yozma incijalno je mogao ponuditi finansijska sredstva u odnosu 1,5:1. To je značilo da je vlada, u slučaju da su izraelski partneri uspjeli prikupiti 12 miliona američkih dolara za investicije u nove izraelske tehnologije, fondu doznačila osam miliona. No postojala je i kvaka, utoliko što je vlada podigla ljestvicu. Zatražila je da kompanije za rizična ulaganja privatnog kapitala prikupe 16 da bi dobile vladinih osam miliona američkih dolara.

No pravi mamac za inozemni kapital bio je potencijalni slijed zbivanja koji je ugrađen u program. Vlada bi zadržala 40 posto dionica u novom fondu, ali bi partnerima ponudila mogućnost da ih jeftino otkupe – uz godišnje kamate – nakon pet godina, bude li fond uspješno funkcionirao. To je značilo da bi vlada podijelila rizik, a investitorima prepustila dobit. Sa stajališta investitora, bilo je to neobično dobra pogodba.

U deset fondova koji su stvoreni između 1992. i 1997. godine u okviru programa Yozma, prikupljeno je više od 200 miliona američkih dolara za vladina finansijska sredstva. Ti su fondovi prodani ili privatizirani u roku od pet godina, a danas oni upravljaju s kapitalom od gotovo tri milijarde američkih dolara i podupiru stotine novih izraelskih kompanija. Rezultat je očigledan.

Nekoliko fondova  iz programa Yozma ostvarilo je brzi javni uspjeh, s investicijama u kompanije kao što su ESC Medical, koja dizajnira i proizvodi svjetlosna medicinska rješenja kao što su laseri; Galileo, kompanija za izradu poluvodiča; Commontouch, pružatelj usluga za elektroničku poštu i poruke; i Jacada, koja stvara internetska radna mjesta za djelatnike u službama odnosa s potrošaćima u vodećim kompanijama.

S vremenom su i drugi uskakali u svijet privatnog kapitala – čak i bez vladine podrške iz programa Yozma.
Prema podacima udruženja Izrael Venture Association danas postoji 45 izraelskih fondova privatnog kapitala. Ubrzo su i druge vlade širom svijeta uočile Yozmin uspjeh. Njen gavni naučnik Erlich preuzimao je telefonske pozive stranih vlada od Japana, Južne Koreje, Kanade, Irske, Australije, Novog Zelanda, Singapura do Rusije, svih onih koj su željeli doći u Izrael i susresti se s utemeljiteljima Yosme.

U decembru 2008. godine Irska je pokrenula „fond za inovacije“ vrijedan 500 miliona američkih dolara i dizajniran za privlačenje finansijskih sredstava inozemnih privatnih ulagača. „Irska država – ironično, država koja nije uspostavila diplomatske odnose s Izraelom u prvih 40 godina njegova postojanja – kopirala je židovsku državu“, napisao je irski ekonomist David McWilliams.

Poput Yozme, irski inovacijski fond privukao je strani kapital u Irsku podsredstvom niza fondova privatnog kapitala koji je država podržala i u kojima je bila partner s fondovima iz privatnog sektora.

Ipak, stvari i nisu bili tako ružičaste za start-upove koji se nisu bavili tehnologijom. Dok su tehnološke start-up firme mogle privući finansijka sredstva iz različitih izvora, svi drugi koji su težili pokretanju koncencionalnijeg poslovanja imali bi dosta problema u odobravanju čak i manjeg poslovnog kredita. Izraelsko tržište kapitala bilo je vrlo koncentrisano i ograničeno. Industrija koja se sama po sebi činila prirodnom za Izrael – industriji finansijskih usluga – nikada se nije omogućilo da se otisne dalje od početka.

Uzrok tome bila je vladina regulativa. Primjerice, izraelske kompanije za upravljanje novčanim sredstvima nisu smjele naplaćivati naknade za ostvarene rezultate. Stoga i ne čudi da nije postojala industrija o kojoj se moglo razgovarati. Promjena je nastupla s ministrom finanasijam Benjaminom „Bibijem“ Netanyahuom. Uz podršku premijera Ariela Sharona, Netanyahu je smanjio porezne stope, naplatu prijenosa sredstava s računa na račun, plate u javnom sektoru i ukinuo hiljade državnih radnih mjesta. Privatizirao je i velike simbole preostalog državnog utjecaja u ekonomiji – kao što je nacionalni avioprevoznik El Al i nacionalna telekomunikacijska kompanija Bezeq – i institucionalizirao reforme finansijskog sektora.

„Ljudima sam objasnio da je privatna ekonomija poput mršavog čovjeka koji nosi debelog čovjeka – vladu – na svojim leđima. I dok su moje reforme izazivale masovne štrajkove sindikata širom države, moj opis ekonomije pogodio je raspoloženje javnosti. Svako ko je pokušao pokrenuti biznis (izvan tehnološkog sektora) mogao se pronaći u tom opisu“, opisao je Bibi svoje reforme u jednom od intervjua. Njegove reforme imale su snažniju javnu podršku kako se ekonomija sve više razvijala izvan svoje uobičajene putanje.

Lekcija za BiH

Ono što je u cijelom ovom slučaju bitno napomenuti da je cijeli projekat Yozme koji je Izraelu omogućio snažan ekonomski rast i osnivanje stotinu kompanija, posebno u oblasti tehnološkog sektora, stvoren i finansiran od strane vlade i njenih tehnokrata s vizijom. Upravo je odsustvo bilo kakve vizije odlika manje-više svih vlada u BiH od završetka rata do danas. Pritom vladajuće strukture obnašanje vlasti doživljavaju kao posao domara, koji je tu tek da održava sistem, s vremena na vrijeme krpi budžetske rupe bilo kreditima bilo povećanjem raznih nameta i čuva privilegije svih onih struktura koje zavise od budžeta, korisne glasačke mašinerije i organizovane društvene snage koja uvijek prijeti potencijalnim socijalnim buntom. Privatn sektor s druge je strane, baš u skladu s Netanyahuovom metaforom o mršavom čovjeku koji na svojim leđama nosi debelog, opterećen brojnim nametima, štetnim regulacija i nedostatkom zaštite vlasničkih prava, te se bezobzirno dodatno oporezuje kad god zafali novc u budžetu.

No s obzirom da se već milijarde budžetskog novca u BiH bespovratno troši mahom na socijalne programe i administraciju, ne bi bilo zgoreg da se i bh. vlasti počnu razvojno ponašati i podsticati razvoj privatnog preduzetništva. Osnivanje fondova podržanih od vlade koji bi finansirali privatne poslovne projekte i poduzetnicima obezbijedi prijeko potreban kapital, možda bi bio dobar korak u tom pravcu.

Kategorije: BiH

Bauk politike kruži Tuzlanskim univerzitetom

Uto, 14/03/2017 - 04:28

Piše: Darjan Minov

Posljednjih nekoliko dana u tuzlanskoj akademskoj zajednici iznimno je zanimljivo. Pitanje akademskog integriteta, autonomije i uticaja osnivača, Vlade Tuzlanskog kantona, na nezavisnost Univerziteta čiji je nosilac osnivačkih prava i glavni finansijer, ponovo su u žitži javnosti. Zapravo je Univerzitet vrlo zanimljiv poligon za prepucavanje u suhoj, međuizbornoj godini. Za to ima trideset miliona razloga. I nekoliko hiljada glasova.

I ovaj put, Univerzitet se našao u centru sukoba između takozvane ljevice i desnice u tuzlanskim političkim krugovima. Javna je tajna da je ova visokoškolska institucija leglo uhljebljivanja političkih poslušnika ali i poligon za rast i razmahivanje političkih protivnika. Jer, na koga se to može ostvariti veći uticaj osim na studentske glave opterećene ispitima, gradivom, sviđanjem pojedinom profesoru, prepisivanjem i kafom? Sa jedne strane postoji korumpirana vlast, sa druge oni koji bi željeli da budu korumpirana vlast. Studenti tu nisu ni na čijoj strani, oni su lopta kojom se tzv. ljevica i desnica dobacuju kada nije vrijeme za sukobe “nas” i “njih” i kada nije vrijeme za podmuklija podmetanja.

Vlada TK se ponaša kao i svaki vlasnik i finansijer. Pokušava da ukroti neposlušno dijete. I dok ta ista Vlada ima mogućnost da legalizira svaki svoj postupak, ipak joj polazi za rukom da instalira i svoje najljuće političke protivnike u centar pažnje. Pametna Vlada bi neutralizirala uticaj određenih profesora još davno a ne dozvolila im da se razmašu svojim aktivizmom, pa još zauzmu i rukvodeće. a i političke pozicije. Profesorima, aktivistima takozvane ljevice pridružuje se i rektor, gotovo pa tinejdžerski otkazujući poslušnost stranci čiji je i sam član. U jednom su dijelu profesori u krivu. Politika ne samo da se miješa u Univerzitet, ona je sastavni dio istog, ali i njegov razlog postojanja – ipak ova ustanova nosi prefiks “javna”.

U ovoj priči niko nije potpuno nevin. Profesori, kao i još neki njihovi sljedbenici, se spremaju, baš kao i Vlada, za Opće izbore 2018. godine. Barem za nekolicinu znamo da imaju jasne izražene ili ostvarene političke ambicije. Znamo da su postali stjegonoše u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, a nedavno su i javno promovirani, gotovo kao alat za ujedinjenje takozvane ljevice u Bosni i Hercegovini. Radi li se tu o koalicijama, zajedničkim listama, odvojenim listama sa saradnjom, nosiocima listi ili kandidatima za izvršnu vlast u nečijoj križaljci, to se još ne zna. Zna se samo da je Vlada udarila, kvartet uzvratio udarac, a teniska loptica u vidu Unije studenata, ali i samih studenata pojedinaca našla se između ova dva reketa sa jasnom namjerom da budu iskorišteni kao nečija glasačka mašinerija, izmanipulisani i bačeni, kao i do sad.

Postoje i rješenja. Njih ima tri i svako za nekog ima nekakvu korist, najviše studenti. Ako budu znali šta žele zapravo.

Prvo rješenje je da Vlada predloži, a Skupština usvoji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju kojim će se jasno propisati potpuna zabrana političkog aktivizma na Univerzitetu. Samim tim, bar nominalno, profesori neće smjeti biti članovi, a kamoli kandidati ili zastupnici i funkcioneri stranaka. Ovim se prijedlogom, bar nominalno, na neki način potpuno oslobađa Univerzitet od ikakve veze sa politikom. Vlada će i dalje imati upravljačka prava, ali će teže nalaziti svoje ljude među dekanima, profesorima i studentima. Korist za sadašnju Vladu je neutralizacija kvarteta pobunjenih profesora i svih koji misle da mogu nešto slično izvesti. Korist za studente predstavlja smanjenje ili kraj političkih prepucavanja te fokus na akademske uspjehe i izvršavanje obaveza.

Drugo rješenje je da se profesori i Vlada suglase da svoju borbu iznesu van Univerziteta i da isti puste da radi kako misli da treba. Dakle, da se vratimo na status quo. Opet korist mogu imati studenti iako su i dalje podložni uticajima raznih aktivista, sindikalista i boraca za prava koji, bar nominalno, nisu sponzorisani od strane Vlade ili profesora.

Treće rješenje, od kojeg zapravo i studenti i Vlada i profesori imaju koristi, je privatizacija Univerziteta. Vlada će ovdje uštedjeti tridesetak miliona KM godišnje. Što, s obzirom na akumulirani dug i nije tako loše. Može čak i zaraditi mnogo više od toga ako se dobro proda. Tu Vlada može i odahnuti. Nema više problematičnih profesora za smirivati, nema skupih službenika, galame na press konferencijama. Korist od ove opcije za profesore, ogleda se u tome što će zapravo svojim naučnim kvalitetom i radom na Univerzitet dovesti sponzore, finansijere projekata i što će svo silno znanje koje imaju konačno staviti u funkciju dugoročnog razvoja i istraživanja. Studenti će tako učiti od najboljih i najsposobnijih, osim teorijskog dobiti i praktično znanje a svi će biti slobodni da se politički odrede, podrže i aktiviraju kako god oni to žele.

Sve u svemu, da je došlo vrijeme za korjenite promjene u tuzlanskom rasadniku visokoškolskih zvanja, jeste. Gdje će one voditi, niko ne zna. Jedno je sigurno, dok se javnost dijeli između podrške jednima ili drugima, i jedni i drugi trljaju ruke i počinju da broje glasove, zagrijavajući se za cirkusku sezonu 2017/2018.

Kategorije: BiH

Zoran Đinđić: političar koji je stvarno popravio Srbiju

Ned, 12/03/2017 - 14:01

Bojan Đurić i Ivan Andrić za novipogledi.rs

Ko danas zna da su ljudi u Srbiji 2000. godine primali prosečnu platu (retki kojima je stvarno isplaćivana) koja je vredela 35 evra, a da je ona do februara 2003. podignuta do 164 evra? Da je inflacija 2000. galopirala stopom od 113%, a da je do 2003. oborena na ispod 8%. Da smo 5. oktobar 2000. dočekali pod divljačkim zakonima o univerzitetu i informisanju, a da ih je Vlada Zorana Đinđića ukinula? Da je krajem juna 2001. godine, zahvaljujući zamahu reformi i neizbegavanju obaveze da se Slobodan Milošević izvede pred sud, na međunarodnoj donatorskoj konferenciji prikupljeno 1.280.000.000 dolara za Srbiju i da su nam međunarodni poverioci kasnije otpisali skoro dve trećine starog duga?…

Gotovo niko.

Ljudi se razlikuju od svinja po tome što mogu da podignu pogled i da vide malo dalje i dublje od sledećeg obroka, kratkoročnog cilja i izbornog dana. I u prošlost i u budućnost.

Prošlo je 14 godina od fizičkog ubistva Zorana Đinđića. Toliko je prošlo i od njegovog političkog ubistva, zbog koga je fizičko streljanje i izvršeno. Mi koji mislimo da je politička pojava Zorana Đinđića bila izuzetna, i da je mnogo važnija od toga da li je bio simpatičan, uvek u pravu ili anegdote šta je duhovito rekao nekome dok su se mimoilazili u hodniku, smatramo da je opasno za Srbiju da i narednih 14 godina provedemo bežeći od ozbiljnog razgovora o političkoj zaostavštini Zorana Đinđića. Da izbegavamo te razgovore zbog toga što će neko reći, a onih koje jalovo grize savest pa oni grizu druge je mnogo, da Đinđića ne treba pominjati zato što je to nečasno.

Mi mislimo da je nečasno nešto drugo. Da je nečasno i bezobrazno uskratiti ljudima u Srbiji tačan bilans onoga što je Đinđić POLITIČKI uradio. Kakvu je zemlju zatekao kao novi premijer 25. januara 2001. godine i kakvu je ostavio kada su ga ubili 25 meseci i 15 dana kasnije. Šta je uspeo da uradi kao predsednik Vlade i politički lider dela DOS koji je želeo da menja Srbiju.

Mislimo da je važno da to vide i oni koji su voleli Zorana Đinđića i oni koji ga nisu podnosili. Da je važno za one koji ga se sećaju kao tridesetogodišnjakinje ili pedesetodišnjaci iz vremena kada je živeo i upravljao Vladom, ali i oni koji tek danas imaju 19 godina i za Đinđića znaju samo iz legende stvorene prosle 12. marta.

Aljkavi smo. Zato su nam arhivi nesređeni, nikada nismo tačno utvrdili koliko nas je u kom ratu poginulo. BDP i stopa nezaposlenosti su nam najčešće stvar „procene“, a jedva smo konačno (valjda) uspeli da popišemo koliko nelegalnih objekata je izgrađeno u proteklih 50-60 godina.

Takvi smo i prema političkim bilansima kratkotrajne dvogodišnje vlasti Zorana Đinđića. Emotivni kada nas preseče sećanje kod groba u Aleji velikana, depresivni, jer nam se čini da se to nikada više neće ponoviti… užasno ljuti, s razlogom, kada neko pomisli da je baš „korisno“ da se po toj zaostavštini, kao i pozitivnim tekovinama 5. oktobra, bezočno i za kilo izbornog mesa gazi i s leva i s desna.

Želimo da probamo da te bilanse svedemo. Pa da imamo čvrst dokaz, a ne emotivna naklapanja, koliko je optužba da su baš svi „bili isti“ obična i tanka laž. Ne da bismo vratili šamar bilo kome. Nego da bismo imali neku čvrstu podlogu, nešto na šta možemo da se oslonimo u zemlji u kojoj se i o najkrupnijim nacionalnim pitanjima, a sećanje na POLITIČARA i PREMIJERA Zorana Đinđića bi to moralo da bude, razmišlja kao o zgodnom i jeftinom povodu da se ispuni prazan „slot“ u kampanji. U kampanjama koje imamo svake godine.

Zato smo odlučili da svedemo račune političke karijere Zorana Đinđića, i to njenog najvažnijeg dela – od januara 2001. do marta 2003. godine. I da objavimo i pokažemo najkrupnije konkretne promene koje je kao predsednik Vlade učinio u Srbiji. Ovo je naš izbor koji sadrži 40 takvih rezultata. Neko drugi bi dodao na spisak i nešto drugo.

Nekima će se ova impresivna lista dopasti, mnogima će biti toplo, drugima ledeno oko srca… To je, međutim, manje važno. Ako dospe do mozga svih koji su odlučivali, odlučuju ili će odlučivati, i do što većeg broja onih najvažnijih, običnih i odličnih građanki i građana Srbije, ovaj fizički lak, ali emocionalno bolan posao je imao smisla. A to je politika.

Bojan Đurić & Ivan Andrić

  1. 2000. godine zemlja je bila u potpunoj međunarodnoj izolaciji. Od 2001. do 2003, posle povratka u UN, obnovljeno članstvo u svim značajnim međunarodnim organizacijama, uključujući i međunarodne finansijske institucije (MMF, Svetska banka). Početkom aprila 2003, u vanrednom stanju, SRJ primljena i u Savet Evrope, što je bila potvrda reformi izvedenih u vreme Vlade Zorana Đinđića.
  2. Prosečna plata, sa 35 evra u 2000, porasla do 164 evra u februaru 2003. godine.
    Isplaćene sve zaostale penzije, dečji dodaci i naknade za materijalno obezbeđenje porodice. Na dan preuzimanja dužnosti premijera, penzije zemljoradnicima su kasnile 36 meseci, dečji dodaci 24 meseca, a materijalno obezbeđenje porodice 26 meseci. „Klasične“ penzije su kasnile više od 2 meseca.
  3. Inflacija sa zatečenih 113% u 2000. oborena na 8% do 2003. godine.
  4. Otpisano 70% kamata građanima na dugove za struju. Za nekoliko meseci su potpuno ukinute restrikcije. 2000. je Srbija živela u polumraku.
  5. Na donatorskoj konferenciji za SRJ prikupljeno 1,28 milijardi dolara (jun 2001).
  6. Srpski budžet 2000. godine imao je samo 65 milijardi dinara. Posle reformi, budžet za 2003. godinu iznosio je već 261,5 milijardi dinara.
  7. Privredni rast u 2001. 5,6%, u 2002. godini 3,9%.
  8. Odmah po preuzimanju Vlade smenjen Radomir Marković, bivši načelnik Resora Državne bezbednosti.
  9. Lišen slobode Slobodan Milošević.
  10. Uhapšeni Dragoljub Milanović (gen. dir. RTS), Radomir Marković (bivši šef DB), Branko Đurić (bivši šef beogradske policije), Milan Radonjić (šef beogradskog DB).
  11. Obnovljeno oko 800 km puteva.
  12. Smanjene zbirne stope socijalnih doprinosa sa 105% na 71,8%.
  13. Stopa poreza na dobit smanjena sa 20% na 14%.
  14. Stopa poreza na dohodak na prihode od samostalne delatnosti snižena na 14%.
  15. Ukinut zloglasni Zakon o informisanju iz 1998. godine, kojim je bivši režim kažnjavao nezavisne medije.
  16. Isplaćeno 11,5 miliona dinara simboličke odštete medijima.
  17. Vlada imenovala novi UO RTS (mart 2001). Za predsednika izabran režiser Dejan Mijač, za generalnog direktora RTS Aleksandar Crkvenjakov. Bojana Lekić postala glavni urednik (oktobar 2001).
  18. Ukinut represivni Zakon u univerzitetu. Imenovani novi dekani i rektori na univerzitetima u Srbiji uz saglasnost naučno-nastavnih veća.
  19. Usvojen Zakon o vraćanju dela nadležnosti Autonomnoj pokrajini Vojvodini oduzetih tokom Miloševićeve vlasti.
  20. 2001. godine školska godina je, posle 10 godina, počela bez obustave nastave, uvedene su verska nastava i građansko vaspitanje. Plate prosvetnim radnicima povećane su sa 30€ (2000) na 205€ (2002).
  21. Drastično povećane plate u pravosuđu. Prosečna plata u januaru 2001. bila je 170€. Na kraju 2002. iznosila je 600€.
  22. Počele velike reforme školstva i pravosuđa.
  23. Dodeljeno prvih 1.000 stipendija za mlade talente iz cele zemlje.
  24. Prvi susret jednog srpskog premijera i američkog predsednika (Zoran Đinđić – Džordž Buš, novembar 2001).
  25. MMF odobrio trogodišnji stand-by aranžman u iznosu od 829 miliona dolara (ključan za otpis duga prema Pariskom klubu poverilaca).
  26. Pariski klub otpisao Jugoslaviji 66% duga, što predstavlja najveći otpis duga jednoj zemlji u poslednjih 50 godina (novembar 2001).
  27. Potpisan Ugovor o prvoj tranši pomoći EU (150,8 miliona €) u 2001. godini.
  28. Evropska komisija dala 34,4 miliona € pomoći Srbiji (2001).
  29. Tokom 2001. potpuno eliminisano crno tržište naftnih derivata. Tokom 90-ih gorivo u Srbiji se prodavalo na ulici.
  30. Uređeno i normalizovano tržište cigareta i zaustavljen masovni šverc iz 90-ih.
  31. Ukinute sve izvozne kvote, koje su bile izvor korupcije tokom 90-ih.
  32. Konsolidovani EPS i NIS.
  33. 2001. godine rast poljoprivredne proizvodnje iznosio 25%.
  34. Otvoreni prvi hipermarketi (Merkator i Veropulos).
  35. Nastavljena izgradnja Hrama Svetog Save, posle višedecenijske pauze. Postavljeno 49 zvona, a novembra 2002. godine organizovana donatorska večera na kojoj je prikupljeno 82 miliona dinara za završetak hrama.
  36. Ukinuta smrtna kazna, a za najteža krivična dela uvedena kazna od 40 godina.
  37. Počelo vraćanje „stare devizne štednje“.
  38. Nakon ulaska združenih snaga bezbednosti vraćen suverenitet nad teritorijom Kopnene zone bezbednosti i stabilizovane opštine (Bujanovac, Preševo, Medveđa). Broj terorističkih napada pre ove operacije prosečno je mesečno iznosio 136. Do kraja 2002. godine situacija je potpuno smirena.
  39. Formirane Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala i Žandarmerija.
  40. Donet zakon o borbi protiv organizovanog kriminala.

 

Foto

 

U prikupljanju podataka pomogla Đurđa Kovač.

Dizajnirala Marija Mladenović.

Kategorije: BiH

Podmukli Putinov plan: Antiimigrantskom histerijom i izmišljotinama o napadima i silovanjima do rušenja EU!

Pet, 10/03/2017 - 06:13

Autor: Lucian Kim (Reuters), priredila Biljana Jovićević

Napad je stigao u formi večernjih vijesti te subote veče iz Moskve. Proći će dani prije nego što njemačka Vlada shvati šta se dešava, ali će šteta tada već biti učinjena. Velika zajednica koja govori ruski jezik u Njemačkoj, koju čine migranti iz bivšeg Sovjetskog saveza, bila je na nogama i oružju na izvještaj da su izbjeglice sa Bliskog istoka grupno silovali 13-ogodišnju rusku djevojčicu iz Berlina i da lokalna policija prikriva zločin.

Sve donedavno Njemačka je uglavnom bila pošteđena ruske državne propagandne mašinerije. Nijemci su u svojoj želji da budu savjesni građani svijeta i pouzdani poslovni partneri u Kremlju gledani kao saveznici za tetošenje i saradnju. Taj se pogled naglo promijenio 2014-e, kad je Angela Merkel postala predvodnik sankcija EU kojima je Rusija kažnjena za rat protiv Ukrajine. Sada, kada je njemačka kancelarka na domaćem terenu pod pristiskom zbog njene “politike otvorenih vrata” prema izbjeglicama, našla se u poziciji ranjivoj za napade.

“Nikada nijesam vidio toliko radosti kod Rusa kao tokom njemačke izbjegličke krize”, kaže jedan diplomata iz Berlina.

Ruski državni Channel one (Kanal jedan) je 16.januara posvetio vijesti u 9.00 sati šokantom izvještaju iz Berlina.

“Dokazi govore da su migranti u Njemačkoj počeli da siluju djecu”, saopštila je u uvodu voditeljica Jekatarina Andrejeva. A taj dokaz je stigao od svjedočenja “tetke Marine“, tetke jedne tinejdžerke, identfikovane kao Lisa, koja je ustvrdila da su djevojčicu na putu do škole migranti kidnapovali i silovali više od jednog dana. Dodatni dokaz da Njemačka ide “do đavola” bio je jedan nejasan video sa navodnim nedavnim pridošlicom koji se hvalio silovanjem “djevice” sa još pet muškaraca. (Njemački Bild je kasnije izvjestio da je riječ o video snimku koji se na YouTube pojavio prije više od šest godina.)

Rođaci Lise su za Kanal jedan takođe ustvrdili da policija odbija da nađe njene silovatelje. Berlinska policija bila je nedostupna za komentar tog vikenda. Uplašeni susjedi, većinom članovi ruske dijaspore u Njemačkoj, okupli su se na “spontane proteste” u distriktu Marzan u istočnom Berlinu, izvjestio je Kanal jedan. Jedna je žena uplakana ispričala kako njena 14-ogodišnja kćer prestravljena prolazi pored izbjegličkih skloništa na putu ka školi. Kasnije se ispostavilo da je neonacistička Demokratska partija organizovala taj “spontani protest”.

 

“Naša djevojčica Lisa”

Ovo stiže samo par sedmica nakon seksualnih napada migranata u Novogodišnjoj noći u Kelnu, pa “Lisina priča” predstavlja “dolivanje ulja na vatru” i kao munja se proširila preko socijalnih mreža.

Berlinska policija se o ovome konačno oglasila na Facebooku. Djevojčica je zaista bila prijavljena kao nestala, ali nije tačno da je bila oteta ili silovana.

Ipak, za one koji vjeruju da su njemačke vlasti izgubile kontrolu nad situacijom u zemlji, policijsko saopštenje zvuči kao zataškivanje. Sljedećeg vikenda Rusi su održali demonstracije širom Njemačke. U Berlinu se 700 demonstranata, podržanih antiislamskim pokretom PEGIDA, ukupilo ispred Federalnog ordinarijata, mašući balonima sa nasmiješenim licima kojima je preko usana zalijepljena traka i znak na kojem piše “Naša djeca su u opasnosti”.

Sergej Lavrov

Sergej Lavrov

Ono što je trebalo da bude slučaj za porodične savjetnike i detektive pretvorio se u diplomatski skandal. Kako Lisa ima i njemačko i rusko državljanstvo, Kremlj je prešao u napad. Krajem januara ruska ambasada u u Berlinu poslala je “agresivnu” protestnu notu njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova tražeći punu istragu, objavio je Der Spigel. Ruski šef diplomatije Sergej Lavrov iznio je slučaj “naše djevojčice Lise” na godišnjoj press konferenciji u Moskvi.

“Ja se zaista nadam da imigracioni problemi neće voditi ka pokušaju prikrivanja realnosti radi političke korektnosti zbog domaćih političkih razloga“, rekao je Lavrov, dodajući: ”To ne bi bilo ispravno”.

Njemačka Vlada ne može više ignorisati da je meta punog propagandnog napada, uključujući i javno postavljeni mamac ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Portparol kancelarke Merkel, Steffen Seibert, kritikovao je “političku instrumentalizaciju” slučaja. Čak je i šef diplomatije Frank Walter Steinmeir, koji nikad ne odbacuje “dijalog” sa Kremljom, izgubio strpljenje, navodeći da nema opravdanja za korištenje 13-ogodišnje djevojčice u svrhe “političke propagande.

 

Vijesti su bile lažne, stah je bio istinski

U međuvremenu, policija u Berlinu utvrđuje šta se dogodilo u 30 sati koliko je djevojčica Lisa bila nestala. Njene tvrdnje o navodnoj otmici su kontradiktorne, a medicinski nalazi su pokazali da nije bila ni silovana ni tučena. Trag je konačno doveo do stana njenog 19-ogodišnjeg njemačkog poznanika, gdje se Lisa privremeno sakrila od svojih roditelja zbog problema u školi. Ono što je zbunjivalo u priči je da su istražitelji otkrili da je znatno prije nestanka ova tinejdžerka imala seksualni odnos sa dvojicom muškaraca, obojica turskih korijena, ali nijedan nije izbjeglica. Državno tužilaštvo je zbog toga otvorilo istragu za zlostavljanje djeteta.

No, istina je u ovom slučaju bila nevažna, budući da je cilj Kremlja već bio ostvaren. Pominjanjem slučaja Lisa javno, Lavrov je iskoristio uobičajeni trik ruskog samoproglašenog “informativnog rata” protiv neprijatelja: vladini zvaničnici kupe izvještaje iz državnih medija, što vodi do njihove legitimacije i daljeg širenja. Lažna vijest je “temljno oprana” i ušla u svijest javnog mnjenja kao činjenica.

Dvije godine ranije bilo je teško ljudima na Zapadu da zamisle kako su ruski državi mediji, koristeći poluistine i očigledne laži, uspjeli da iskrive istinu o Maidan protestima za Evropsku uniju u Kijevu i pretvore ih u “fašističku konspiraciju”. Kada je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pobjegao u Rusiju i privremena vlada preuzela vlast, informativnim kanalima iza kojih stoji Kremlj proširile su se informacije kako naoružane bande ukrajinskih nacionalista terorišu rusku populaciju na istoku Ukrajine. Budući su mjesecima indoktrinirani prijetnjom ukrajinskog revanšizma, ruska populacija u ogromnom broju bila je istinski zaplašena i podržala je intervenciju Rusije u njihovo ime. Gledaoci kod kuće i u inostranstvu bili su temeljno pripremljeni za predstojeći konflikt. Vijesti su bile lažne, strah je bio istinski.

Kako je prikazala ruska državna televizija, histerija među Rusima u Njemačkoj prema izbjeglicama identična je panici koji su ukrajinski Rusi imali zbog “fašističkih bandi”. Glavna poruka inflamatornih izvještaja iz Berlina je bila da je Merkel gotova, Njemačka u padu, a zapadne liberalne demokratije uništene zbog “glupog multikulturalizma i neumjerene tolerancije”.

 

Merkel na putu Putinovoj viziji

Angela Merkel

Angela Merkel

Nije mala ironija da su glavni glumci u ovoj apokalliptičnoj viziji evropske izbjegličke krize i sami bivši migranti. Nakon ujedinjenja 1990. Njemačka je otvorila svoje granice za migrante iz bivšeg Sovjetskog saveza, više od dva miliona tamošnjih Nijemaca i oko 215.000 Jevreja, prema podacima Federalne kancelarije za migracije i izbjeglice. Integracija u njemačko društvo nije bila uvijek uspješna, pa mnogi pripadnici starijih generacija još traže i dobijaju vijesti iz Rusije zahvaljujući satelitskim kanalima i internetu.

Za TV gledaoce u Rusiji situacija sa njihovim zemljacima u Njemačkoj, koji su navodno žrtve izbjeglica i ignorisani od strane policije, uklapa se u širi narativ o „kompatriotima“ u susjednim zemljama koji su subjekt diskriminacije i nasilja. Pola miliona tih „ruskih Nijemaca“ su spremni da se vrate u Rusiju zbog poplave izbjeglica, izvjestila je ruska državna agencija RIA Novosti prošle sedmice, citirajući lidera jedne opskurne ruske imigrantske partije.

Rastući bijes u ruskoj zajednici u Njemačkoj nije cilj sam po sebi, već ispitivanje napuklina u njemačkom društvu izloženom izbjegličkoj krizi. Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je služio kao agent KGB-a u Njemačkoj i govori odlično njemački jezik, vjeruje da Berlin i Moskva mogu formirati stratešku osovinu baziranu na ruskim prirodnim resursima i njemačkoj tehnologiji. Merkel i njeno insistiranje da Rusija mora učiniti više da donese mir Ukrajini našli su mu se na putu.

U martu 2014. Putin je direktno apelovao na Njemačku da ih podrži, povlačeći paralelu između aneksije Krima i ujedinjenja Njemačke. Pobjeda nad njemačkim javnim mnjenjem postala je prioritet, a ruski državniji medij holding Rossiya Segodnya („Russia Today“) otvorio je i njemački kanal RT Deutsch, kasnije te godine. Kremlj je istraživao rastuće nepovjerenje kod Nijemaca prema tradicionalnim informativnim medijima, iskazano u protestima ekstremno desne PEGIDA-e. Istraživanje provedeno u oktobru pokazalo je da 44 posto Nijemaca saglasno sa PEGIDA-om da mainstream mediji izvrću vijesti onako kako odgovara elitama u zemlji.

Propaganda je samo jedan elemenat u takozvanom „hibridnom ratu“ koji je Rusija usmjerila protiv Ukrajine. Mnogo prije nego što je Kremlj rasporedio „male zelene ljude“ – ruske trupe bez obilježja na Krimu, oni su upotrijebili druge nemilitantne mjere kao što je igranje politikom oko gasovoda, kupovinom političara i podržavanjem stranka sa krajnje desnice i ljevice koje imaju radikalne agende. Te iste mjere se upotrebljavaju u Njemačkoj i drugim evropskim državama.

Kontraši sa ekstremne ljevice i desnice veliki su entuzijasti zbog podrške Moskve.

Alexej Dankwardt, vijećnik u gradu Lajpcigu, izbačen je iz Partije ljevice prošlog mjeseca nakon što je na Facebooku napisao da želi da Merkel bude zbačena na „njemačkom Maidanu“ i prisiljena da „trči polugola i spašava sebe od bijesne mase“. Dankwardt, koji predstavlja Lisu i njenu porodicu kao advokat u ovom slučaju, postao je redovan komentator na ruskoj državnoj TV.

U novembru 2014-e, u susretu sa Alexanderom Gaulandom, jednim od osnivača ekstremno desne Alternative za Njemačku, jedan ruski diplomata mu je ponudio “strateški savjet“ za novi početak ove euroskeptične partije. Prošlog marta Udo Voigt, lider Nacional demokratske partije, prisustvovao je okupljanju evropskih ekstremno desnih stranka u Sankt Petrsburgu.

Standardan odgovor Kremlja na optužbe da vode „hibridni rat“protiv Evrope je da Rusija jednostavno brani samu sebe od sličnih metoda koje koriste zapadne sile. U govoru na Ruskoj akdemiji vojnih nauka u januaru 2013-e, načelnik Generalštaba Valeri Gerasimov žalio se da je rusko znanje iz “asimiteričnog vođenja rata” bilo “površno“.

“Sjevernoatlanski pakt i SAD posebno demonstrirali su svoje majstorstvo kada je riječ o kampanjama koje nijesu vojnog karaktera prilikom Arapskog proljeća i ukrajinske prozapadane Narandžaste revolucije 2004-e“, istakao je tada Gerasimov.

 

Legija korisnih idiota čeka ponude Kremlja

Takva skromnost je neiskrena. Dezinformacije i subverzivnost kao oružje u vođenju rata stare su koliko i katapultiranje i golgota. Prednost Kremlja u informativnom dobu je u tome što su svi veliki ruski mediji pod njihovom kontrolom, što im omogućava da gađaju svoju pobliku sa jednom unifikovanom porukom. Kremlj tvrdi da u „informativnom ratu“ koji Zapad primjenjuje postoji velika konspiracija među bezbrojnim medijima u SAD i Evropi, i javnim i privatnim, da bi proizvodili istovjetne laži o Rusiji.

Zapravo, zapadne diplomate su pogubljene oko toga na koji način da odgovore na efekte propagande Kremlja namijenjene publici koja govori ruski u EU zemljama. U martu je EU ustanovila Istočnu StartCom jedincu za brzo djelovanje koja bi trebalo da „odgovori na aktuelnu rusku dezinformativnu kampanju“. I pored imena koje važno zvuči, birokratska jedinica nema budžet, ima 10 zaposlenika i jedva 4.000 pratilaca na Twitteru.

Prije godinu dana njemačka obavještajna služba upozorila je da Rusija proširuje svoje kontrašpijunske aktivnosti u Evropi sa ciljem destabilzacije susjeda i uticaja na donosioce političkih odluka. Trag sajber napada na glavni server njemačkog parlamenta prošlog proljeća vodio je do ruske obavještajne službe, izvjestio je Der Spigel, pozivajući se na visokorangiranog oficira obavještajne službe. Takođe su prijavljeni slični napadi u drugim NATO državama i njemačkim kompanijama za proizvodnju oružja.

Legija korisnih idiota spremna je prihvatiti ponude Kremlja. Horst Seehofer, šef Hrišćansko-socijalne unije, bavarske sestrinske partije Angele Merkel, mjesecima je prozivao kancelarku da pooštri izbjegličku politiku. Prošle srijede Seehofer se susreo sa Putinom izvan Moskve, gdje je bavarski premijer izrazio nadu da će “sankcije protiv Rusije uskoro biti ukinute”.

 

Naknadno je rekao da je Putinova izjava da neće da se miješa u njemačku izbjegličku politiku bila „sa stilom“. U međuvremenu je kanal Rossiya Today lansirao priču o „gužvi“ koju je posjeta izazvala po povratku u Berlin.

Kategorije: BiH

Niall Ferguson: Privatizovanje školstva

Ned, 26/02/2017 - 14:15

Kolikom broju dobrovoljnih klubova i udruženja vi pripadate? Što se mene tiče, ima ih tri u Londonu, jedan u Oksfordu, jedan New Yorku i jedan u Kembridžu, Masačusecu. Ja sam žalosno neaktivan član, ali plaćam članarinu i koristim sportske dvorane, restorane i gostinjske sobe nekoliko puta godišnje. Redovno, mada nedovoljno, dajem prilog u dvije dobrotvorne organizacije. Član sam jednog fitnesa. Podržavam jedan fudbalski klub.

Vjerovatno sam najaktivniji kao bivši đak glavnih obrazovnih institucija koje sam pohađao u mladosti: Glazgovske akademije (Glasgow Academy) i Koledža Magdalen (Magdalen College) u Oksfordu. Isto tako, redovno posvećujem vrijeme školama koje pohađaju moja djeca, kao i unverziteta na kome predajem. Dozvolite mi da objasnim zašto sam toliko sklon tim nezavisnim obrazovnim institucijama.

Stav koji ću iznijeti uopšte nije u modi. Na jednom ručku u organizaciji novine Guardian izazvao sam užasnute uzvike kad sam izrekao sljedeće: po mom mišljenju najbolje institucije na Britanskim ostrvima danas su nezavisne škole. (Ne treba da napomenem da su oni koji su bili najglasniji, svi bili pohađali takve škole). Ako postoji obrazovna politika koju bih volio da vidim usvojenu širom Ujedinjenog Kraljevstva, to bi bila politika koja cilja na značajno povećanje broja privatnih obrazovnih institucija –a u isto vrijeme, na osnivanje programa stipendiranja (vaučeri, stipendije, školarine) da omoguće značajnom broju djece iz porodica sa nižim prihodima da ih pohađaju.

Naravno, to je ona vrsta stvari koju ljevica refleksno proglašava „elitističkom“. Čak i neki konzervativci, kao što je George Walden, smatraju privatne škole uzrokom nejednakostii i do te mjere pogubnim institucijama da bi ih trebalo ukinuti. Da objasnim zašto su takvi stavovi potpuno pogrešni.

Već oko stotinu godina, bez sumnje, razvoj obrazovanja o trošku države bio je dobra stvar. Kao što Peter Lindert istakao, škole su bile izuzetak koji je dokazao Tokvilovo pravilo, jer su upravo američke države prednjačile u uvođenju lokalnih poreza za finansiranje opšteg i odista obaveznog školstva poslije 1852. godine. Uz nekoliko izuzetaka, proširivanje te franšize na druga mjesta u svijetu brzo je dovelo do usvajanja sličnih sistema. To je bilo ekonomski važno, zato što se mnogo vraćalo u opšte obrazovanje: opismenjeni i matematički osposobljeni ljudi su znatno produktivniji radnici. Međutim, potrebno je da prepoznamo granice javnih monopola na obrazovanje, posebno za društva koja su odavno dostigla masovnu opismenjenost. Problem je u tome što monopolistički dobavljači obrazovanja o trošku države pate od istih problema koji pogađaju monopolističke dobavljače bilo čega: kvalitet opada zbog nepostojanja konkurencije i uvlačenja sile „proizvođačkih“ interesnih grupa. Također treba da priznamo, bez obzira na to kakve su nam ideološke predrasude, da postoji dobar razlog zašto privatne obrazovne institucije igraju bitnu ulogu u postavljanju i podizanju obrazovnih standarda širom svijeta.

Ne zalažem se za privatne škole i protiv državnih škola. Zalažem se i za jedno i za drugo, jer je poželjniji „biodiverzitet“ nego monopolizam. Mješavina javnih i privatnih institucija sa sadržajnom konkurencijom, favorizuje izuzetnost. Zato su američki univerziteti (koji funkcionišu unutar sve globalnijeg konkuretnog sistema) najbolji na svijetu – ima ih dvadeset dva među vrhunskih trideset u svijetu prema rangiranju šangajskog Univerziteta JiaoTung – dok su američke srednje škole (u lokalizovanom monopolističkom sistemu), u principu, prilično loše – o čemu svjedoče rezultati Međunarodnog programa za ocjenu učenika (Programme for International Student Asessment) u ostvarenom znanju iz matematike za uzrast od petnaest godina iz 2009. godine. Da li bi Harvard bio Harvard da ga je u nekom trenutku nacionalizovala bilo država Masačusec, bilo federalna država? Odgovor znate.

U Ujedinjenom Kraljevstvu imamo suprotan sistem: univerziteti su ti koji su, u suštini, svedeni na agencije Nacionalne službe za više obrazovanje (National Higher Education Service), koje finansira država – uprkos tome što su u Engleskoj i Velsu tada uvedene i dopunske školarine, one su i dalje ispod onoga što treba da naplaćuju najbolje institucije – a s druge strane, tu je živ i finansijski neograničavan nezavisni sektor sekundarnog obrazovanja na planeti.

Apologete tradicionalizma u obrazovanju treba da razumiju jednostavnu stvar: pružanjem „besplatnog“ školovanja o trošku države, koje je uglavnom osrednjeg kvaliteta, podstičete pojavu zaista dobrog privatnog sistema (jer niko neće plaćati između 10.000 i 30.000 funti godišnje za obrazovanje koje je tek nešto bolje od besplatne opcije).

Prilično je ironično da, u vrijeme dok ovo pišem, politike koje se uvode za rješavanje problema javnog obrazovanja niskog kvaliteta u Engleskoj, u nadležnosti su jednog Škota. Michael Gove je pokupio ideju od jednog starog „fetesijanca“ po imenu Tony Blair: škole koje propadaju pretvoriti u samoupravne akademije. Između 2010. i 2012. godine broj akademija popeo se sa samo 200, na blizu polovine od svih srednjih škola. Škole kao što su Akademija Mosburn (Mossbourne Academy) u Hekniju (Hackey) ili Akademija Durend (Durand Academy), osnovna škola u Stokvelu (Stocwell), pokazuju šta se može postići čak i u relativno siromašnim krajevima, kad se uklone aveti lokalnih vlasti i njihova kontrola. Još više obećavaju nove „besplatne škole“ koje osnivaju roditelji, nastavnici i drugi, kao što je Toby Young, koji je konačno osmislio pravi način da se steknu prijatelji i utječe na ljude. Obratite pažnju da te škole nisu selektivne. One ostaju na državnim jaslama. Ali njihova povećana autonomija brzo je dovela do mnogo viših standarda, i u disciplini i u učenju.

Mnogo je ljevičara koji osuđuju takav razvoj događaja . (Mnogi laburisti u Parlamentu rado bi se odrekli same ideje o akademijama). Ipak, one su dio jednog globalnog trenda. Svuda u svijetu, mudre zemlje skreću od zastarjelih modela državnih obrazovnih monopola i dozvoljavaju povratak građanskog društva u obrazovanje, gdje mu je i mjesto.

Mnogo ljudi pogrešno smatra da je Skandinavija mjesto na kome je staromodna socijalna država živa i dobro joj ide. U stvari, samo Finska održava strogi državni monopol u obrazovnju, čiji uspjeh tu zemlju čini izuzetkom koji dokazuje moje pravilo. Nasuprot njoj, Švedska i Dansa su pioniri u reformi obrazovanja. Zahvaljujući odvažnom modelu decentralizacije i vaučera, porastao je broj nezavisnih škola u Švedskoj. Danskim „besplatnim školama“ upravlja se nezavisno i one dobijaju državnu dotaciju po učeniku, ali smiju da naplaćuju školarinu i da prikupljaju sredstva na druge načine, ako svojim rezultatima to mogu da opravdaju. (Slične reforme dovele su do toga da je danas u nezavisnim školama oko dvije dvije trećine holandske djece).

Danas u Sjedinjenim Državama ima više od 2.000 čarter škola – slično engleskim akademijama, finansiraju se iz javnih finansija, ali je upravljanje nezavisno – koje sada nude izbor u obrazovanju za blizu dva miliona porodica u nekim od najsiromašnijih gradskih područja u toj zemlji. Organizacije, kao što je Akademija Sekses (Succes Academy), moraju da podnose klevetu i zastrašivanje od strane američkog prosvjetnog sindikata, baš zato što viši standardi u njihovim čarter školama predstavljaju prijetnju za satus quo, podbačaje i nedostatak rezultata. U njujorškim javnim školama, 62 posto učenika trećeg, četvrtog i petog razreda prošlo je ispite iz matematike prošle godine. Posljednji rezultat iz Akedemije Sekses u Harlemu je 99 posto. Za prirodne nauke, rezultat je bio 100 posto. A to nije zato što čarter škole pažljivo biraju najbolje učenike ili privlače najmotivisanije roditelje. Učenici se u harlemski Sekses upisuju žrebanjem. Bolje prolaze zato što je škola odgovorna i autonomna.

Međutim, ima još jedan korak dalje koji tek treba obavezno da preuzmemo – čak i Majkl Gouv. Taj korak jeste, da se poveća broj škola koje su zaista nezavisne, u smislu da imaju privatno finansiranje; i zaista slobodne, u smislu slobode da biraju učenike. Značajno je da je šest od deset direktora akademija u martu 2012. godine izjavilo kako ih državni sporazum o platama i uslovima rada sprječava da uspješne nastavnike plaćaju više i da produže školski dan kako bi slabiji učenici dobili dodatnu nastavu. Drugdje nema takvih inhibicija kao privatno obrazovanje. U Švedskoj, kompanije kao što je Kunskapsskolan („Škola znanja“), obrazuju na desetine hiljada učenika. U Brazilu, lanci privatnih škola kao Objetivo, COC i Pitagoros obrazuju bukvalno stotine hiljada učenika. Vjerovatno je najzavidniji, ipak, slučaj Indije. Kao što je Džejms Tuli (James Tooley) pokazao, tamo najbolja nada za pristojno obrazovanje u gradskim slamovima gradova kao što je Hajderabad, dolazi od privatnih škola kakve su one s maštovim imenima Kraljevska gimnazija (Royal Grammar School), srednja škola „Mali slavuj“ (Little Nightingale High School) ili samostanka škola „Rajsko cvijeće“ (Firdaus Flowers). Tuli i njegovi istraživači pronašli su slične privatne škole i u dijelovima Afrike. Bez razlike, one su odgovor na strahovito loše javne škole, u kojima su veličine razreda apsurdne i nastavnici često spavaju ili su odsutni.

Problem u Britaniji nije u tome da ima suviše privatnih škola. Problem je u tome što ih ima isuviše malo – i, ako se njihov dobrotvorni status u krajnjem slučaju ukine, bit će ih još manje. Samo oko 7 posto britanskih tinejdžera ide u privatne škole, otprilike isti procenat kao u Sjedinjenim Američkim Državama. Ako želite da znate jedan od razloga što azijski tinejdžeri prolaze toliko bolje od njihovih britanskih i američkih vršnjaka na standarizovanim testovima, on je sljedeći: privatne škole obrazuju više od četvrtine učenike u Makau, Hong Kongu, Južnoj Koreji, Tajvanu i Japanu. Prosječan rezultat iz matematike na PISA testu između njih i nas je 10 posto viši nego za UK i SAD. Razlika između njih i nas je kao razlika između nas i Turske. Nije slučajno da je učešće turskih učenika u privatnim školama manji od 4 posto.

Nema samo elita korist od privatnog školovanja. U jednom članku iz 2010. Godine, Martin Vest (Martin West) i Ludger Vesman (Ludger Woessmann) pokazali su da „10 posto porasta u upisivanju u privatne škole, popravlja rezultate na testovima iz matematike za zemlju… kao da se radilo pola godine duže. Porast od 10 posto u upisivanju u privatne škole smanjuje, također, ukupne troškove po učeniku za više od 5 poto od OECD-ovog prosjeka“. Drugim riječima, više privatnog obrazovanja znači viši kvalitet i efikasnije obrazovanje za sve. Savršen primjer je to kako Koledž Velington (Wellington College) sada sponzoriše jednu akademiju koja je na javnim finansijama. Još jedan primjer je način na koji škole, kao što su akademija „Ragbi“ (Rugby) i „Glazgov“ (Glasgow), proširuju svoje metode stipendiranja, ciljajući na povećanje procenta učenika čije se školarine pokrivaju iz sopstvenih sredstava same škole.

Revolucija u obrazovanju u dvadesetom vijeku sastojala se u tome što je osnovno obrazovanje postalo dostupno većini ljudi u demokratijama. Obrazovna revolucija u dvadesetprvom vijeku sastojat će se u tome što će dobro obrazovanje postati dostupno sve većem broju djece. Ako ste protiv toga, onda ste pravi elitista: vi ste taj koji želi da siromašna djeca ostanu u lošim školama.

Kategorije: BiH

Ludwig von Mises: Ko treba biti gospodar?

Sub, 18/02/2017 - 04:37

Unutar bilo kojeg sistema podjele rada nužan je princip koordinacije djelatnosti različitih stručnjaka. Napori nekog stručnjaka bili bi besciljni i protivni svojoj svrsi ako se on ne bi podredio supremaciji javnosti. Razumije se, jedini je cilj proizvodnje služiti potrošačima.

Unutar tržišnog društva motiv profita jest rukovodeći princip. Unutar vladine kontrole to je discipliniranje. Nema treće mogućnosti. Čovjeku kojega ne pokreće impuls da zarađuje novac na tržištu, neki kodeks mora govoriti što treba i kako treba raditi.

Jedan od najučestalijih prigovora protiv liberalnog i demokratskog sistema kapitalizma jest da on prvenstveno naglašava prava pojedinca, zanemarujući njegove dužnosti. Ljudi ustrajavaju na svojim pravima, a zaboravljaju svoje obaveze. Ali, sa socijalne točke gledišta, dužnosti građana puno su značajnije od njihovih prava.

Nije nam potrebno zadržavati se na političkom i konstitucionalnom aspektu ove antidemokratske kritike. Prava čovjeka kakva su kodificirana u različitim poveljama o ljudskim pravima proglašena su u svrhu zaštite pojedinca od arbitriranja vlade. Ali bi, prema njima, svi ljudi trebali biti robovi despotskih vladara.

U ekonomskoj sferi, pravo da se stekne i posjeduje vlasništvo nije privilegij. To je princip koji jamči najbolje zadovoljenje želje potrošača. Onaj kome je stalo do zarađivanja, do stjecanja i zadržavanja bogatstva, taj je pod pritiskom potrebe da služi potrošačima. Profitni motiv je sredstvo stvaranja supremacije javnosti. Što netko bolje uspije opskrbiti potrošače, to je njegova zarada veća. Svatko ima koristi ako se poduzetnik koji najjeftinije proizvodi dobre cipele obogati; većina bi ljudi pretrpjela neku štetu ako bi se zakonom ograničavalo njihovo pravo da se bogate. Takav bi zakon samo favorizirao manje učinkovite konkurente. On  ne bi smanjivao, nego bi povisivao cijene cipela.

Profit je nagrada za najbolje ispunjenje nekih dobrovoljno preuzetih dužnosti. To je instrument koji mase čini supremnim. Običan čovjek je kupac za kojega rade čelnici industrije i svi njihovi pomagači.

Prigovara se kako to nije istina barem što se tiče velike industrije. Potrošač nema drugog izbora nego potpomagati industriju ili se odreći zadovoljenja neke vitalne potrebe. On je tako prisiljen pristati na bilo koju cijenu koju poduzetnik traži. Velika industrija više nije snabdjevač i dobavljač nego gospodar. Ona nije pod pritiskom potrebe unaprjeđenja i pojeftinjenja svojih usluga.

Razmotrimo slučaj željeznice koja spada dva grada koja nisu povezana nijednom drugom željezničkom linijom. Možemo čak ignorirati činjenicu da su u konkurenciji sa željeznicom i ostala sredstva prijevoza: autobusi, osobni automobili, avioni i riječni brodovi. Pod tim pretpostavkama, istina je da tko god želio putovati, prisiljen je pomagati željeznicu. No to ne otklanja interes kompanije da pruži dobru i jeftinu uslugu. Niti su svi oni koji razmišljaju o putovanju prisiljeni putovati pod bilo kojim uvjetima. Broj putnika koji putuju iz razonode ili poslovno ovisi o učinkovitosti usluge i cijena. Neki će ljudi putovati u svakom slučaju. Drugi će putovati samo ako ih se na putovanje privuče kvalitetom i brzinom usluge i niskom cijenom. Željezničkoj kompaniji upravo potpora ove druge skupine čini razliku između poslovnog mrtvila ili čak lošeg posla i profitabilnog posla. Ako je to istina za željeznički prijevoz pod tako ekstremnim pretpostavkama koje smo gore učinili, onda je to istina i za bilo koju drugu granu djelatnosti.

Svi stručnjaci, bilo poslovni ljudi ili profesionalci, posve su svjesni ovisnosti o direktivama potrošača. Svakodnevno nas iskustvo uči da je u kapitalizmu njihov temeljni zadatak služiti potrošačima. Oni stručnjaci kojima manjka razumijevanje temeljnih društvenih problema duboko žale to ”ropstvo” i žele se osloboditi.  Pobuna uskogrudnih eksperata jedna je od snažnih sila koje vode prema općoj birokratizaciji.

Arhitekt mora prilagoditi svoje planove željama onih za koje gradi kuće; ili – u slučaju stambenih zgrada – željama vlasnika koji žele imati zgradu koja odgovara ukusu budućih stanara i stoga se može lako iznajmiti. Nema potrebe istraživati je li arhitekt u pravu jer vjeruje se da on bolje zna kako lijepa kuća treba izgledati od glupog laika kojemu manjka dobrog ukusa. On se može pjeniti od bijesa kad je prisiljen pokvariti svoje divne projekte kako bi zadovoljio kupce. I on čezne za idealnim stanjem da može graditi kuće koje će zadovoljavati njegove vlastite umjetničke standarde. Žudi za državnim stambenim uredom i u svojim se snovima vidi kao šef tog biroa. Tada će moći konstruirati kuće u sladu s vlastitim ukusom.

Arhitekt bi se veoma uvrijedio ako bi ga netko nazvao potencijalnim diktatorom. On može uzvratiti, kako je njegov jedini cilj da ljudi budu sretniji opskrbljujući ih ljepšim kućama; ti su ljudi odveć velike neznalice da bi znali što je najbolje za njihovo vlastito dobro: ekspert pod pokroviteljstvom države mora se o njima brinuti i trebali bi postojati zakoni protiv ružnih zgrada. No zapitajmo se tko bi trebao odlučivati o tome koji se arhitektonski stil treba smatrati dobrim, a koji lošim? Naravno, ja, ekspert. On žestoko prezire činjenicu da čak i među arhitektima postoje velika razilaženja što se tiče stilova i umjetničkih vrijednosti.

Ne želimo naglašavati činjenicu kako ovaj arhitekt, čak i pod birokratskom diktaturom i upravo pod takvim totalitarizmom, neće biti slobodan graditi u skladu s vlastitim zamislima. On će morati zadovoljiti ukus svojih nadređenih birokrata, a oni će sami biti podređeni ćudljivim željama vrhovnog diktatora. U nacističkoj Njemačkoj arhitekti također nisu bili slobodni. Oni su se morali prilagoditi planovima frustriranog umjetnika Hitlera.

Još važnije je ovo. Na području estetike, kao i na svim područjima ljudskog pregnuća, ne postoje apsolutni kriteriji o tome što je lijepo a što nije. Ako netko prisiljava svoje sugrađane da se podrede njegovim vlastitim standardima, on ih ne čini sretnijima. Oni sami mogu odlučiti što ih čini sretnima i što vole. Ne čini sretnim nekoga, tko silno želi ići na predstavu Abijeva irska ruža time da ga prisile da umjesto toga otiđe na savršenu predstavu Hamleta. Možete se podsmjehivati njegovom lošem ukusu, ali on će sam odlučivati o vlastitom zadovoljstvu.

Diktatorski nutricionistički ekspert želi hraniti svoje sugrađane prema vlastitim idejama o savršenoj prehrani. On želi s ljudima postupati kao što uzgajivač stoke postupa sa svojim kravama. Ne shvaća kako prehrana nije cilj samoj sebi nego sredstvo za postizanje ostalih ciljeva. Poljoprivrednik ne hrani svoju kravu da ona bude zadovoljna nego da postigne neki cilj kojemu dobro uhranjena krava može služiti. Postoje različiti načini prehrane krava. Koji će od njih on odabrati ovisi o tome da li želi dobiti što je više moguće mlijeka ili mesa ili nečeg drugog. Svaki diktator planira uzgojiti, podizati, hraniti i obučiti svoje sugrađane na način kao što radi uzgajivač stoke. Njegov cilj nije da usreći ljude nego da žive u uvjetima koji njega, diktatora čine sretnim. On ih želi pripitomiti, dati im status stoke. Uzgajivač stoke je također benevolentan despot.

Pitanje je: tko treba biti gospodar? Trebaju li ljudi slobodno birati svoj put u skladu s onim što misle da ih čini sretnima? Ili treba diktator koristiti svoje sugrađane kao pijune u nastojanjima da sebe, diktatora, učini sretnim?

Moramo priznati kako su neki eksperti u pravu kad nam govore kako se većina ljudi ponaša bedasto u svojoj potrazi za srećom. Ali može li se čovjek učiniti sretnijim tako da ga se stavi pod tutorstvo? Eksperti različitih državnih agencija sigurno su divni ljudi. Ali oni nisu u pravu kad postaju gnjevni kada god zakonodavac omete njihovo pažljivo elaborirane planove. Oni se pitaju kakve koristi ima od predstavničke vlasti koja samo kvari njihove dobre namjere? No jedino je pitanje: tko treba vladati zemljom? Birači ili birokrati?

Svaka budala može uzeti bič i natjerati ljude na pokornost. Ali služenje javnosti zahtijeva mozak i marljivost. Samo nekolicina ljudi uspijeva proizvesti cipele jeftinije od konkurenta. Neučinkovit će ekspert uvijek težiti birokratskoj nadmoći. On je posve svjestan činjenice kako u konkurentskom sistemu ne može uspjeti. Za njega je sveobuhvatna birokracija izlaz. Oboružan snagom položaja on će provesti svoju vlast pomoću policije.

Na kraju cijelog ovog fanatičnog zagovaranja planiranja i socijalizma često nije ništa drugo nego intimna svijest o vlastitoj inferiornosti i neučinkovitosti. Čovjek koji nije svjestan svojih nesposobnosti da izdrži konkurenciju, smatra nedostojnim ”taj mahniti konkurentski sistem”. Onaj koji nije kadar služiti svojim sugrađanima, taj njima želi vladati.

 

Ludwig von Mises, Bureaucracy, Grove City: Libertarian Press, Inc. 1996, str. 91-95.

Preveo Mario Kopić

Kategorije: BiH

Sretenjski ustav iz 1835.: Kako je Srbija u 19. stoljeću postala “država slobode”

Sri, 15/02/2017 - 06:58

U Karađorđevo doba (1804‐1813) doneseno je nekoliko zakona ustavnog karaktera. Ustavnim zakonima iz 1805., 1807., 1808. i 1811. godine organizovana je i učvršćivana državna vlast i njena podjela između ključnih predstavnika obnovljene srpske države .

Sretenjski ustav iz 1835. godine treći je po redu srpski ustav u historiji, ali i prvi ustav moderne srpske države. Kao i mnogi drugi srpski ustavi ime je dobio po prazniku na koji je usvojen.

Sretenje Gospodnje je praznik kojim se proslavlja uvođenje malog Isusa Hrista u Jerusalimski hram, 40 dana po rođenju, što predstavlja susret Boga sa svojim narodom, odnosno Crkvom, koju predstavlja Simeon Bogoprimac. Po tom svom karakteru susretanja ovaj praznik je dobio svoje ime.

Cilj donošenja sretenjskog ustava bio je suzbijanje Knez Miloševog apsolutizma. Od 1817. do 1835. godine protiv njega je dizano šest buna. Neposredni povod za donošenje Sretenjskog ustava bila je Knez Miletina buna. Pobunjenici pod vodstvom Karađorđevog barjaktara Knez Milete Radojevića u januaru 1835 zauzeli su Jagodinu i Kragujevac. Bunu su podržali i kneginja Ljubica i Milošev najmlađi brat gospodar Jevrem. Toma Vučić‐ Perišić, komandant Kneževe garde, uspio je da od pobunjenika odbrani knežev dvor, ali je Miloš bio prinuđen da pregovara. Bila je ovo buna bez prolivene krvi, ali i snažna demonstarcija suprotstavljanja Miloševom apsolutizmu i surovosti. Knez je potom obećao sazivanje Velike Narodne skupštine i donošenje ustava u roku od mjesec dana.

Dimitrije Davidović, knežev sekretar, za dvadesetak dana napisao je tekst „Ustava Knjaževstva serbije“. Tekst je bio pisan po uzoru na slobodoumne ustave tog vremena: Belgijski (1831.) i Francuski (1791., 1814. i 1830). Velika Narodna skupština zasjedala je u Kragujevcu od 14. do 16. februara 1835. godine (po Gregorijanskom kalendaru). Prema nekim podacima Skupštinu je činilo oko 2.400 poslanika, dok neki spominju brojke od 3.000‐4.000 poslanika. U Kragujevcu se tada okupilo i desetak hiljada „zainteresovanih građana“. Skupština je održana u porti Stare Kragujevačke (Pridvorne) crkve tj. na tzv. Kneževoj livadi (danas prostor Miloševog venca u Kragujevcu).

Drugog dana zasjedanja, 15. (2.) februara, Velika narodna skupština izglasala je tekst Ustava, a donošenje Ustava je potom proslavljeno velikim vatrometom. Sutradan, u čast sretnog okončanja čitavog ustavotvornog posla , Knez Miloš je priredio svečani ručak za sve poslanike.

Sretenjskim ustavom Srbija je iz uređenja apsolutističke monarhije zakoračila unaprijed, u sistem vladavine oligarhije: Knez je sada vlast dijelio sa Državnim sovjetom ‐ vladom, (tj. ministrima), kao svojevrsnim oligarhijskim organom. S druge strane, Ustav je odražavao širok spektar za to vrijeme veoma slobodomnih ideja: nezavisnost sudstva, građanske slobode i prava, neprikosnovenost ličnosti, slobodu kretanja i nastanjivanja, pravo na slobodan izbor zanimanja, pravo na zakonito suđenje, nepovredivost stana, ravnopravnost građana vez obzira na vjeru i nacionalnost, ukidanje ropstva i feudalnih odnosa…

U Austriji i Rusiji se sretenjski ustav smatrao revolucionarnim aktom ‐ iznuđenim od strane revolucionarnih elemenata, i kao akt koji ugrožava monarhijski princip. Podsmijavali su mu se i smatrali ga neprimjerenim odjekom francuskog liberalizma u jednoj maloj, zaostaloj balkanskoj vazalnoj provinciji Otomanske imperije. Na zahtjev Rusije i Austrije, i uz podršku Turske, Miloš je poslije 55 dana povukao Sretenjski ustav. On je nevoljno i pod prinudom prihvatio taj ustav, a sada je opet pod prinudom, ali ovaj put sa radošću i na svoje veliko zadovoljstvo isti ustav ukinuo. Pred licem naroda Knez je bio čist: dopustio je donošenje liberalnog ustava kakav je narod želio, ali je u opštem interesu naroda i države, pod prijetnjom neumoljivih velikih sila, morao da ustukne.

TVORAC SRETENJSKOG USTAVA

Davidović je rođen u Zemunu 1789., koji je tada pripadao Habzburškoj monarhiji. Do odlaska u Beč, u kom je počeo sa novinarskim radom kojim će obilježiti početke srpske žurnalistike, školovao se u Zemunu, Pešti, Kežmarku i Sremskim Karlovcima, odakle je čak bio izbačen zbog pogrdnog teksta koji je napisao o jednom od profesora.

U Beč, prijestolnicu Habzburške monarhije, odlazi 1813. da studira medicinu, međutim, Dimitrije Frušić, koga je Davidović poznavao još od školovanja u Pešti, poziva ga da zajedno osnuju novine. Naime, u Beču je postojala velika srpska zajednica, ali nijedne novine na maternjem jeziku.

Poslije brojnih peripetija, odbijanja policijske uprave i pisma caru, dobijaju dozvolu i osnivaju Novine serbske, doduše tada sa mnogo dužim nazivom. Međutim, do izlaska prvog broja Davidović je morao da osigura i prve pretplatnike, novčanu pomoć i podršku najuglednijih Srba koji su tada živjeli u Beču.

Pronašavši štampariju, 1. augusta 1813. objavljuje prvih dvesta primjeraka. Novine su imale osam strana, to jest pola tabaka, i izlazile svakog dana sam vikendom. Isprva su se uglavnom sastojale od evropskih vijesti, a kada je austrijska cenzura vremenom oslabila, Frušić i Davidović su počeli da objavljuju vijesti koje su se ticale zbivanja u Srbiji.

Tokom godina, uvodili su različite rubrike želeći da zadovolje šarenoliku publiku, ali najčešće su prevodili strane tekstove. Broj pretplatnika je iz godine u godinu rastao pa opadao, ali nije prelazio više od petsto, što je činilo održavanje lista izuzetno teškim.

Koju godinu po osnivanju Novina serbskih Davidović je pokrenuo i Zabavnik, posvećen srpskoj knjiženovsti. Međutim, zbog već teške materijalne situacije za pomoć je morao da se obrati raznim ljudima, između ostalih i samom knezu Milošu Obrenoviću, koji je novčano podržao almanah.

Tokom nešto manje od desetak godina koliko su Novine serbske izlazile, Davidović se, želeći da kroz njih održava kulturni život Srba u Beču, zaduživao, ulagao dva miraza, kupio štampariju koju je potom prodao i savjetovao se i sarađivao sa čuvenim učenim ljudima poput Vuka Stefanovića Karadžića, Jerneja Kopitara, Lukijana Mušickog i drugih.

Zanimljiv detalj je da su novine zabranjene iako ih je Davidović ugasio. Ovaj podatak samo upotpunjuje sliku o složenim političkim i represivnim sistemima u kojima su ljudi poput Davidovića morali da nađu način da ostvare ideje za koje su duboko vjerovali da su važne za civilizaciju.

KNEŽEV SEKRETAR

Međutim, ovo nije bio kraj Novina serbskih. Deset godina kasnije, pod istim imenom, Davidović kao urednik potpisuje godišnju publikaciju, to jest službeni glasnik koji će tokom naredna dva vijeka prerasti u Službeni glasnik, koji izlazi i danas, kao svojevrsan živi spomenik prvom srpskom ustavopiscu.

Po gašenju prvobitnog lista, Davidović je pisao Milošu Obrenoviću i drugim kneževima da izrazi želju da pređe u Srbiju i tu nastavi sa radom. Iako će ubrzo postati privatni, a onda i zvanično prvi knežev sekretar, put do zadobijanja njegovog povjerenja bio je dug i nezgodan.

Kao svestrana ličnost, Davidović je bio u kontaktu za velikim brojem različitih ljudi, što je bilo dovoljno da ga knez protjera iz Kragujevca, tadašnje srpske prestonice ili da mu se pogorša položaj, u slučaju da neko od tih ljudi javno zastupa stav koji se kosio sa zvaničnim kneževim stavovima. A oni su, opet, zavisili od Osmanskog carstva ili Rusije, čije je interese Miloš Obrenović stalno morao da uzima u obzir.

U početku, Davidović je za kneza prevodio tekstove iz inostranih novina, odgovarao na pisma i radio u svojstvu porodičnog ljekara. No, njegova diplomatska karijera počinje 1827.  kada prevodi hatišerif Porte, i još važnije, uz to prilaže i svoj komentar na ovaj dokument i druga srodna međunarodna akta. Obrenović uviđa da je Davidović koristan za rad na autonomiji Kneževine Srbije i sve više ga uključuje u poslove koji se Kneževine tiču.

Zahvaljujući njegovom dejstvovanju i radu nekolicine drugih diplomata, 1830. potpisan je hatišerif kojim se Srbiji vraća šest nahija, a tursko stanovništvo se seli sa njene teritorije. Međutim, neke od uredbi sprovedene su tek po potpisivanju hatišerifa iz 1833. Ovom prilikom, Davidović je od ruskog cara dobio orden Vladimira Četvrtog.

SRETENЈSKI USTAV

Ova dva hatišerifa predstavljala su zakonodavnu osnovu Kneževine Srbije, ipak, bili su nepotpuni, ponajviše u pogledu unutrašnje državne uprave. Međutim, Miloš Obrenović je donošenje Ustava odlagao, što je izazvalo Miletinu bunu 1835.

Ovaj događaj unio je dodatni pritisak i 15. februara donijet je Sretenjski ustav, na kom je Davidović do tada radio. Sastavljen je na osnovu francuskih ustavnih povelja i iako je ubrzo ukinut, do danas ostaje najmoderniji i najliberalniji Ustav koji je Srbija imala.

Međutim, pod pritiskom međunarodnih sila Francuske, Turske i Austrije, Ustav je ukinut već početkom marta, a onda i zvnanično na proljeće. Uslijed ovih događaja, Davidović je smijenjen sa svih državnih funkcija, a onda i protjeran iz prijestonice.

Pored toga, knez Miloš Obrenović mu nije dopuštao da se preseli u Beograd, pa je Dimitrije Davidović sa porodicom ostao u Smederevu do 1838, kada je preminuo. Vijest o njegovoj smrti nisu prenijeli u Srbiji, ali priča o njegovom životu ostaje da živi kroz njegovu kulturnu i političku zaostavštinu.

Kategorije: BiH

Kada je prekasno zaustaviti fašizam – prema Stefanu Zweigu

Ned, 12/02/2017 - 12:57

Tokom ljeta 1941. dok su novinski članci nagovještavali potonuće civilizacije u tamu, Stefan Zweig, austrijski emigrant i pisac, grozničavo je sastavio prvu verziju svojih memoara „Jučerašnji svijet“ („The World of Yesterday“). Njegova voljena Francuska godinu dana ranije pala je pred nacistima. Blic (nacističko bombardovanje Britanije tokom Bitke za Britaniju, prim. aut.) je dostigao vrhunac tokom maja kada je tokom samo jedne noći poginulo više od hiljadu i pet stotina stanovnika Londona. Operacija Barbarosa, kolosalna invazija Sila osovine na Sovjetski Savez tokom koje će skoro milion ljudi poginuti, pokrenuta je tog juna. Hitlerove Einsatzgruppen, pokretne ubilačke jedinice, pratile su armiju u stopu masakrirajući Jevreje i druge – često uz pomoć lokalne policije i građana.

 

Sam Zweig je preventivno pobjegao iz Austrije 1934. Kada je Engelbert Dollfuss, austrijski klerofašistički kancelar, tog februara uništio socijalističku opoziciju u kratkotrajnom ali krvavom civilnom ratu, Zweigov salcburški dom je bio pretražen zbog sumnje da u njemu čuva zalihe oružija za ljevičarske milicije. U to vrijeme Zweig je bio smatran za jednog od najznačajnijih evropskih humanista-pacifista, apsurdna sirovost policijske akcije ga je toliko razbjesnila da je počeo da pakuje svoje stvari još te večeri. Iz Austrije, Zweig i njegova druga supruga, Lotte otišli su prvo u Englesku a zatim u Novi Svijet, gdje će Njujork postati njihova baza uprkos njegovoj averziji prema njujorškoj gužvi i surovom takmičarskom duhu. Tražeći predah od izbjeglica koje su ga neumorno preklinjale za pomoć u pronalaženju posla, novac i veze, par je iznajmio skroman i sumoran bungalov u Osiningu, Njujork svega milju od Popravnog zavoda Sing Sing. Tu je Zweig počeo neumorni rad na svojoj autobiografiji – radeći, kako je sam rekao, kao „da me je gonilo sedam đavola“. Nekih četiri stotine stranica se prolilo iz njega u svega nekoliko sedmica. Njegova produktivnost je bila odraz osjećaja hitnosti: knjiga je bila zamišljena kao svojevrsna poruka budućnosti. Istorijska je zakonitost, pisao je „ da je savremenicima uskraćeno prepoznavanje ranih početaka velikih pokreta koji odlučujuće oblikuju njihovo vrjeme.“ Zweig je odlučio da za dobrobit budućih generacija kojima je ostavljen zadatak da nanovo podignu društvo iz ruševina uđe u trag tome kako je vladavina Nacista postala moguća, te kako su on i mnogi drugi propustili da uoče njene početke.

 

Zweig bilježi kako ne može da se prisjeti kada je prvi put čuo Hitlerovo ime, to je bio period konfuzije, ispunjen gadnim agitatorima. Tokom ranih godina Hitlerovog uspona Zweig je bio na vrhuncu karijere i čuven kao borac za principe i pokrete koji su promovisali solidarnost među evropskim nacijama. Pozvao je na osnivanje međunarodnog univerziteta sa podružnicama u svim najznačajnijim evropskim glavnim gradovima sa rotirajućim programom razmjene studenata sa namjerom da mlade izloži drugim zajednicama, narodima i religijama. Bio je vrlo svjestan da su nacionalističke strasti izražene tokom Prvog svjetskog rata tokom godina izmiješane sa novim rasističkim ideologijama. Prožimajuća ozlojađenost, nastala kao rezultat osjećaja poniženja i ekonomskih poteškoća koje su zahvatile građane Njemačke kao posljedica Versajskog sporazuma, mogla se iskoristiti kao pogonsko gorivo za bilo koji od radikalnih i krvoločnih projekata.

Zweigu su upale u oči, disciplina i finansijski resursi izloženi na mitinzima nacionalsocijalista – njihove sablasno sinhronizovane vježbe i potpuno nove uniforme, paradiranje izvanredne flote automobila, motocikala i kamiona. Često je putovao preko granice u Njemačku do malog odmarališta Berchtesgaden gdje je vidio „male ali stalno rastuće odrede mladih momaka u jahaćim čizmama i braon košuljama, svaki sa jarko obojenom svastikom na rukavu“. Ovi momci su očigledno bili trenirani za napad, prisjećao se Zweig. Ali nakon sloma Hitlerovog puča iz 1923, Zweig jedva da je razmišljao o nacional-socijalistima sve do izbora iz 1930, kada je podrška partiji eksplodirala – od ispod milion glasova dvije godine ranije do preko šest miliona. U tom trenutku još uvijek nesvjestan šta bi popularna afirmacija mogla najaviti Zweig aplaudira entuzijazmu iskazanom na izborima. Zweig u ovom trenutku krivi učmalost staromodnih demokrata za pobjedu nacista ocjenjujući rezultate izbora kao „možda ne mudar ali u osnovi ispravan i prihvatljiv revolt omladine protiv sporosti i neodlučnosti visoke politike.“

 

U memoarima, Zweig ne opravdava svoj i neuspjeh intelektualaca tog vremena da rano shvate Hitlerov značaj. Pisao je: „Mali broj pisaca koji su uzeli na sebe da pročitaju Hitlerovu knjigu, umjesto razmatranja njegovog programa ismijavali su bombastičnost i naduvenost njegove proze,“ Nisu ga shvatali niti ozbiljno niti bukvalno. Čak i tokom ranih tridesetih, „velike novine demokratske orijentacije umjesto da upozore svoje čitaoce, svakog dana su ih uvjeravale da će pokret… u kratkom roku neizbežno propasti.“ Tašta u svoju obrazovanost i kultiviranost, intelektualna elita nije mogla prihvatiti da su te ideje i neobrazovani „pivnički agitator“ već stekli ogromnu podršku zahvaljujući „onima koji povlače nevidljive konce“, koristoljubivim grupama i pojedincima koji su vjerovali da mogu manipulisati harizmatičnim disidentom u sopstvenu korist. Napokon, Njemačka je bila država u kojoj je zakon imao čvrste temelje, gdje se parlamentarna većina protivila Hitleru i gdje je svaki građanin vjerovao da su „njegova sloboda i ravnopravnost osigurani svečano potvrđenim ustavom“.

 

Zweig je prepoznao da je propaganda imala ključnu ulogu u eroziji svjetske savjesti. Opisuje kako je osjetljivost građana otupjela tokom Prvog svjetskog rata pred nadolazećom plimom propagande koja je preplavila novine, magazine i radio. Eventualno, čak su i dobronamjerni intelektualci i novinari postali krivci u onome što Zweig naziva „dopingovanjem uzbuđenja“, vještačko izazivanje emocija koje je neizbježno kulminiralo u masovno rasprostranjenom strahu i mržnji. Opisujući metež i buku koju je izazvao elokventni protest jednog umjetnika protiv rata u jesen 1914., Zweig smatra da je u tom trenutku „svijet još uvijek imao moć. Još uvijek nije bio utučen organizovanim lažima – „propagandom““. Primjećuje da je Hitler „uznio laž na nivou podrazumijevanja“ baš kao što je pretvorio „antihumanizam u zakon“. I dok je došla 1939. „više niti jedna izjava bilo kog pisca nije imala značajan efekt… nijedna knjiga, pamflet, esej ili poema“ nisu mogle inspirisati mase na otpor Hitlerovom guranju Njemačke u rat.

 

Propaganda je istovremeno raspalila Hitlerovu bazu ali i omogućila pokriće za najbrutalniju agresiju njegovog režima. Omogućila je da se potraga za istinom pretopi u žudnju za imaginarnim ishodima kako su želje Evropljana za postizanjem mirnog rešenja globalne krize prevazišle zdravorazumski skepticizam. Zweig piše: „ Bilo je dovoljno da Hitler samo izusti reč „mir“ – kako bi novine pale u oduševljenje, zaboravile njegova ranija djela, kao i da se suzdrže od postavljanja pitanja zašto se Njemačka bjesomučno naoružava“. Čak i nakon što su pojedinci čuli o izgradnji specijalnih koncentracionih logora i o tajnim odajama gdje su nevini ljudi ubijani bez suđenja, Zweig priča, ljudi su i dalje odbijali da povjeruju da nova realnost može ustrajati. „Pojedinac bi sebi rekao da je to može biti samo erupcija inicijalnog, nerazumnog bijesa. Takve stvari ne mogu dugo trajati u dvadesetom vijeku.“. U jednoj od najdirljivijih scena njegove autobiografije Zweig opisuje kako je vidio prve izbjeglice iz Njemačke koje penjući se preko Salcburških planina, gazeći potoke beže u Austriju ubrzo nakon što je Hitler postavljen za kancelara. „Izgladnjele, pohabane, uzrujane… one su bile prethodnici paničnog bijega of nehumanosti koja će se uskoro proširiti preko cijele zemlje. Čak ni tada nisam shvatao, dok sam gledao u te bjegunce, da bi u njihovim blijedim licima kao u ogledalu trebao da opazim sopstveni život i da ćemo svi mi, svi mi, svi mi postati žrtve žudnje za moću tog čovjeka.“

 

U Sjedinjenim Državama Zweig se osjećao mizerno. Amerikanci su djelovali nezainteresovano za patnju emigranata; Evropa, stalno je ponavljao, izvršava samoubistvo. Jednom prijatelju se povjerio da se osjeća kao da živi “posmrtnu” egzistenciju. U očajničkom pokušaju da obnovi svoju volju za životom otputovao je u Brazil avgusta 1941. gdje su ga tokom prethodnih posjeta, stanovnici tretirali kao filmsku zvijezdu i čija je očigledna rasna izmiješanost stanovništva Zweigu djelovala kao jedini put naprijed za čovječanstvo. U pismima iz tog perioda Zweig djeluje hronično čežnjiv, kao da je otputovao nazad u jučerašnji svijet, ipak i pored sve njegove naklonosti prema Brazilcima i uživanju u prirodnim ljepotama njegova usamljenost je rasla i postajala sve oštrija. Mnogi od njegovih najbližih prijatelja su bili mrtvi, oni koji nisu bili mrtvi, bili su hiljadama milja daleko. Njegov san o tolerantnoj Evropi bez granica (oduvijek njegovoj iskonskoj, duhovnoj domovini) je bio uništen. Pisao je piscu Julesu Romainsu: „Moja unutrašnja kriza sastoji se iz toga što ne mogu da se poistovjetim sa osobom u mom pasošu, sopstvom egzila.“ Februara 1942., zajedno za Lottom, Zweig je uzeo preveliku dozu pilula za spavanje. U formalnoj oproštajnoj poruci Zweig je napisao da mu je djelovalo bolje povući se s dostojanstvom u pravo vrijeme, živeći „život u kojem je intelektualni napor predstavljao vrhunsko zadovoljstvo, a sloboda pojedinca najviše zemaljsko dobro”, napisao je.

 

Ne mogu da se ne pitam koliko daleko na skali moralne degradacije bi Zweig postavio Ameriku u njenom trenutnom stanju. Imamo magnetičnog vođu koji konstantno i nemilosrdno laže – ne patološki već strateški, da smiri svoje protivnike, da razbjesni svoje pristalice, podstakne haos. Amerikanci su zbunjeni i utrnuli pred poplavom lažnih i dezinformacija. Čitajući u Zweigovim memoarima kako tokom godina Hitlerovog uspona na vlast, mnogi dobronamjerni ljudi „nisu mogli ili nisu željeli spaziti da je u pogonu nova tehnika svjesne, cinične amoralnosti“, teško je ne misliti o neprilici u kojoj smo trenutno. Prošle sedmice dok je Trump potpisivao drastičnu zabranu imigracije koja je izazvala proteste širom države i svijeta i nakon toga nastojao ublažiti proteste malim umirujućim potezima i demantima, razmišljao sam o jednoj drugoj ključnoj tehnici koju je Zweig identifikovao kod Hitlera i njegovih ministara: svoje najekstremnije mjere uvodili su postepeno i strateški u cilju odmjeravanja kako je svaki od novih protesta primljen u javnosti. „Samo po jedna pilula, a onda moment čekanja i osmatranja snage djelovanja kako bi uvidjeli da li će svjetska savjest svariti i tu dozu.“, piše Zweig. „Doze su progresivno bile sve jače sve dok cela Evropa nije konačno postradala od njih.“

 

I pored toga Zweig bi mogao primiijetiti da danas, predsjednik Trump i zlokobni „oni koji vuku konce“ još uvijek nisu učvrstili protokole za vršenje vlasti. Jedna tragična lekcija „Jučerašnjeg svijeta“ je to da i u kulturi u kojoj je dezinformacija postala sveprisutna, gdje je ljutita baza podržana od strane različitih imućnih interesnih grupa osjeća osnaženom konstantnim lažima harizmatičnog lidera – centar se može održati. Zweigovo gledište je da je posljednji udarac neophodan za strmoglavljivanje Njemačke katastrofe zadat februara 1933., kada je u Berlinu spaljena zgrada parlamenta – za podmetanje požara Hitler je optužio komuniste mada neki istoričari još uvijek vjeruju da je napad izveden od strane samih nacista. „Jednim udarcem pravda u Njemačkoj je smrvljena,“ prisjeća se Zweig. Razaranje simbolične građevine, plamen koji nije odnio niti jedan život, postalo je povod da vlada započne terorisanje sopstvenih građana. Kobni požar se dogodio manje od trideset dana nakon što je Hitler postao kancelar. Mučna snaga Zweigovog memoara leži u bolu izazvanom pogledom u prošlost i shvatanju da je postojao prozor, mogućost za djelovanje i otkrivanju kako iznenada i neopozivo taj prozor može biti zatvoren.

 

George Prochnik je autor knjiga “The Impossible Exile: Sefan Zweig at the End of the World” i “Stranger in a Strange Land: Searching for Gershom Scholem and Jerusalem”

 

izvor: New Yorker

Kategorije: BiH

Victoria Curzon-Price: Uspon i pad velike države

Uto, 07/02/2017 - 09:06

Većina ljudi povezuje korijene države blagostanja s periodom nakon 1945. godine. No oni su zapravo bitno stariji. Njezini su začetnici Bismarck, Lloyd George i Leon Blum u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj. U Velikoj Britaniji i Francuskoj prije Drugoga svjetskog rata, a u slučaju Njemačke čak prije Prvoga svjetskog rata. No stoji da su se moderni sistemi države blagostanja u svom punom procvatu razvili tek nakon 1945. godine. Time mislim na državu kao monopolističkog ponuđača (ili s tako dominantnom pozicijom na tržištu da je odista monopolistička) svih temeljnih ljudskih potreba, osim možda prehrane i odijevanja. Dakle, vode, električne energije, stanova, masovnog prijevoza, obrazovanja, zdravstva, kredita, komunikacija, životnih osiguranja itd. Zašto država ne bi osiguravala ta privatna dobra samo onima kojima je potrebna pomoć? Zašto ih država ne bi jednostavno kupila na slobodnom tržištu od konkurentnih ponuđača i osigurala da ih oni kojima su doista potrebna dobiju u politički određenom minimumu? Takvo je rješenje bilo odbačeno. Umjesto toga, država je postala monopolistički, odnosno dominantni ponuđač mnogih posve privatnih dobara koja su postala svima dostupna. Nevjerojatna utopija, pogledamo li retrospektivno.

Vjerujem da jedan od razloga da smo u tim vremenima kolektivno vjerovali u državu leži u tome da nismo znali bolje. Rasprava o mogućnosti (odnosno nemogućnosti) državnog planiranja između Augusta Friedricha von Hayeka i Oscara Langea bila je mlađa od deset godina. Sovjetski Savez bio je na vrhuncu svoje moći i prestiža. Kad je von Hayek godine  1947. okupio nekoliko preživjelih liberala u Mont Pelerinu u Švicarskoj, njegova je konferencija privukla samo 39 ljudi, što je bilo sve što je ostalo od liberalne tradicije. Svi ostali su bili uvjereni da je država bolje rješenje. Tako ne iznenađuje da je država postala dominantni ponuđač stvari svih vrsta. Danas ima Mont Pelerin Society više od 500 članova, od kojih ih na stotine vode uspješne think-tankove, čime šire signal doslovno tisućama liberalnih mislilaca diljem svijeta. Ideje vode svijet, kao što je priznao sam Keynes. Godine 1945. nismo poznavali bolji svijet, ali kasnije, kad su se primjeri državnih neuspjeha započeli množiti, ljudi su se masovno preusmjerili u ideje što su ih von Hayek i Mont Pelerin Society tako obazrivo čuvali. I prema idejama koje su, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izrasle iz škole javnog izbora Jamesa Buchanana i Gordona Tullocka.

Osim našeg preziranja (ne)učinkovitosti države postojalo je i mnogo zahtjeva za ”društvenom pravednošću” – bogati neka plaćaju za blagostanje siromašnih. Mnogo je toga bilo napisano o moralnoj superiornosti državno sponzoriranog dobročinstva (prijemnici se neće više osjećati poniženima, a donatori više ne trebaju brinuti za problem gotovanstva i tome slično). Strmo rasteći progresivni porezi na dohodak smatrali su se posve prirodnima i pravednima. Kad je u Britaniji na vlast došla Margaret Thatcher, granična poreska stopa je  teorijski mogla dosezati 83 posto od dohotka pojedinca. Slično je donedavno bilo i u Francuskoj, i to prije svega zbog velikog oporezivanja kapitala. Konačno, zašto bismo bogatim dopustili da zadrže svoje bogatstvo? Kad je njegova granična produktivnost ionako viša u rukama siromašnih! Na žalost je u Velikoj Britaniji do 1979. godine takva ludost o dohodovnoj jednakosti uspjela uništiti većinu privatne industrije. I birači su napokon bili spremni poslušati Lady Thacher.

Tako velika pohlepa za jednakošću otkrivala je činjenicu da je velika raznovrsnost što je proizvode tržišta godine 1945. predstavljala prokletstvo društvenih inženjera. To je bio još jedan razlog da se tržišta zamijene monopolom države koja će svima zajamčiti jednakomjerno, homogeno opskrbljivanje  srednje do nisko kvalitetnim proizvodima. Na kraju krajeva, zašto bi bogati morali imati bolju opskrbu zdravstvom, odnosno školstvom? Zato je država učinila sve što je bilo u njezinoj moći da su privatno zdravstvo i obrazovanje postali tako skupi. Gdjegdje je svojom ”besplatnom” državno financiranom alternativom uspjela u cjelini istisnuti privatnu ponudu.

Kad se država blagostanja jednom postavila i uhodala, nije trajalo dugo da se politička klasa s obje strane političkog spektra obodri i s lakoćom osigura ponovni izbor u tada nepopustljiva vremena: političke stranke s obje strane, desne i lijeve, čak su se natjecale u obećanjima ugodnijeg zdravstvenog pokrića, ugodnijih penzija, ugodnijih nadoknada za nezaposlenost, boljem životnom osiguranju, boljem obrazovnom sistemu, boljim snovima … Dodamo li k tomu normalnu dozu lobiranja interesnih skupina, ne smije nas iznenaditi da je država samo bujala i bujala. Do osamdesetih godina više nije bilo nikakve dvojbe  o oporezivanju bogatih i plaćanju siromašnim. Porezi su se tako snažno proširili da su dosegli svakoga  i iznašao se opći porez na dodatnu vrijednost (value-added tax). Država blagostanja je postala onaj koji od skorupa pravi maslac i oporezivala je svakoga i davala svakome.  Dakako da je davala bitno manje  zbog administrativnog rasipanja.

Od 1945. godine do danas država blagostanja suvereno vlada. Premda su Ronald Reagan i Margaret Thatcher u svojim državama u osamdesetim provodili deregulaciju i privatizaciju, državu blagostanja nisu reformirali.

Bilo kako bilo, Thatcher i Reagan započeli su igru poreske konkurencije. Oboje su bili posve uvjereni da su porezi dosegnuli točku negativne infleksije na Lafferovoj krivulji (teoriji koja dokazuje da će oštrije progresivno oporezivanje nepovoljno utjecati na štednju i investicije i tako uzrokovati stagnaciju, pad produktivnosti i visoku inflaciju, prim. prev.) i ”prodali” su ideju rezanja poreza na osnovu – čudesno za ono vrijeme – povećanja javnog prihoda. Argumentacija je danas znana, ali je tada slovila kao veoma kontroverzna, budući da je vrijedilo uvjerenje da ako oporezuješ one s visokim dohotkom, ti će raditi još više da bi očuvali svoj životni standard, i da su poduzeća, kad su jednom ustanovljena, za poresku vlast svačija žrtva (sitting ducks), koja nema interes promijeniti ponašanje.  Te kratkoročne pretpostavke nisu uzimale u obzir oportunitetni trošak u izgubljenom proizvodu, koji je bio posljedica viših poreza. Porezi su se kroz cjelokupno razdoblje od 25 godina međunarodne poreske konkurencije snižavali, dočim su se ukupni javni prihodi povećavali, upravo kako je prognozirao Arthur Laffer. Postojeća sredstva su se zbog nižih poreza vraćala natrag u privredu, a time se stvarala nova vrijednost.

Ali nipošto se ne smije zaboraviti da je točka optimalnog oporezivanja na Lafferovoj krivulji točka maksimuma poreskih prihoda za vladu, no koja nije nužno optimalna s točke gledišta društva kao takvog, niti je pak nužno kompatibilna s dugoročnim stvaranjem blagostanja za pojedince. Zapravo je Lafferov argument statičan, u smislu da govori o graničnim stopama aktiviranja neaktivnih resursa natrag u privredu pri promjeni odnosa između rada i slobodnog vremena. Kao i kod svih marginalnih kalkulacija, i ovdje učinci mogu biti samo mali. Bitno značajniji su zato dugoročni učinci, koji se razvijaju tek nakon jedne ili dvije generacije i čiji je utjecaj sve prije nego beznačajan.

Austrijska škola daje veliki naglasak na dugoročne učinke kršenja vlasničkih prava kao što su uvredljivo visoki porezi. Potpuna nepravednost takvog poreznog sistema završava s potpunom demotiviranošću ljudi i sili ih u lukava porezna izbjegavanja (legalno) i porezne utaje (nelegalno). To mijenja njihovo ponašanje i ponašanje njihove djece, možda čak zauvijek. Nadareni i manje nadareni posvećuju veliki dio svojega vremena i napora tim aktivnostima, što uključuje: prihvaćanje neoporezivih  dohodaka umjesto oporezivih dohodaka, uživanje više slobodnog vremena, rad s manje napora, odnosno bez ikakva napora, prihvaćanje manjih obaveza, koje vode do niže nadnice, izbjegavanje dodatnog osposobljavanja, naručivanje usluga poreznih stručnjaka, prikrivanje ušteđevine iz inozemstva, bavljenje neposrednom robnom razmjenom, aktivno sudjelovanje u podzemnoj ekonomiji kao ponuđač ili kupac, emigraciju, uključivanje u neučinkovite oblike zapošljavanja i tome slično.

Implikacija analize Austrijske škole jest da postaju cjelokupni troškovi visokih poreza vidljivi tek nakon jedne, odnosno dvije generacije, što je dovoljno da se kod većine ljudi izbriše povezanost između uzroka za nastalu situaciju i posljedica.

Porezne vlasti gube na obje strane. Ne samo da je podzemna ekonomija veća nego što bi inače bila, nego je i službeni nacionalni dohodak bitno niži.

Danas je situacija za porezne urede još gora, jer poreski obveznici naprosto mogu otići u druge države, odnosno preseliti svoj financijski imetak, čime povećavaju privrednu rast u drugoj državi i smanjuju u domaćoj. To je zbiljski razlog zašto se države s visokim porezom bore protiv poreske konkurencije, a pojašnjava i udružene međunarodne napore da se ona spriječi.

Premda su naši voditelji svjesni tih trendova, ne brinu se nimalo da vijest o njima podijele sa svojim biračima. Pokoran birač, odgojen u vjeri  u državu blagostanja, ima u nju još uvijek posvemašnje povjerenje i ne želi ništa drugo slušati osim veoma površne gostioničarske debate. Posljedično se država zalijepila za socijalno blagostanje i danas u prosjeku troši približno 25 posto bruto domaćeg proizvoda. Bilo kako bilo, razdoblje polaganog privrednog rasta u ”staroj Evropi” znači da države ne uspijevaju ubrati dovoljno poreza da bi njime financirale sve trenutne i buduće socijalne zahtjeve. Tako većina evropskih država bilježi proračunsko pomanjkanje i opterećuju svoju privredu rastućim pomanjkanjima. Te će države teško nastaviti tim putem, posebno zato jer se većina njih muči s demografskim promjenama. Kao što svi znamo, negdje između 2020-2040, ovisno o državi, bit će samo još dva zaposlena na svakog penzionera.

 

Victora Curzon-Price je profesor-emeritus ekonomije na Univerzitetu u Ženevi

Preveo Mario Kopić

Victoria Curzon-Price, Fiscal Competition, u: B. Kolm, C. Watrin (ur.), Internationale Experten zur Österreichischen Schule der Nationalökonomie, Wien: Hayek Institut, 2008, 136-154.

Kategorije: BiH

Richard M. Ebeling: Ekonomska racionalnost i nerazumna ekonomska politika

Sub, 04/02/2017 - 09:29

Ludwiga von Misesa njegovo je istraživanje prirode i djelovanja socijalističkih i intervencionističkih sistema dovelo do zaključka da ne postoji prihvatljiva druga mogućnost koja bi mogla nadomjestiti ekonomiju slobodnog tržišta. Socijalističko centralističko planiranje značilo je kraj cjelokupne ekonomske racionalnosti time što je ukinulo privatno vlasništvo, tržišnu konkurenciju i cijene. Intervencionizam je, premda ne tako ekstreman u svojim učincima, unatoč tomu izazvao smetnje u djelovanju sistema cijena i potkopao djelatnost tržišno usmjerenih poduzetnika i aktera što ih u njihovu nastojanju da što bolje opsluže potrošačku javnost motivira dobit. Ne samo da je moguće tržišnu ekonomiju teorijski prikazati kao sistem koji izrazito nadmašuje svaki drugi sistem ekonomske organizacije, nego je i povijest posljednjih tri stotine godina zorno dokazala oslobađajuću osobitost tržišta u tome da omogućuje širok raspon sloboda, nenadmašno poboljšanje privrede i potencijal za mir i kulturni napredak.

Zašto se onda u društvu  našlo toliko onih koji su se toj tržišnoj privredi protivili, odupirali joj se i osuđivali je? Mises je za tu čudnu pojavu naveo više razloga.

Prvo, rekao je, moderno društvo još uvijek sadrži kulturne preostatke antičkog svijeta s njegovim neprijateljstvom prema radu i novcu. Pripadnicima starih naroda su stjecanje novca, robna razmjena i trgovina značili nepouzdan posao posrednika, a za posudbu novca je vrijedilo da je ispod časti i nedostojna za uglednog i profinjenog slobodnjaka. To su bili inferiorni aspekti svakodnevnih životnih stvari, budući da su među njih često spadale zadaće i djelatnosti koje su u pravilu obavljali robovi i službenici.

U srednjem vijeku i u ranim razdobljima modernog doba intelektualac i umjetnik živjeli su izvan arene tržišnih poslova i za preživljavanje im nije bilo potrebno pačati se u njih; umjesto toga imali su pokrovitelje među plemstvom ili pak u Crkvi, koja ih je uzdržavala i čuvala pred hirovitim vjetrovima izgaranja za kruh svagdašnji. S praskozorjem tržišne privrede takvo se pokroviteljstvo započelo smanjivati opsegom i sigurnošću. Intelektualci su za svoje preživljavanje bilo prepušteni tržištu i za sebe su se brinuli tako da su služili ukusu i modi nastajuće srednje klase i šire opće javnosti. Nisu se više mogli baviti profesijom samo zbog profesije, sa svrhom koja je bila uzvišena nad kulturnom neotesanošću navodno neobrazovanoga običnog čovjeka.

Negodovanje je, naznačuje Mises, često prerastalo u jednako moćnu zavist i ljutnju kad bi prijatelji, rodbina i još poneko, naizgled kulturno manje profinjen, zaradio mnogo više nego intelektualac i umjetnik, pri čemu su sve češće ti ”buržuji” pridobivali viši status nego kulturna elita. Intelektualci su sanjarili o boljem svijetu, boljem kulturno-društvenom poretku, drukčijim društvenim odnosima od onih što ih je podupiralo i nagrađivalo tržište. Postali su društveni inženjeri koji su kovali vizije i planirali društva kakva bi im više odgovarala i u kojima bi bili poštovaniji i zauzimali bi položaje moći i priznanja. Intelektualci su postali planeri i zagovornici čudesnih socijalističkih budućnosti koje se navodno već ocrtavaju na horizontu.

Drugo, kaže Mises, odupirali su se tržišnoj ekonomiji jer ta ne samo da ne želi znati za status i privilegije, nego ih i potkopava. Svoj društveni i ekonomski položaj svaki pojedinac mora pridobiti i očuvati samo jednim sredstvom: time da druge članove društva uspješnije nego njegovi takmaci opskrbljuje ponudom proizvoda ili usluga u društvenoj podjeli rada. Na tržištu nema nikakvih jamstava. Posljedično, oni čiji je ekonomski i društveni položaj ugrožen konkurencijom drugih, nastoje iskoristiti vladu da bi ograničila slobodnu konkurenciju. Politika koja se zauzima za posebne interese skupina suprotstavlja se djelovanju tržišta. U procesu uspješnog pridobivanja posebnih prava i prednosti, posebnom interesu uspijeva posijati i sporove među rastućim brojem društvenih segmenata u njihovu međusobnom natjecanju za plodove društvene intervencije.

Treće, sažima Mises, većini ljudi izričito nedostaje razumijevanja za prirodu i stvarno djelovanje ekonomije. Da bi netko razumio tržišni poredak, to od njega zahtijeva određenu mjeru apstraktnog mišljenja, kojim shvaća kako se njegova djelovanja i djelovanja drugih ljudi dopunjuju u međusobno ovisnom sistemu sudjelovanja što ga povezuju pobude i vrijednosne informacije pridobivene sistemom cijena. I upravo zato jer mnogi to ne razumiju, razlozi u korist socijalizma ili intervencionizma mnogima se čine primamljivima. Ako pojedinac nema položaj koji bi želio imati ili ne prima dohodak koji bi, prema vlastitom mnijenju, zasluživao, olako ga je moguće uvjeriti da za takve okolnosti nisu krive njegova stvarna sposobnost i vrijednost, onako kako su ocijenjene u procesu tržišne razmjene. Ne, one su takve zbog pohlepnih poslodavaca, sebičnih poduzetnika i zlobnih špekulanata koji manipuliraju tržištima i cijenama. ”Izbavljenje” se čini u vladinim zajamčenim minimalnim plaćama, vladinim zajamčenim cijenama, vladinoj distribuiranoj preraspodjeli ”nezaslužena” bogatstva onima koji ga zaslužuju i potrebuju. ”Nepoštenu” konkurenciju dade se urediti politikom izravnavanja i oporezivanjem poduzetništva.

Naposljetku, Mises je naveo još jedan razlog za otpor prema racionalnosti tržišne ekonomije: kulturni zaostatak. Tržišna ekonomija i njezine ustanove razvijaju se i uključuju sve veći broj ljudi i generacija koji zažive i djeluju u kapitalističkom društvu, premda se njihovo svakidašnje razmišljanje o čovjeku i društvenom poretku još uvijek temelji na poimanju čovjeka i društva koji više odgovaraju pred-kapitalističkom načinu egzistencije. ”Društvenu filozofiju čovjek ne može steći tako olako kao novo odijelo. Mora je zaslužiti – zaslužiti misaonim radom”, rekao je Mises. ”Veća prijetnja nego barbari koji opsjedaju zidine izvana, jesu prividni građani iznutra – oni koji su građani samo svojim kretnjama, ali ne i svojim mišljenjem”.

 

Poglavlje iz studije: Richard Ebelling, A Rational Economist in an Irrational Age, u: isti, Austrian Economics and the Political Economy of Freedom, Northhampton, Mass. 2003.

 

Preveo Mario Kopić

 

 

Kategorije: BiH

John Stuart Mill: Pitanje slobode

Čet, 26/01/2017 - 08:14

Čovječanstvo više dobija ako jedni dopuštaju drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro, nego kad primorava svakog pojedinca živjeti onako kako se drugima čini da je dobro.

Predmet je ove rasprave, kao što je navedeno u naslovu, utvrditi jedno vrlo jednostavno načelo, koje bi moralo apsolutno vladati u postupcima društva prema pojedincu kada ga treba na što prinuditi ili nadzirati, bilo sredstvima fizičke prisile u obliku zakonskih kažnjavanja ili moralnom prinudom javnog mišljenja. Po tome je načelu samozaštita jedina svrha zbog koje se čovječanstvo, pojedinačno ili kolektivno, ima pravo miješati u slobodu djelovanja svakog od svojih članova. Jedini cilj, zbog kojeg se sila može pravedno primijeniti nad bilo kojim članom civilizirane zajednice protiv njegove volje, jest spriječiti ga da čini nepravdu drugima. Njegovo vlastito dobro, fizičko ili moralno, nije dovoljno opravdanje. On ne može biti pravedno prisiljen da što čini ili da se uzdrži, jer će za njega biti bolje da tako radi, jer će ga to učiniti sretnijim, jer bi, po mišljenju ostalih, činiti tako bilo mudro, ili čak pravilno. Ovo su dobri razlozi da mu se zamjeri, da ga se uvjeri, ili nagovori, ili da se pozabavi s njim, ali ne da ga se prisili ili da mu se nanese neko zlo u slučaju da on postupi drugačije. Da se to opravda, treba da njegovo vladanje, od kojega ga želimo odvratiti, bude usmjereno na to da nekom nanosi zlo. On je odgovoran društvu samo za ono svoje ponašanje koje se tiče ostalih. U dijelu koji se tiče isključivo njega, njegova je nezavisnost s pravom apsolutna. Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom.

Možda je jedva potrebno kazati da ovaj nauk zahtijeva primjenu samo na punoljetna ljudska bića. Mi ne govorimo o djeci ili o mladim osobama ispod dobne granice što je zakon može odrediti kao granicu za punoljetstvo muškaraca i žena. One o kojima još i sada imaju brinuti drugi valja štititi jednako od vlastitih akcija kao i od vanjskih nepravdi. Zbog istoga razloga smijemo izostaviti iz razmatranja one zaostale društvene prilike u kojima se sâm ljudski rod može smatrati nedozrelim. Rane su teškoće na putu spontana napretka tako velike da rijetko ima nekog izbora sredstava da ih nadvlada; a vladar pun naprednog duha može se opravdati kad upotrebljava bilo kakve lukavštine kako bi se dosegao cilj, možda inače nedokučiv. Despotizam je legitimni način vladavine u postupanju prema barbarima, ako je cilj njihovo prosvjećivanje i sredstva su opravdana stvarnim provođenjem toga cilja. Sloboda kao načelo ne primjenjuje se u prilikama što su prethodile vremenu kad je čovječanstvo postalo sposobno da se poboljšava slobodnim i ravnopravnim raspravljanjem. Za ljude tada nema izbora, osim prešutne poslušnosti jednom Akbaru [indijski veliki mogul iz 16. st.] ili jednom Karlu Velikom, ako su tako sretni da ga nađu. Ali čim je čovječanstvo postiglo sposobnost da bude vođeno prema vlastitome poboljšanju uvjeravanjem ili nagovaranjem (prošlo je mnogo vremena, dok je to postignuto u svih nacija o kojima ovdje trebamo raspravljati), prinuda nije više dopustiva u izravnom obliku, a ni tako da neposlušni trpe ili bivaju kažnjeni, pa makar ta sila bila primijenjena za njihovo vlastito dobro. Ona je opravdana samo za to da drugi mogu u miru živjeti. […]

Ali za jednu oblast djelovanja društvo je, ako jest, nasuprot pojedincu, samo posredno zainteresirano. Ta oblast obuhvaća cijeli onaj dio života ličnosti i ponašanja što pripada samo njemu, ili, ako je u vezi s ostalima, onda jedino njezinim slobodnim, dobrovoljnim i otvorenim pristankom i sudjelovanjem. Kad kažem jedino mislim neposredno i u prvome redu da se ono što se tiče samo njega može ticati ostalih putem njega, a prigovor, koji se može temeljiti na toj slučajnosti, razmotrit ćemo u nastavku. Riječ je, dakle, o navlastitoj oblasti ljudske slobode. Ona obuhvaća, prvo, unutarnju oblast svjesnosti, zahtijevajući slobodu savjesti u najširem smislu riječi, slobodu misli i osjećanja, apsolutnu slobodu mišljenja i osjećaja o svim stvarima, praktičnim ili teoretskim, znanstvenima, moralnim ili teološkim. Moglo bi se činiti da sloboda izražavanja i objavljivanja mišljenja potpada pod neko drukčije načelo, jer pripada onom dijelu ponašanja pojedinca koji se tiče ostalih ljudi; ali budući da je gotovo jednake važnosti kao i sâma sloboda misli, budući da se velikim dijelom oslanja na iste razloge, zapravo je nedjeljiva od nje. Drugo, to načelo zahtijeva slobodu ukusa i težnji, izgrađivanje plana našeg života, tako da odgovara našemu vlastitom karakteru, zahtijeva da radimo što volimo, ma kakve bile posljedice, da nas bližnji ne sprečavaju tako dugo dok im ne šteti ono što činimo, čak i kada bi pomislili da je naše ponašanje luckasto, izopačeno ili krivo. Treće, iz te slobode svakog pojedinca slijedi sloboda udruživanja pojedinaca unutar tih granica, što nikome ne šteti ako su osobe koje se udružuju punoljetne, ako nisu primorane ili prevarene.

Nijedno društvo u kojemu te slobode nisu poštovane nije slobodno, neovisno o obliku vladavine, a nijedno nije posve slobodno u kojemu one nisu apsolutne i neograničene. Jedina sloboda koja zaslužuje to ime jest ona putem koje ostvarujemo svoje dobro na svoj vlastiti način, dokle god ne lišavamo druge njihovih sloboda, ili ih ne sprečavamo u naporima da je zadobiju. Svatko je vlastiti čuvar svojeg zdravlja tjelesnog, umnog ili duševnog. Čovječanstvo više dobiva ako jedni dopuštaju drugima da žive onako kako se njima čini da je dobro, nego kad primorava svakog pojedinca živjeti onako kako se drugima čini da je dobro.

Iz: John Stuart Mill, O slobodi, prev. A. Krlić, u: J.S. Mill, Izabrani politički spisi, prvi svezak (Informator / Fakultet političkih nauka, Zagreb 1988), str. 118-120

Kategorije: BiH