Liberalni forum

Udruženi sadržaj Liberalni Forum
Liberalni forum je nevladina je organizacija posvećena ideja klasičnog liberalizma kroz edukaciju, istraživanja i popularizaciju dijaloga.
Ažurirano: prije 3 sata 51 minuta

Slobodarska misao Lake: “Iz socijalizma je ostalo da država treba nešto da ti da. Pa odakle će ti dati, ako niko ne zaradi!”

Pet, 15/12/2017 - 07:32

Elvira Lakovića Laku znamo kao osebujnog i ekscentričnog muzičara koji, isti za volju, vrlo rijetko snima pjesme, no kada to čini one u pravilo postaju hit, a 2008. je bio i predstavnik BiH na Eurosongu. Osim što je jedinstven muzičar, Laka se, također, naravno, na svoj osebujan način, ne libi komentarisati različite društvene teme i fenomene, a da funkcionisanje društva i društvenih odnosa shvata daleko dublje i racionalnije od mnogih utjecajnih i poštovanih intelektualaca u ovom društvu, pokazuje i intervju koji donosimo u nastavku. Na pitanje “ko je levat”, Laka daje krajnje zanimljiv i analitičan odgovor.

“Levat si ako čekaš da ti se sve prinese. Možda je to moglo tako u socijalizmu, u kapitalizmu se moraš sam izboriti. Ja mislim da je levat onaj koji sjedi u kući ili u kafani i buni se protiv svega, a to vrijeme može da iskoristi da možda snimi neku pjesmu, ili da nešto uradi ili da negdje nešto zaradi. Levati su neradnici, ja mislim”. 

Laka također hirurški precizno objašnjava i koji su društveni slojevi najveći “levati” u društvu:

“Ovi koji čekaju da im država nešto uradi. Možda je to ostalo od socijalizma, svijest da ti država ništa ne daje. Pa odakle će ti dati država, mora neko zaraditi te pare da ti da”.

Kategorije: BiH

Da ne zaboravimo, život u komunizmu je bio užasan

Sub, 09/12/2017 - 05:50

Piše: Danyel Pryor (CapX)

 

Prošlog novembra obilježeno je 100 godina od Oktobarske revolucije i početka katastrofalnog 69-godišnjeg eksperimenta Sovjetskog Saveza s komunizmom. Dok su strahote nacizma poznate, polovina mladih Britanaca starosti od 16 do 24 godine nikad nije čula za Lenjina, a kamoli za Holodomorski teror-glad.

I iako eksplicitne pristalice Sovjetskog Saveza više nisu značajna intelektualna snaga u Velikoj Britaniji (osim onih koji savjetuju rukovodstvo Laburističke stranke), moja generacija je uglavnom nesvjesna onoga što je bio život u SSSR-u. Nekoć živahno polje sovietologije polako umire, a propusti centralnog planiranja blijede iz sjećanja.

Nova knjiga Instituta Adam Smith Povratak u SSSR  José Luisa Ricóna Fernándeza de la Puente ima za cilj ilustrirati tačno kakav je bio život u Sovjetskom Savezu. Jesu li postojali redovi za kupnju hrane? Koliko su dobri bili sovjetski uređaju? Kako je SSSR industrijaliziran tako brzo? Je li u njemu postojalo  siromaštvo, nezaposlenost ili nejednakost? U iscrpljujućim detaljima, Ricón analizira historijske dokaze i tvrdnje vodećih naučnika kako bi odgovorio na ova pitanja. Dobivena slika je strašna.

 

Ekonomska stagnacija i radna snaga

Korijen odgovora na sva ova pitanja je produktivna sposobnost SSSR-a. Dok se sovjetski rast BDP-a ponekad smatra uzornim, takvi faktori se ne mogu posmatrati izolovano. U usporedbi sa Sjedinjenim Državama, ekonomski rast u SSSR-u bio je anemičan: jaz između njih se širio, a ne sužavao tokom vremena.

I čak je i taj rast došao s troškom; s potrošnjom namjerno žrtvovanom u ime bržih stopa rasta. Staljin je možda uspio postići viši nivo rasta od suprotstavljene carističke Rusije, ali to je došlo uz ogromnu cijenu prema stanovništvu u smislu samih troškova ekonomske dobrobiti (bez faktora u gladi, represiji i teroru).

Ovakva ekonomija također je bila neodrživa,  što pokazuje kasnija stagnacija. Vještački rast – upumpavanjem kapitala – nešto je što su planske ekonomije uspjele. Na kraju, međutim, dostižu tačku u kojoj trebaju poboljšati kvalitetu tog kapitala. To zahtijeva inovacije, nešto s čim su se mučili. Zahvaljujući inherentnim problemima sa centralnim planiranjem, niska produktivnost pogodila je SSSR. Komunizam, ispostavilo se, jednostavno nije vrlo učinkovit.

Barem su svi imali posao, zar ne? Pa, donekle samo. Zahvaljujući sovjetskim metodama raspodjele radnika na različite poslove, fabrike su gomilale radnike i stvorile “lažne poslove” za slučaj da je potrebno više rada u budućnosti. To je rezultiralo nedovoljnim zapošljavanjem, pri čemu su radnici u stanju mirovanja bili nedovoljno iskorišteni. I uslovi rada u SSSR-u bili su gori od onih u više kapitalističkim zemljama. Radnici u kasnom Sovjetskom Savezu imali su pravo na manje od polovice iznosa odmora u odnosu na zemlje OECD-a u to vrijeme.

Što se tiče ideje da je visoka participacija ženske radne snage feministički trijumf za komunizam, to je teško razgraničiti sa Staljinovim zabranama pobačaja, pravnim preprekama za razvod braka i, uopće, kontinuiranom ulogom žena kao domaćica i odgajateljica djece u Sovjetskom Savezu. Žene nisu radile zato što su se emancipirale od rodnih normi: to su učinile zbog neodrživog sovjetskog ekonomskog modela.

 

Hrane, odjeće i zdravlja

Ovi ekonomski nedostaci učinili su svakodnevni život u Sovjetskom Savezu manje nego poželjnim. Prosječna košulja koju se nosila na posao koštala je 10 posto prosječne mjesečne plate: jeftino za samo 170 funti kada se prevedu u sadašnje brojke u Ujedinjenom Kraljevstvu. Zimski kaput koji vas štiti od ruske hladnoće? Cijela mjesečna plata vam je za njega trebala, što bi moglo objasniti zašto ga gotovo četvrtina sovjetske populacije nije mogla priuštiti.

Kada dođe do pauze za ručak, morali ste stajati samo nekoliko sati u redu prije nego što dođete u priliku da uživate u dvostruko više krompira nego ekvivalentni Amerikanac (iako ćete dobiti polovinu manje mesa). Želite zadržati ostatke u frižideru? Samo ste morati pričekati nekoliko godina za jedan. Ako ste se željeli odvesti kući s posla, a ne drhtati u svojoj košulji od 170 £ jer niste mogli priuštiti zimski kaput, morali ste pričekati do deset godina za automobil. U SSSR-u je bilo samo pet miliona automobila 1976. godine; Amerikanci su imali gotovo 100 miliona.

U nekom trenutku tokom 10-godišnjeg čekanja za automobilom, možda biste se razboljeli. Loša sreća! Sistem sovjetske zdravstvene zaštite bio je sramotan. Bilo je 30 puta više slučajeva tifusa, 20 puta više slučajeva ospica, a stope otkrivanja raka bile su upola manje dobre nego u SAD-u. I u usporedbi s drugim zemljama u razvoju, SSSR nije uspio ostvariti bolje zdravstvene ishode uprkos tome što je imao najviši omjer ljekara i pacijenata u svijetu (42 na 10000 stanovnika). Dok ste mogli lako nači “kvalificiranog” ljekara, zbog kvalitete zdravstvene skrbi ste mogli lako požaliti. Mnogi diplomirani ljekari s medicinskog fakulteti nisu znali čak čitati ni elektrokardiogram.

Kao što  Povratak u SSSR istražuje u potpunosti, posljedice centralnog planiranja su strašne. Komunizam je obećao utopiju, ali je pružio samo neugodniji, siromašniji i kraći život.

Kategorije: BiH

U Bosni i Hercegovini među narodima i ljudima nema stvarnog sukoba

Pet, 08/12/2017 - 05:34

Piše: Danijal Hadžović

U Bosni i Hercegovini među narodima i ljudima nema sukoba. Ma koliko ovo na prvu nevjerovatno zvuči, zaista je tako.

Ima tu dakako porodičnih istina i historija, unutarnjih netrpeljivosti, rezervisanosti prema drugim kolektivitetima, no sukobljavanja nema. Desi se možda jednom u godini dana da neki pijani klinac pošvrlja džamiju ili crkvu ili da u nekim zaseocima povratnik bude napadnut. No većinu ostatka vremena ljudi se slobodno kreću, trguju i sarađuju.

Nema zločina, nema osvećivanja, nema uzimanja pravde u svoje ruke, od 1996. do danas.

Nema ni razbijanja ćiriličnih ploča i sličnih stvari. Samo po sebi je to pomalo fascinantno, uzimajući u obzir kakav krvav rat se u ovoj zemlji vodio. U Belfastu primjerice, i 100 godina nakon sukoba ne postoji čak ni ta elementarna saradnja, i kao katoliku vam nije nimalo poželjno prelaziti u protestantski dio grada i obratno, da ne spominjem IRA-u i ostale primjere “rješavanja” njihovih neriješenih pitanja.

No sukob u BiH koji postoji i koji buja jeste onaj politički. Stranke stoje na pozicijama najmanje tri nepomirljive paradigme o poželjnom političko-pravnom položaju i uređenju Bosne i Hercegovine, koje Daytonsko uređenje u samom svom temelju dodatno podstiče i rasplamsava, što u konačnici dovodi do toga da čitava politička arena liči na jedan nefunkcionalni svinjac kojim dominiraju stalni sukobi, stalne netrpeljivosti, stalno incidentalna atmosfera i nemogućnost bilo kakvog konsezusa oko bilo čega.

Naravno, s obzirom da ti politički sukobi potpuno okupiraju javni i medijski prostor u BiH, oni u ljudima nužno bude strepnje za vlastitu kolektivnu sudbinu, animozitete prema drugim narodima zbog njihovih političkih izbora i doprinose jednoj nezdravoj političkoj atmosferi u društvu. Dakle, društveni sukobi u BiH odvijaju se po principu odozdo prema gole, nacionalistički naboj i netrpeljivost se prenosi od političara, medija i intelektualaca prema građanima, a ne obratno, odozdo prema gore. Dole na bazi, stvari sasvim uredno i normalno funkcionišu.

Politički problemi se neće riješiti još jako dugo, s obzirom da na sceni imamo nepomirljive političke koncepcije, no za nešto zdraviju sliku društva bilo bi korisno i ove priče i primjere s baze, život običnih ljudi, gurati više na površinu.

Kategorije: BiH

Šta je populizam i kako se liječi

Čet, 07/12/2017 - 11:46
Piše: Nikola Kužet Početkom novembra imao sam priliku i čast da učestvujem na Svjetskom forumu demokratije koji se održavao u Strazburu u organizaciji Savjeta Evrope. Tema foruma je bila: „Da li je populizam problem?“ Na ovom događaju sam učestvovao kao polaznik škole političkih studija Savjeta Evrope za 2017. godinu. Učešće na forumu sa posjetom Sudu za ljudska prava je bio i završni modul ove škole. Forum se održavao u palati Evropa u kojoj je sjedište Savjeta Evrope, a koja je izgrađena 1977. godine. U neposrednoj blizini se nalaze Evropski parlament, Sud za ljudska prava, Evropski omladinski centar i još nekoliko evropskih institucija. Zgrade su savremene i cijeli kompleks je vrlo moderan za razliku od većeg dijela Strazbura koji je stari evropski grad. Strazbur je sjedište više od dvadeset raznih međunarodnih organizacija. Palata Evropa – Strazbur

Nije neobično što se sjedište Savjeta Evrope i Evropski parlament nalaze baš u Strazburu. Ovaj grad ima vrlo burnu istoriju i duže od dva stoljeća je bio predmet spora i sukoba između Francuske i Njemačke. Više puta je brutalno rušen i uništavan u ratovima. Od 1945. Strazbur pripada Francuskoj, kao i cijela oblast Alzas u kojoj se grad nalazi, ali sa vrlo jakim i istaknutim njemačkim identitetom izraženim u arhitekturi, natpisima, imenima ulica, nazivima dijelova grada i okolnih mjesta. Lokalna kuhinja je mješavina francuskih i njemačkih specijaliteta, a podjednako su popularni i pivo i vino. Samo ime grada ima francusku i njemačku verziju. Strazbur je danas simbol ujedinjene Evrope. Moderne Evrope koja je odlučila da položi oružje, otvori granice, omogući ljudima da putuju, rade, privređuju, grade i stvaraju ne misleći na barijere, administraciju, bolnu istoriju i teške terete prošlosti. Ujedinjena Evropa je prije svega mirovni projekat, a tek nakon toga ekonomski. Zapadnoevropski politički lideri poslije drugog svjetskog rata su imali dovoljno vizionarstva i hrabrosti da osmisle politički koncept i okvir prema kojem evropske države više nikad neće ući u međusobni rat. Bili su u pravu jer je period od 1945. do danas najduži period mira u zapadnoj Evropi u njenoj istoriji. Lideri su također shvatili da se ekonomija puno brže razvija kada se otvore granice i ukinu carine i administrativne prepreke.

Strazbur 1870. Šta je populizam i u čemu je njegova opasnost? Ne postoji teorija populizma. On nema jasnu definiciju. Populizam nije ideologija. Populistički političar nastoji da se dodvori glasačima tako što podilazi njihovim niskim strastima, često raspiruje strah i mržnju i želi da se dopadne narodu po svaku cijenu. Populista često zloupotrebljava nacionalističku ili socijalističku retoriku podižuću međunacionalne ili međuklasne tenzije na viši nivo. On stvara mržnju i podijeljenost, svoju politiku bazira na zaštiti naroda od nekog neprijatelja, stvarnog ili izmišljenog. Taj neprijatelj može biti rasni, klasni, nacionalni, politički ili vjerski, uglavnom mora postojati. Populizam nema smisla bez neprijatelja, a pojavljuje i na lijevoj i na desnoj strani političkog spektra. U SAD-u su označili i Donalda Trampa i Bernija Sandersa kao populiste iako su im politički program i retorika potpuno različiti. U Evropi slične primjere vidimo u njemačkom AFD-u i austrijskom ÖVP-u (koji spadaju u krajnu desnicu) i sa druge strane u grčkoj Sirizi i španskom Podemosu (koji spadaju u krajnju ljevicu). Ipak, kao veći problem u današnje vrijeme je označen desničarski populizam. Populizam sam po sebi nije opasan. On je samo glasilo i prva faza nečeg što je mnogo opasnije. On je u stanju da oslobodi zlo i to ono najgore koje postoji u čovjeku. Ono protiv kojeg se borimo otkad postoji civilizacija, a koje nikada ne možemo potpuno poraziti jer stanuje u nama, jer je dio nas i naše prirode. To zlo je mržnja, netolerancija, predrasude i fanatizam. Dokaz da to zlo u nama ne može da iščezne nedavna je katalonska kriza. Jedna od najrazvijenijih, najotvorenijih i najtolerantnijih regija na svijetu je potonula u primitivni nacionalizam u samo nekoliko mjeseci populističke propagande. Ljudi su u svojim prijateljima odjednom počeli da vide neprijatelje samo zato što imaju drugačiji politički stav. Nije slučajno opasnost od populizma odabrana kao tema ovogodišnjeg Foruma demokratije. Forum je pokazao da je Evropa ozbiljno zabrinuta zbog narastućeg talasa populizma širom kontinenta. Poljska i Mađarska imaju populističke vlade, Brexit je rezultat populističke propagande, a ozbiljan rast popularnosti stranaka krajnje desnice zadnjih godina se dešava u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Švedskoj, Holandiji, Austriji i mnogin drugim zemljama. Naročito zabrinjava porast ekstremnih desničarskih snaga u zemljama koje nose naci-fašističke terete prošlosti. Populistička retorika u Zapadnoj Evropi se uglavnom odnosi na anti-imigrantsku politiku i to najčešće onu koja je usmjerena protiv imigracije iz muslimanskih zemalja. Na Zapadnom Balkanu populizam ima drugi cilj. Političke elite (uglavnom vladajuće) kroz populističku retoriku održavaju visok stepen međunacionalnih tenzija i na taj način stvaraju paranoju i ksenofobiju među stanovništvom, predstavljaju se kao zaštitnici naroda i nacionalnih vrijednosti i obezbjeđuju sebi glasove iz svog nacionalnog korpusa. Cilj balkanskih populističkih političara je uglavnom kratkoročan. Gleda se samo do sljedećih izbora. Dugoročne posljedice takve politike su dramatične. Zemlje i regije se zatvaraju i postaju neprijateljski nastrojene prema susjednim zemljama, usporava se protok kapitala, staju investicije zbog nestabilne političke situacije, reformski procesi trpe iz istog razloga, a korupcija buja kao korov. Ekonomija stagnira. Jedan dio naroda je potpuno zatrovan strahom, mržnjom i šovinizmom, a drugi dio razočaran pokušava pobjeći od kolektivnog ludila glavom bez obzira i traži svoju sreću u nekim drugim zemljama, uglavnom zapadnoevropskim. Dok većina evropskih lidera ovom problemu pristupa na vrlo ozbiljan način, pokušavajući sagledati situaciju iz raznih uglova i procijeniti dugoročne posljedice, većina balkanskih političkih lidera u populizmu vidi čarobnu formulu za osvajanje vlasti i ostanak na vlasti. Dugoročne posljedice po narod i zemlju ih ne interesuju. Većina evropskih političara u populizmu vidi ozbiljan problem, većina balkanskih političara u populizmu vidi zlatnu koku za dobijanje izbora. Reakcija Ipak, svaka akcija ima reakciju. Evropska budućnost nije izgubljena. Iako Ujedinjeno Kraljevstvo na talasima odluke donesene pod pristiscima populističke retorike napušta Evropsku uniju (mnogi će reći i da se zbog toga gorko kaju) novi talas evrooptimizma je zahvatio Evropu. Odavno se nije pojavio novi političar koji tako duboko vjeruje u ideju ujedinjene Evrope kao što je Emanuel Makron. Njemačka je na nedavno održanim izborima potvrdila svoju odlučnost u novom širenju i integraciji Evropske Unije. Ulazak liberala u Bundestag to dodatno potvrđuje. U Holandiji je liberalna stranka porazila nacionalističku politiku. U svim navedenim zemljama je desni populizam zadnjih godina bio izuzetno glasan. Ipak, nadvladao je razum. To je jasan znak da Evropljani još uvijek žele da grade zajedničku budućnost bez granica, bez ratova, bez podjela. Taj talas optimizma je i velika i istorijska prilika za Zapadni Balkan da uhvati korak sa modernim svijetom i postane dio zajednice naprednih i civilizovanih društava. Pitanje je želimo li mi to i imamo li snage za iskorak. Borba protiv populizma U Strazburu se na panel diskusijama i radionicama proučavao odnos populizma i korupcije, uticaj lažnih vijesti i zloupotreba medija i društvenih mreža, multilateralni pristup rješenju problema populizma, civilni aktivizam i drugi oblici borbe protiv ove pojave. Kao najdjelotvornije metode borbe protiv otrova populizma označene su jačanje institucija slobode i osnaživanje slobodnog novinarstva. Slobodne i nezavisne državne institucije koje su dosljedne u sprovođenju vladavine zakona i implementaciji ljudskih prava i građanskih sloboda su osnova svakog slobodnog društva. Slobodni, nezavisni i nepristrasni mediji su na drugom mjestu. Institucije moraju biti iznad svih političkih partija i političara. Zakon mora biti jednak za sve. Iako zvuči lako i jednostavno daleko je od toga. Sve ozbiljne države ovu borbu vode bez prestanka jer uvijek postoji šansa da te vrijednosti budu narušene. Cilj populista i jeste da institucije i medije stave pod svoju kontrolu. Dužnost nas, svih ostalih, jeste da im to ne dozvolimo. Tekst je preuzet s bloga: nikolakuzet.blogspot.ba
Kategorije: BiH

Neiskorišteni potencijal: BiH pri dnu ljestvice po broj preduzeća po glavi stanovnika

Sri, 06/12/2017 - 14:06

Mala i srednja preduzeća u BiH nisu dovoljno podržana kako bi se veći broj njih osnažio i počeo upošljavati veći broj ljudi. Privrednici iz malih i srednjih preduzeća često osjećaju da su prvi na meti kada je riječ o većim nametima, restrikcijama u poslovanju itd. Ulaganje u preduzetništvo je podržavanje novih firmi, ali i podrška postojećim firmama u proširenju biznisa. Mladi ljudi danas se boje pokrenuti vlastite biznise. Kako da nabave potrebna sredstva za osnivanje firme? Kako da održavaju vlastiti biznis do momenta kada biznis počne vraćati novac? Kome da se obrate kada imaju proceduralnu ili poslovnu dilemu? Kako će vratiti bankarske kredite ukoliko njihov biznis propadne?

BiH se nalazi tek na 99. mjestu od 138 zemalja po globalnom indeksu preduzetništva za 2017. godinu Instituta za globalni razvoj i preduzetništvo. BiH ima jedan od najmanjih udjela u broju malih i srednjih preduzeća po glavi stanovnika, po podacima iz Analize opterećenja privrede u BiH.

 

Šta je potrebno činiti?

Potrebno je raditi na osnaživanju mladih i ostalih kategorija društva za pokretanje biznisa dajući im finansijsku, ali i savjetodavnu podršku u prvim godinama poslovanja. Mladim ljudima trebaju i informacija o grantovima za mlade preduzetnike, edukacija, subvencije za najam prostora, subvencije za namete i sve ovo u većem obimu nego što to imamo danas.

Rezultati ankete koju je Institut proveo među mladim preduzetnicima u BiH, pokazuju da institucije u BiH nisu susretljive tek osnovanim firmama. Mladi privrednici smatraju da bi država trebala biti prva koja će pomoći pri razvoju novoosnovanih firmi, jer osnivanjem novih firmi stvaraju se nova radna mjesta. Preduzetnicima treba olakšati i osnivanje firme kroz tzv. „one stop shop“, odnosno rješavanje svih procedura za osnivanje biznisa na jednom mjestu. Mladi preduzetnici poručuju da put preduzetništva nije lagan, ali srećom danas ima akceleratora koji će olakšati taj put u preduzetništu, a dobri rezultati vrijede rizika i truda. Također, oblast samozapošljavanja je otpornija na ekonomske krize od ostalih grana privrede.

Institut za razvoj mladih KULT izradio je Analizu budžetskih poticaja privredi za 2015. godine. Za oblast razvoja poduzetništva i obrta na svim nivoima vlasti u BiH izdvojilo se 10% poticajnih sredstava, čineći ovu oblast četvrtom po redu po izdvojenim sredstvima, a odmah iza poljoprivrede, industrije i usluga. Najzastupljenija podoblast u poticajima za preduzetništvo je pod kategorijom drugo gdje se izdvaja 35% sredstava za poticaje preduzetništvu i obrtu, što uključuje: subvencioniranje troškova zapošljavanja novih radnika, podrška zanatskim centrima i agencijama za razvoj, sufinansiranje malih i srednjih preduzeća, razvoj i očuvanje tradicionalnih zanata i obrta, izrada strategija razvoja itd.

Nakon ove kategorije, slijede krediti za preduzetničke aktivnosti s 26%, te početna sredstva za osnivanje preduzeća s 9%. Sredstava za informiranje, edukaciju o preduzetništvu, te subvencije za najam prostora bilo je manje od 1% u učešću u ukupno izdvojenim sredstvima za preduzetništvo i obrt u 2015. godine. Po stavovima bh. privrednika najperspektivnija podgrana preduzetništva su razvojne ustanove koje uključuju preduzetničke zone i poslovne inkubatore, za koju se izdvojilo 12% sredstava ove oblasti u 2015. godine.

Dakle, iako su podaci u ovom trenutku poražavajući, upravo činjenica da BiH ima veoma mali broj kompanija po glavi stanovnika predstavlja potencijalno veliki resurs za ovu zemlju. Naime, upravo s oslobađanjem poduzetničkog potencijala i kreativnosti koji nesumnjivo postoji u ovom društvu, ali još ni približno nije iskorišten, ova zemlja može napraviti veliki ekonomski iskorak i poboljšati trenutni veoma loš ekonomski položaj u kojem se nalazi. Ono što je Bosni i Hercegovini neophodno jeste kreiranje političkog okvira koji će osloboditi poduzetnički duh u društvu i motivisati mlade ljude da istupe i počnu osnivati firme.

Kategorije: BiH

Treba li Republici Srspkoj BiH u NATO savezu? (snimak debate)

Uto, 05/12/2017 - 03:30

U ovkiru projekta “Jačanje slobode dijalogom”, u nedjelju, 19.11.2017., Liberalni forum je u Banjoj Luci održao javnu debatu na temu: “Treba li Republici Srpskoj Bosna i Hercegovina u NATO savezu”. Učesnici debate bili su Milko Grmuša, direktor političke akademije PDP-a i Velizar Antić, politolog.

Nedavnim prijemom Crne Gore u NATO, BiH, Srbija i Makedonija ostale su jedini države u regionu izvan ove vojne alijanse. Iako je BiH još 2006. potpisala Sporazum o pristupanju Partnerstvu za mir, a 2009. i formalni zahtjev za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP), pitanje ulaska BiH u NATO ostaje kontroverzno. Dok hrvatski i bošnjački političari i javnost gotovo jednoglasno zagovaraju ulazak u NATO savez, u Republici Srpskoj ideja o ulasku u NATO ima daleko manji broj pristalica. Uzimajući u obzir iskustvo NATO intervencija na teritoriji RS-a i Republike Srbije krajem prošlog stoljeća te s druge strane simpatije i privrženost prema Rusiji, mnogi smatraju da Republici Srpskoj u vrijednosnom i civilizacijskom pogledu nije mjesto u jednom takvom savezu. Većina pak vjeruje da pitanje ulaska BiH u NATO mora biti usko povezano s pitanjem ulaska Srbije u ovu vojnu alijansu, te da Bosna i Hercegovina može pristupiti NATO savez jedino u slučaju ulaska i Srbije. S druge strane pristalice ulaska BiH u NATO smatraju da njeno članstvo našoj državi donosi dugoročni mir i stabilnost, zaštitu granica, povećanje ugleda zemlje, ali i definitivni ulazak u zapadni civilizacijski, politički i ekonomski krug, zbog čega članstvo u ovoj vojnoj alijansi ne smije biti dovedeno u pitanje.

S ovom debatom Liberalni forum želi analizirati i razmotriti prednosti i mane, te različite aspekte pitanja ulaska Bosne i Hercegovine u NATO savez, s posebnim naglaskom na odnos Republike Srpske prema ovom pitanju.

Učesnici u debate su bili:
Milko Grmuša, direktor političke akademije PDP-a
Velizar Antić, politikolog

Moderator debate je Danijal Hadžović, predsjednik Liberalnog foruma

Kategorije: BiH

Zašto pobjednici talent show emisija ne prave uspješne karijere?

Ned, 03/12/2017 - 10:50

Kada je posljednji put pobjednik nekog televizijskog talent showa ostavio dugoročan trag  umjetničkoj kulturi?

Ako ste ikad gledali televiziju u udarnom terminu, znat ćete da su u protekloj dekadi emisije kao što su ZMBT,  X Factor ili Pinkove zvijezde , fiksirale gledatelje. Također su omogućile započinjanje karijera  bezbrojnim pjevačima i muzičarima.

 

Mnogo truda ni za šta

No, uz nekoliko izuzetaka (Jelena Tomašević primjerice), ove emisije nisu proizvele zvijezde koje drže slušateljsku maštu. Kad ste posljednji put sebi pustili neku pjesmu Amela Ćurića?

To nije zato što ljudima koji idu na ove emisije nedostaje talenta. To je zato što im nedostaje kontekst.

Talentni programi nude prečicu za slavu i uspjeh. Ovo privlači muzičare. Potrebno je dugo vremena za izgradnju imena. Potrebno je puno rada da se dobije mogućnost snimanja albuma. Zar nije lakše pobijediti na talent takmičenju, postati u vrlo kratkom vremenu popularan, i stvoriti sebi odličnu startnu poziciju u muzičkoj industriji.

Na prvu ima smisla. Ali, problem je što ti mladi muzičari u potpunosti ne shvataju od čega sve odustaju kada kreću kraćim putem.

 

Oni žrtvuju svoje lične pozadinske priče.

 

Priče su važne

Razmislite o svim legendarnim muzičarima koji još uvijek utječu na našu kulturu: Arsen Dedić, Milan Mladenović, Dino Dvornik, Džoni Šutilić, Đorđe Balašević, Darko Rundek, itd.

Svi ovi umjetnici imali su dublju povezanost s vlastitom muzikom i svojom publikom, jer su imali stvarne, uvjerljive životne priče koje su pratile njihovu muziku. Borili su se, radili su, a imali su mnoge mane u glasu ili nastupu koje ne bi bile dobro prihvaćene u talent showovima. Njihova publika (uglavnom) je toga svjesna. I njihova publika to cijeni i te mane gleda kao prednost, jer tu životni priču niko bolje od njih samih ne bi bio u stanju ispričati.

Uklanjanjem i sterilisanjem elementa pozadinske priče, talent show emisije mogu masovno proizvoditi umjetnike. Čak i one same nam mogu dati ono što izgleda kao intimniji pogled na umjetničku formaciju nekog kandidata. Ali stvarnost je da svi imamo detektore za ono „duševno“ u muzici. I koliko god bismo mogli uživati ​​u drami scenarija talent showa i isforsiranim životnim pričama učesnika, svi znamo da to nije posve realno.

Bez pozadinske priče koja stvara muziku, naši „X faktori“, „zvijezde“ i „idoli“ ne posjeduju kvalitetan identitet. U nedostatku toga, jako je teško povezati se s njima na duže staze.

Koja je lekcija ovdje? Mislim da se proteže izvan muzičara i talent show emisija. Jednostavno,  nema prečica za moćnu umjetnost, a slava je samo početno gorivo. Ako ga spalite prije nego što naložite drva u kaminu, nećete biti u mogućnosti rasplamsati veliku vatru, ili onu koja gori dugo. Vaša priča čini veliki dio onoga što ljudi cijene u vašem poslu. Nemojte zanemariti da je razvijete, da je posjedujete i da je ljubomorno čuvate. Nemojte dozvoliti sebi da budete talentovana ljuštura u kojoj ne živi nikakva priča.

Kategorije: BiH

Von Mises: Socijalizam je neizvediv sistem!

Sri, 29/11/2017 - 00:32

Piše: Ludwig von Mises (odlomak iz knjige “Liberalizam”)

Ljudi obično smatraju da je socijalizam nepraktičan jer misle da ljudi nemaju moralne kvalitete koje zahtijeva socijalističko društvo. Postoji strah da pod socijalizmom većina ljudi nećr pokazivati ​​isti žar u obavljanju zadataka i poslova koji im se dodjeljuju, kao što ih svakodnevno rade u društvenom poretku koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstavima za proizvodnju. U kapitalističkom društvu, svaki pojedinac zna da su plodovi rada njegovi vlastiti i da u njima može uživat, da se njegov prihod povećava ili smanjuje prema tome je li rezultat njegovog rada veći ili manji. U socijalističkom društvu svaki će pojedinac misliti da ta stvar manje ovisi o učinkovitosti njegovog rada, budući da mu u svakom slučaju pripada fiksni dio ukupne proizvodnje, a iznos potonje ne može se znatno smanjiti gubitkom koji proizlazi iz ljenost bilo kojeg čovjeka. Ako bi, kao što se treba bojati, takvo uvjerenje postalo opće, produktivnost rada u socijalističkoj zajednici znatno će se smanjiti.

Ovaj prigovor protiv socijalizma potpuno razumno zvuči, ali ne dolazi do srca stvari. Da je u socijalističkoj zajednici bilo moguće utvrditi rezultat rada svakog pojedinog druga s istom preciznošću kojom se to ostvaruje za svakog radnika pomoću ekonomskog izračuna u kapitalističkom sistemu, praktičnost socijalizma ne bi zavisila od dobre volje svakog pojedinca. Društvo bi bilo u poziciji, barem unutar određenih granica, utvrditi udio ukupne proizvodnje koja će se dodijeliti svakom radniku na temelju opsega njegovog doprinosa proizvodnji. Ono što čini socijalizam nepraktičnim je upravo činjenica da je izračun takve vrste nemoguć u socijalističkom društvu.

U kapitalističkom sistemu, izračun profitabilnosti predstavlja vodič koji upućuje pojedinca da li preduzeće u kojem djeluje mora, u datim okolnostima, biti u pogonu i hoće li se voditi na najučinkovitiji mogući način, tj., uz najmanje troškove u proizvodnim čimbenicima. Ako se preduzće pokazuje neprofitabilnim, to znači da su sirovine, poluproizvodi i rad koji su potrebni u njemu zaposleni od strane drugih preduzeća za svrhu koja je s gledišta potrošača hitnija i važnija, ili za istu svrhu, ali na ekonomičniji način (tj. s manjim troškovima kapitala i rada). Kada je, primjerice, ručno tkanje postalo neprofitabilno, to znači da kapital i rad zaposlenih u stroju za tkanje daju veći prinos i da je stoga neekonomično pridržavati se metode proizvodnje u kojoj isti input kapitala i rada donosi manji output.

Ako se planira novo preduzeće, unaprijed se može izračunati može li ono uopće biti profitabilno i na koji način. Ako, primjerice, postoji namjera izgradnje željezničke pruge, procjenjivanjem očekivanog prometa i sposobnosti plaćanja troškova, može se izračunati isplati li se ulaganje kapitala i rada u takvo preduzeće. Ako rezultat ovog izračuna pokazuje da projektirana željeznička pruga ne daje nikakvu zaradu, to znači da postoji bitnije upošljavanje kapitala i rada od onog koje zahtijeva gradnja željeznica; svijet još nije dovoljno bogat da bi mogao sebi priuštiti takav trošak. Ali ne samo kada se postavlja pitanje je li uopće potrebno započeti određeni poduhvat, da je izračun vrijednosti i profitabilnosti odlučujući; on kontrolira svaki pojedini korak koji poduzetnik poduzima u obavljanju poslovanja.

Kapitalistički ekonomski izračun, koji jedini omogućava racionalnu produkciju, temelji se na monetarnom izračunu. Samo zato što se cijene svih dobara i usluga na tržištu mogu izraziti u smislu novca, za njih je, unatoč njihovoj heterogenosti, moguće unijeti izračun koji uključuje homogene mjerne jedinice. U socijalističkom društvu, gdje su sva sredstva proizvodnje u vlasništvu zajednice i gdje, stoga, nema tržišta i nema razmjene produktivnih dobara i usluga, ni cijene novca za dobra i usluge višeg reda ne mogu postojati. Takvom bi društvenom sistemu, dakle, nužno, nedostajala sredstva za racionalno upravljanje poslovnim subjektima, tj. ekonomski izračun. Ekonomski izračun ne može se odvijati u nedostatku zajedničkog nazivnika na koji se sve heterogene robe i usluge mogu svesti.

Razmotrimo sasvim jednostavan slučaj. Za izgradnju željezničke pruge od A do B može se zamisliti nekoliko ruta. Pretpostavimo da se planina nalazi između A i B. Željeznička pruga može se izvoditi preko planine, oko planine, ili, putem tunela, kroz planinu. U kapitalističkom društvu vrlo je lako izračunati koja će se linija pokazati najprofitabilnijom. Jednostavno se utvrđuju troškovi koji su uključeni u izgradnju svake od tri linije i razlike u operativnim troškovima koji nužno nastaju predviđenim prometom na svakoj. Iz tih količina nije teško utvrditi koji će put biti najprofitabilniji. Socijalističko društvo nije moglo napraviti takve izračune. Jer ono ne bi imalo nikakvog načina za svođenje na jedinstveno mjerilo svih heterogenih količina i kvaliteta dobara i usluga koje dolaze u obzir. Suočeni s običnim, svakodnevnim problemima koje upravljanje ekonomijom predstavlja, socijalističko će društvo ostati bespomoćno, jer ne bi imalo mogući način održavanja svojih računa.

Prosperitet koji je omogućio da se mnogo više ljudi danas nastanjuje na zemlji nego u pretapitalizmu posljedica je isključivo kapitalističke metode dugih proizvodnih lanaca, što nužno zahtijeva monetarni izračun. To je nemoguće u socijalizmu. Uzaludno su se socijalistički autori trudili pokazati kako se još uvijek može upravljati čak i bez novčane i monetarne kalkulacije. Svi njihovi napori u tom pogledu su se susreli s neuspjehom.

Vodstvo socijalističkog društva bi se stoga suočilo s problemom koje ne bi moglo riješiti. Ne bi bilo moguće odlučiti koji je od nebrojenih mogućih načina postupanja najisplativiji. Nastali haos u ekonomiji mogao bi kulminirati brzo i neodoljivo u univerzalnom siromaštvu i retrograciji prema primitivnim uslovima pod kojima su nekoć živjeli naši preci.

Socijalistički ideal, kad se vodi do njegovog logičkog zaključka, dogodit će se u društvenom poretku u kojemu su sva sredstva za proizvodnju u vlasništvu društva u cjelini. Proizvodnja bi bila u potpunosti u rukama vlade, središta moći u društvu. Jedino to bi odredilo šta bi se trebalo proizvesti i kako i na koji način će se raspodijeliti roba spremna za potrošnju. Malo je razlike da li zamišljamo socijalističku državu budućnosti kao demokratski konstituiranu ili na drugi način. Čak bi i demokratska socijalistička država bi nužno vodila ka čvrsto organiziranoj birokratiji kojoj su svi, osim najviših funkcionera, dužni služiti vlastima, premda su i sami građani , u svojstvu birača, na neki način učestvovali u oblikovanju direktiva koje je izdala središnja vlast.

Takvo se socijalističko stanje ne može usporediti s državnim preduzećima, bez obzira koliko se povećao njihov broj u posljednjih nekoliko desetljeća, posebno u Njemačkoj i Rusiji. Potonji svi cvatu pokraj privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Oni se bave komercijalnim poslovima s preduzećima koje kapitalisti posjeduju i njima upravljaju, a oni dobijaju različite poticaje iz tih preduzeća koja im time oživljavaju vlastiti rad. Na primjer, državne željeznice osiguravaju njihovi dobavljači, proizvođači lokomotiva, instruktori, instalateri signalizacije i druge opreme, s aparatom koji se drugdje pokazao uspješnim u poslovanju željezničkih pruga u privatnom vlasništvu. Odatle dobijaju poticaj za pokretanje inovacija kako bi održali korak s napretkom u tehnologiji i metodama upravljanja poslovanjem, koje se odvija svuda oko njih.

Stvar je općeg znanja da su državna i općinska preduzeća propala, da su skupa i neučinkovita te da moraju biti subvencionirana iz poreznih sredstava samo da bi se održavali u poslovanju. Naravno, kada javno poduzeće zauzima monopolistički položaj, kao što je, primjerice, općenito slučaj s komunalnim prijevoznim sredstvima i električnim svjetlom i elektranama, loše posljedice neučinkovitosti ne moraju se uvijek izraziti u vidljivom financijskom neuspjehu. Pod određenim okolnostima moguće ga je prikriti iskorištavanjem mogućnosti da monopolist podigne cijenu svojih proizvoda i usluga dovoljno visoko da bi ta preduzeća, unatoč neekonomičnom upravljanju, još uvijek bila profitabilna. Niža produktivnost socijalističke metode proizvodnje samo se manifestira drugačije ovdje, i nije je tako lako prepoznata kao inače; u biti, međutim, slučaj ostaje isti.

No niti jedan od tih eksperimenata u socijalistički upravljanjim preduzećima ne može nam pružiti osnovu za prosuđivanje onoga što bi značilo da se realizira socijalistički ideal društenog vlasništva nad svim proizvodnim sredstvima. U socijalističkom društvu budućnosti, koje neće ostaviti mjesta za slobodnu aktivnost privatnih preduzeća koja rade rame uz rame s onima u vlasništvu i pod kontrolom države, centralnog planiranje partijskog ili državnog odbora neće imati potpun mjerač predviđen za cijelu ekonomiju od strane tržišta i tržišnih cijena. Na tržištu, gdje se svim proizvodima i uslugama trguje, omjeri razmjene, izraženi u cijenama novca, mogu se odrediti za sve što je kupljeno i prodano. U društvenom poretku koji se temelji na privatnoj imovini, time postaje moguće primijeniti monetarni izračun u provjeravanju rezultata svih ekonomskih aktivnosti. Socijalna produktivnost svake ekonomske transakcije može se testirati metodama knjigovodstva i troškovnog računovodstva. Ipak, još se treba pokazati da javna poduzeća nisu u mogućnosti koristiti troškovno računovodstvo na isti način kao i privatna preduzeća. Uprkos tome, monetarni izračun čak daje i državnim i komunalnim poduzećima osnovu za prosuđivanje uspjeha ili neuspjeha njihovog upravljanja. U potpuno socijalističkom ekonomskom sistemu to bi bilo sasvim nemoguće, jer u nedostatku privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ne bi moglo biti razmjene kapitalnih dobara na tržištu, a time niti valjane vrijednosti izražene u novcu ili monetarnog izračuna. Opća uprava čisto socijalističkog društva stoga nema nikakvog sredstva za smanjivanje zajedničkog nazivnika troškova proizvodnje svih heterogenih roba koje planira proizvesti.

Niti to može postići postavljanjem rashoda u naturi prema štednji u naturi. Ne može se to izračunati ako nije moguće smanjiti uobičajeni medij izražavanja sati rada različitih razreda, željeza, uglja, građevinskih materijala svake vrste, mašina i svih drugih stvari potrebnih za rad i upravljanje različitim preduzećima. Izračun je moguć samo kad se u obzir uzmu u obzir sve robe. Naravno, novčani izračun ima svoje nesavršenosti i nedostatke, ali nemamo ništa bolje da stavimo na njegovo mjesto. Dovoljno je za praktične svrhe života sve dok je monetarni sistem dobar. Ako bismo se odrekli novčanog izračuna, svaki ekonomski račun bi bio apsolutno nemoguć.

To je odlučujući prigovor koji ekonomija podiže protiv mogućnosti socijalističkog društva. Ono se mora odreći intelektualne podjele rada koja se sastoji od saradnje svih poduzetnika, zemljoposjednika i radnika kao proizvođača i potrošača u formiranju tržišnih cijena. Ali bez toga, racionalnost, tj. mogućnost ekonomskog izračuna, nezamisliva je.

Kategorije: BiH

Čudo bosanskog biznisa: “U ovom će gradu večeras zaspati najmanje 100 milionera”!

Ned, 26/11/2017 - 01:56

‘Kad dođe deset sati navečer, u Gračanici kao da je svirala opšta opasnost. Nigdje nikoga. Dok drugdje tek izlaze, ovdje su već u krevetu, jer znaju da se moraju odmoriti za novi radni dan. I čini mi se da je oduvijek tako. Isto tako, morate znati i da će ovdje večeras zaspati najmanje 100 milijunaša”, riječi su kojima, među ostalim, novinar Mirsad Čamdžić opisuje jedno od gospodarskih čuda Bosne i Hercegovine.

Gračanica je s više od 1110 poslovnih subjekata i stopi zaposlenosti jedan od BiH lidera, a uz magistralnu cestu koja prolazi gradom doslovno su načičkani brojni manji ili veći pogoni. U njima se proizvodi plastični asortiman, po kojem je ta općina na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine bila poznata i prije rata, školski namještaj, betonske konstrukcije, peleti, liftovi, kožna galanterija, SIM kartice, a Gračaničani su proizveli i prvi BiH kompjuter. Partneri su im najveći svjetski brendovi, a gračanički poduzetnici nisu samo lideri u Bosni i Hercegovini, nego u regiji i Europi.

Načelnik općine Nusret Helić, poziva državu da “kroz promjenu porezne politike i smanjivanje doprinosa, rastereti privredne subjekte”. Zbog velikih davanja, dodaje, radnici su spremni raditi i bez osiguranja. Svjestan je, kaže, da Gračenici nedostaje radne snage i da mnogi upozoravaju da će se ona morati uvoziti.

Glavna urednica Radija Gračanica Melina Kurtović kaže, pak, kako njihova radio stanica sedmično objavljuje oglase u kojima se traži i po stotinjak radnika, ali da se na njih niko ne javlja. “Pretpostavljam da ljudi razmišljaju tako da negdje u Sloveniji mogu zaraditi 1500 eura, umjesto 1500 maraka ovdje, pa još ako supruga ima toliko, ne može mu ne biti bolje, bez obzira koliko skup život ondje bio. Ako i ima sigurnost ovdje i redovno je prijavljen, ljudi odlaze iz straha da će ono što imaju u skorije vrijeme nestati”, objašnjava.

Kako bi mladima približili ono što rade i priidobili ih za radna mjesta, poslodavci su im odlučili promovirati poslove koji im se nude i to uz stipendije, piše Al Jazeera Balkans.

Načelnik Helić kaže kako su posao i ljudi koji stvaraju nove vrijednosti uvijek na prvom mjestu, a “privrednici se međusobno pomažu i ako jedan uđe u krizu, drugi se organiziraju i pomažu mu, samo da ne propadne”. Navodi i kako je organiziran društveni život, jer žele da “ljudi i poslije posla sretnije žive”, ali i priznaje kako to “nije ni blizu onoga što ljudima treba”.

No, pogleda li se ono što nosi Gračanicu, postavlja se i logično pitanje – u čemu je tajna poduzetnosti Gračanlija?

Omer Hamzić, glavni urednik Gračaničkog glasnika i svojevrsni hroničar događanja u tom kraju, ne smatra Gračanicu gospodarskim čudom, baš kao ni druge uspješne sredine, već smatra da je to “rezultat jednog dužeg kontinuiteta i tradicije”. Tvrdi kako su u tranzicijskom razdoblju lošije prošle sredine koje su imale velike proizvodne tvrtke koje su zapošlavale puno ljudi i od kojih je u njima ovisio život. One su mahom propadale vodeći prema dnu i svoje radnike.

Na drugoj strani su sredine koje su “imale manje tvrtke, zanatsko-proizvodnog tipa, pa su se lakše prestrojavale, lakše preživljavale u ratu, a ljudi su se mogli lakše prilagođavati novim uvjetima i imali su navike u takozvanom ‘privatluku’ poslije radnog vremena, težili su nekim dopunskim zanimanjima”. Jedna od takvih sredina bila je Gračanica, gdje su i prije rata postojali manji pogoni obrtničkog, proizvodnog i uslužnog tipa.

Kategorije: BiH

Šta bi bilo da su umjesto komunista, ZAVNOBIH organizovali liberali?

Sub, 25/11/2017 - 05:36

Piše: Danijal Hadžović

 

Smrt fašizmu! Sloboda narodu!

Ovim riječima otvoreno je prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBIH) 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu. Događaj koji obilježavamo kao Dan državnosti postavio je temelje modernoj državi Bosni i Hercegovini, ali također i konstitutivnim narodima kao jednoj od ključnih odrednica karaktera današnje BiH.

Dakle, ključne odluke ZAVNOBIH-a su da se BiH konstituiše kao ravnopravna federalna jedinica u Demokratskoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, ali i kao zajednička zemlja tri naroda kojima mora biti osigurana puna ravnopravnost. Ove odluke je potvrdilo i izglasalo 247 vijećnika ZAVNOBIH-a, svih bh. naroda i svih društvenih slojeva. Predsjednik ZAVNOBIH-a bio je Vojislav Kecmanović, ljekar iz Prijedora koji će kasnije postati i prvi predsjednik Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Odluke ZAVNOBIH-a potvrđene su nekoliko dana kasnije u Jajcu, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a.

S ove historijske distance nije pogrešno reći da bez Drugog svjetskog rata, partizanskog antifašisitčkog pokreta i ZAVNOBIH-a, ni Bosne i Hercegovine kao nezavisne države danas vjerovatno ne bi bilo. U Kraljevini Jugoslaviji Sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. dijelovi Bosne pripojeni su novofmiranoj banovini Hrvatskoj, dok je ostatak naknadno trebao biti uključen u planiranu banovinu „Srpske zemlje“. Ovaj plan, međutim, zbog izbijanja Drugog svjetskog rata, nikada nije do kraja realiziran. Tako su nakon godina tvrdoglavog unitarizma kralja Aleksandra Karađorđevića i brisanja unutrašnjih historijskih granica, njegovi nasljednici problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji riješili podjelom BiH. S bosanskim muslimanima kao tada marginalnim političkim faktorom, Bosna i Hercegovina teško bi dugoročno izbjegla sudbinu koju su joj namijenili Dragiša Cvetković i Vladko Maček. Nakon napada Njemačke i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije aprila 1941. godine, proglašena je i Nezavisna Država Hrvatska u čiji je sastav uključena i teritorija cijele Bosne i Hercegovine. Sve veći revolt stanovništva prema novom režimu zbog masovnih i monstruoznih zločina ustaša, rezultirao je otvorenim sukobima i snažnim rastom Narodnooslobodilačkog pokreta koji je već 1943. godini dobar dio BiH držao pod svojom kontrolom.

Ipak, na početku pokret nije imao čvrstu hijerarhiju i definisanu političku organizaciju, pa su brojni narodnooslobodilački odbori na oslobođenoj teritoriji postali u jednom momentu veliko opterećenje Vrhovnom štabu, koji je prije svega upravljao vojnim operacijama. Strukturi nove vlasti je bila potrebna hijerarhija, politička organizacija i dogovor o uređenju zemlju nakon pobjede antifašističkog pokreta.

Plan o formiranju centralnog organa vlasti koji će od Vrhovnog štaba preuzeti civilnu upravu nad oslobođenim teritorijama rezultirao je sazivanjem Prvog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), kao najvišeg političkog tijela narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije. Prvo zasjedanje AVNOJ-a održano je 26. novembra 1942. godine u Bihaću. Tada je prvi put donesena odluka o sazivanju zemaljskih antifašističkih vijeća. Ključna je bila odluka o obnovi i uređenju nove Jugoslavije na federativnome načelu (za razliku od unitarističkog koncepta prethodne Kraljevine Jugoslavije) uz priznavanje prava svim njenim narodima, što je kasnije imalo ustavotvorni značaj.
Na temelju zaključaka AVNOJ-a organizovano je i Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a.

 

Treba li BiH uopšte biti republika?

Treba imati na umu da po pitanju statusa Bosne i Hercegovine, odnosno toga treba li ona biti ravnopravna republika unutar Jugoslavije, ni među prvacima Antifašističkog pokreta nije postojao konsenzus. Pojedini partijski rukovodioci smatrali su da BiH ne može biti ravnopravna federalna jedinica jer je višenacionalna teritorija na kojoj ne postoji bosanska nacija. Stoga su predlagali da se BiH definiše kao autonomna pokrajina u okviru Srbije ili Hrvatske (zavisno od toga iz koje od ove dvije zemlje su oni sami dolazili) ili čak kao autonomna pokrajina koja bi bila direktno vezana uz savezne organe, a Milovan Đilas je primjerice smatrao da bi Bosna trebala biti priključena Srbiji, a Hercegovina njegovoj matičnoj Crnoj Gori!

Povod ovakvim stajalištima treba tražiti u samoj marksističkoj teoriji. Naime, Karl Marx je smatrao da se socijalistička revolucija može desiti jedino u nacionalnoj državi kao po njemu najvišem stadiju razvoja političke zajednice. Lenjin je taj problem u multietničkoj Rusiji riješio formiranjem mnoštva etničkih republika koje se ujedinjuju u Savez sovjetskih socijalističkih republika i čine veliko zajedničko „komunističko carstvo“. Po istom principu jugoslovenski komunisti su odlučili novu Jugoslaviju koncipirati kao federaciju nacionalnih republika.

Problem je nastao u slučaju Bosne i Hercegovine koja je nesumnjivo imala hiljadugodišnju državnost, ali ne i bosansku naciju kao, prema markističkom tumačenju, temelj za pravo na državu. S druge strane, jugoslovenski komunisti u tom trenutku nisu ni pomišljali na mogućnost zapadnog modela građanske države, u kojoj je osnovni temelj društva i nosilac suvereniteta građanin-pojedinac, a ne narod ili bilo koji kolektivitet, jer su ga odbacivali kao buržoaski koncept. Konačnu odluku da BiH ipak bude definisana kao ravnopravna republika u konačnici su donijeli Tito i Kardelj, nakon žestokog lobiranja istaknutih bosanskohercegovačkih komunista i revolucionara Avde Hume, Rodoljuba Čolakovića, Hasana Brkića i drugih koji su, bez obzira na etničku pripadnosti, bili na liniji obnove državnosti Bosne i Hercegovine.

A glede definisanja naroda i nosilaca suvereniteta u slučaju BiH se našlo kompromisno rješenje između teorije i prakse. Umjesto države-nacije, odlučeno je BiH bude definisana kao republika tri naroda. Upravo je u ovome suština hvaljene i uporne citirane rečenice iz Rezolucije ZAVNOBIH-a da Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska. Ovo je zapravo bio početak definisanja BiH kao zajednice tri ravnopravna (kasnije konstitutivna) naroda, što će ostati političko i pravno obilježje naše zemlje do danas.

Iako je od početaka političke organizacije u BiH bila dominantna podjela scene po etničkim linijama, ZAVNOBIH je zapravo početak i pravnog definisanja i ugrađivanja u same temelje koncepta BiH kao države tri naroda.

Zamislimo na trenutak da su BiH i druga Jugoslaviji umjesto komunista bili kreirani od strane liberala. U kakvoj bismo državi onda živjeli? Najprije, liberali bi se vjerovatno s komunistima složili da bi, za razliku od koncepta kralja Aleksandra, trebalo stvoriti decentralizovanu državnu federaciju u kojoj će biti priznate političke jedinice i historijske teritorije koje su već postojale u trenutku nastanka Jugoslavije. Ono što međutim zasigurno ne bi prihvatili je koncept „narodne demokratije“, odnosno uređenja zemlje kao zajednice „3 naroda“ gdje ljudi na osnovu svoje etničke pripadnosti imaju pravo na republike i gdje su neki građani, opet zbog svoje etničke pripadnosti, „jednakiji“ od nekih drugih građana. Dakle, umjesto komunističkog koncepta o zajednici „naroda i narodnosti“, imali bismo američki koncept „One Nation Under God“ gdje bi država sve pojedince tretirala kao građane s jednakim političkim i svim drugim pravima bez obzira na njihovu vjersku ili etničku pripadnost.

Naivno bi bilo misliti da bi ovaj građanski koncept samo po sebi riješio etničke probleme i animozitete koji postoje u BiH, ali bi barem ukinulo sistemske preduslove da etnička pripadnost bude sama po sebi dovoljan temelj za nečiji politički legitimitet i obnašanje vlasti. Upravo ovaj koncept konstitutivnosti sprječava da BiH postane integrisano i jedinstveno političko društvo, jer tom cilju na putu stoji etnička pripadnost kao prva i krajnja instanca crpljenja političkog legitimiteta. Sve stranke, svi politički akteri, uslijed ovog koncepta primorani su podršku tražiti, polagati račune i legitimitet crpiti ne od građana Bosne i Hercegovine, nego od svoje etničke grupe čije onda interese zastupaju na većem državnom nivou. Ne moram posebno objašnjavati zbog čega ovaj koncept nužno primorava političke stranke da u prvom redu budu nacionalne, pa tek onda sve ostalo. Ne moram posebno objašnjavati ni zašto ovaj koncept nužno vodi u to da politički sukobi u BiH u prvo redu budu sukobi suprotstavljenih nacionalnih politika. A svakako ne treba smetnuti s uma ni da je Radovan Karadžić kada je proglašavao Republiku Srpsku opravdanje za to tražio u konstitutivnosti srpskog naroda, odnosno, kako je on to tumačio „pravu na svoj dio BiH“.

Možda nije zgoreg napomenuti da bismo s liberalima umjesto komunista, osim građanske države, imali i demokratiju i mogućnost da sami biramo vlast, slobodu govora i tržišnu ekonomiju, i da bismo smo u konačnic nesumnjivo bili mnogo razvijenija i naprednija država nego što smo sad, da bismo o našim razlikama i sukobima mogli mnogo otvorenije i neopterećenije razgovarati, da bi onaj koji bi htio vladati zemljom podršku za to morao tražiti među svim građanima, a ne samo svojim torom, i da ne bismo imali institucionalizovane pravne preduslove da neko tvrdi kako ima ekskluzivno pravo na određeni teritorij zemlje.

I danas se ZAVNOBIH obilježava samo u jednom dijelu države. U entitetu u kojem se ne slavi, RS-u, prevladava mišljenje da su referendumom o nezavisnosti 1992. prestali da važe principi ZAVNOBIH-a i Bosna i Hercegovina kakvu je on zamišljao, u prvom redu kao jugoslovensku republiku. Druga strana u Federaciji pak naglašava da je upravo zahvaljujući obnovi državnosti u ZAVNOBIH-u, BiH 1992. i mogla da proglasi nezavisnost.

Iako se ova idejna dilema u Bosni i Hercegovini, zemlji čiji parlament nikad nije usvojio zakon o praznicima, zasigurno još dugo neće razriješiti, ostaje nepobitna historijska činjenica da temelji današnje BiH leže upravo u ZAVNOBIH-u. Njemu možemo zahvaliti na nezavisnoj državi, ali i konstitutivnim narodima.

Kategorije: BiH

Danas je crni petak – blagdan koji slavi potrošnju, konkurentnost i slobodu izbora

Pet, 24/11/2017 - 07:28

Piše: Branimir Perković (Liberal.hr)

Crni petak (Black Friday) je relativno nedavna pojava u Hrvatskoj koja se proširila dosta brzo. Unatoč standardnim pričama dežurnih dušobrižnika „epidemija“ Crnog petka je zahvatila Hrvatsku, svima na korist. Riječ je o svojevrsnom blagdanu kapitalizma koji se održava svake godine četvrtog petka u mjesecu studenom, dan iza američkog Dana zahvalnosti. Iako je razvikan kao dan u kojem se u godini obavi najviše kupnji, to je povijesno relativna novost, jer je npr. od 1993.-2001. bio tek između petog i desetog dana s najviše kupovina, a najčešće bi prvi mjesto zauzimala zadnja subota prije Božića.

Najraniji primjer korištenja fraze „Crni petak“ za označavanje dana nakon Dana zahvalnosti se pojavljuje u časopisu “Factory Management and Maintenence” u studenom 1951. godine i referirao se na pojavu da radnici uzimaju dan bolovanja nakon Thanksgivinga da bi spojili 4 neradna dana. Izgleda da radnici u Jugoslaviji ipak nisu bili prvi koji su spajali vikende s blagdanima da bi dobili duže neprekinute periode neradnih dana. U slično vrijeme se policija počela koristiti istu frazu za velike prometne gužve koje bi nastale na taj dan zbog putovanja radnika iz gradova obiteljima na selo radi proslave Božića ili povratka s proslave Dana zahvalnosti.

Prodaja na Crni petak može biti i indikator općeg gospodarskog stanja u određenoj godini. Podaci o osobnoj potrošnji na taj dan od 2002. do 2016. jasno izdvajaju dvije recesijske godine, 2008. i 2009. Iako su hrvatski mediji bili puni katastrofičnih napisa o zadnjim danima kapitalizma, kriza je u glavnom kapitalističkom gospodarstvu tj. u SAD-u trajala samo dvije godine. Naime, SAD je samo u 2008. i 2009. ostvario pad BDP-a i to relativno blag, od 0,3 posto jedne i 2,8 posto druge godine. Paralelno s tim potrošnja po kupcu je rasla svake godine od 2002. osim te dvije godine, što zbog loših očekivanja i apstinencije od potrošnje, što radi rasta nezaposlenosti koja je s manje od 5 posto narasla na maksimalnih 10 posto. Kriza je u Hrvatskoj trajala 6 godina, a 2009. godine je pad BDP-a iznosio čak 7,4%. Toliko o tome koliko su dobre ekonomske odluke hrvatske vlasti provodile. Ministri financija su se znali samo zaduživati da bi održavali nabujali birokratski aparat i sveobuhvatnu socijalnu državu pa su tako Hrvatsku od javnog duga 39,6 posto BDP-a doveli do 86,6 posto 2014. godine.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Crni petak, kao neformalni blagdan dan iza Dana zahvalnosti, u principu slavi potrošnju, slobodu izbora slavi konkurenciju. Često čujemo brojne kritike o navodnom nemoralnom konzumerizmu za vrijeme blagdana, ali što ima toliko nemoralno u potrošnji? Potrošnja ima samo jedan cilj, a to je zadovoljenje određene potrebe. Kako zadovoljavanje osobnih potreba može biti nemoralno? Naravno, zadovoljavanje svojih potreba na štetu drugih je krajnje nemoralan i nedopustiv čin s bilo koje moralne pozicije, ali potrošnja vlastitog novca ne može biti nemoralna, osim ako je izvor tog novca u akcijama koje štete drugima.

Ali kritika blagdanske potrošnje ne polazi od te pozicije, ona primarno polazi od toga da je sama potrošnja u tim razmjerima nemoralna na ovaj ili onaj način, destruktivna i pokazatelj nazadovanja društva. Potrošnja je zadovoljavanje određenih potreba. Naravno da nisu sve te potrebe životne, nisu sve ni samoinicirane u smislu da ih ljudi nisu svjesni dok im trgovci ne ponude nešto što stvara potrebu, ali svaka potrošnja zadovoljava određenu potrebnu, trenutnu ili dugoročnu.

A ta potrošnja i to grčevito natjecanje između raznih nuditelja sredstava zadovoljenja potreba su upravo ono što gura kotače blagostanja da se okreću. Jer za efikasnu ekonomiju je potrebna i potražnja i ponuda, potrošnja i proizvodnja, rad i dokolica, radnici i poduzetnici, slavlje i trud. Crni petak je blagdan ne samo kapitalizma, ono je blagdan uravnoteženja najboljih kvaliteta u nama, potrebe da usrećimo sebe i druge.

Kategorije: BiH

Nejednakost u bogatstvu raste milenijima: Ko hoće jednakost neka se vrati u kameno doba

Čet, 23/11/2017 - 05:49

Da jedan posto najbogatijih grabi sve više kriški pite u Americi  –  je već odavno poznato. Ovaj trend, iako za neke uznemirujuć, nije jedinstven u modernom dobu. Nova studija Timothyja Kohlera iz Washingtonskog državnog univerziteta i još 17 njegovih saradnika pokazala je d nejednakost raste posljednjih nekoliko hiljada godina, barem u nekim dijelovima svijeta. Naučnici su ispitivali 63 arheološka nalazišta i procijenili nivo nejednakosti u bogatstvu u društvima čiji su se ostaci iskopali, proučavajući raspodjelu veličina kuće.

Kao mjeru koristili su Ginijev koeficijent (savršeno jednako društvo imalo je Ginijev koeficijent od nule). Povećan je s blizu 0,2 oko 8000 BC u Jerfa el-Ahmara, na Eufratima u savremenoj Siriji, na oko 0,5 u oko 79. u Pompejima. Otkrivena ukopna roba, iako rijetka, ukazuje na slične trendove.

Istraživači sugeriraju da je za ovaj trend kriva poljoprivreda. Nomadski stil života ne pridonosi akumulaciji bogatstva. Tek kad su se ljudi prebacili na poljoprivredu i uzgoj, počeli su zaista stjecati materijalna bogatstva. Nejednakost je konstantno rasla nakon prebacivanja na naseljenu poljoprivredu, ali  se zaustavula u Americi nakon približno 2500 godina. Međutim, u starom svijetu, nejednakost bogatstva nastavila se penjati već nekoliko milenija. To može biti zato što je Euroazija bogatija velikim sisavacima koji su mogli biti pripitomljeni. Konji i goveda znatno su poboljšali produktivnost poljoprivrednih ekonomija, ali stoka je uglavnom bila u vlasništvu bogatih (koji su je također mogli iznajmiti). Poljoprivredna revolucija bila je dobra za čovječanstvo, ali strašna za egalitariste.

Kategorije: BiH

Još jedan uspjeh baltičke države: Estonija i dalje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta

Uto, 21/11/2017 - 14:18

Estonija ostaje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta. Estonija ima kombinaciju niskih, ravnih i jednakih poreza (flat tax). Američki Tax Foundation donosi Međunarodni indeks porezne konkurentnosti zemalja OECD-a. U TOP10 su čak 4 zemlje iz regije Jadran-Baltik-Crno More, što može biti nagrada za duboke porezne reforme.

TOP10 porezno najkonkurentnijih zemalja čine Estonija, Novi Zeland, Švicarska, Latvija, Luksemburg, Švedska, Australija, Nizozemska, Češka i Slovačka. U TOP10 su čak 4 zemlje iz regije Jadran-Baltik-Crno More, što može biti nagrada za duboke porezne reforme. Mjereno je ukupno 35 članica OECD-a, a na zadnjem je mjestu Francuska. Sjedinjene Američke Države je ovaj američki institut stavio tek na 30. mjesto.

Estonija ostaje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta jer ima najbolji porezni sustav. Porez na dobit od 20% se plaća samo na distribuciju dobiti, dok se zadržana i reinvestirana dobit ne oporezuju. Porez na dohodak je jedinstvenih 20% (flat tax). Porez na imovinu se odnosi samo na vrijednost zemljišta, umjesto na vrijednost nekretnine i kapitala. Također, Estonija ima teritorijalni porezni sustav (za razliku od SAD-a). Stoga su estonske kompanije oslobođene plaćanja poreza u zemlji za profite ostvare izvan zemlje.

Metodologija

Međunarodni indeks porezne konkurentnosti (International Tax Competitiveness Index – ITCI) mjeri razinu konkurentnosti i neutralnosti poreznih sustava zemalja OECD-a. Metodologija mjeri 42 varijabli kroz 5 kategorija porezne politike – porez na dobit, porez na dohodak, porez na potrošnju (PDV), porez na imovinu i međunarodna porezna pravila.

Koriste se različiti izvori kao što su: 1. PricewaterhouseCoopers Worldwide Tax Summaries, 2. Ernst & Young International Tax Guides, 3. Deloitte International Tax Source i dr.

Metodologija nagrađuje niske i proporcionalne porezne sustave. Manji porezi potiču rast poslovnog sektora. Proporcionalno oporezivanje uvodi jednakost tretiranja kroz jedinstvenu (graničnu) stopu, uz mali ili nepostojeći broj izuzeća, olakšica i poticaja. Na taj način su poznate flat tax reforme koje su provele gotovo sve zemlje Srednje Istočne Europe. Flat tax sustavi su bazično neutralni spram porezne baze jer ne iskazuju preferencije ovisno o dohodovnim razredima. Takvi sustavi minimiziraju ekonomske distorzije za razliku od progresivnih oporezivanja s više graničnih stopi. Također, neutralni porezni sustavi ne preferiraju potrošnju u odnosu na štednju. Osim poreza na dohodak, gleda se i visina doprinosa. Sve se zajedno računa kao porezno opterećenje rada. Ono je 54% u Belgiji, a samo 7% u Čileu.

Dodatna opterećenja pojedincima mogu predstavljati porezi na kapitalne dobitke i dividende.

Tax Foundation se oslanja i na Doing Business metodologiju u kontekstu plaćanja poreza. Pritom se gleda ne samo broj već i učestalost plaćanja (općih) poreza, doprinosa i neporeznih davanja (od kojih su mnoga zapravo porezi).

Tax Foundation u svojem izvješću donosi i pregled poreznih stopi u svih 35 mjerenih članica OECD-a. Tako primjerice najviši porez na dobit ima SAD (koji planira veliko porezno rezanje), dok najnižu stopu ima Mađarska (9%). Mnogo je zemalja čiji granični porez na dohodak prelazi 50%, dok je na drugoj strani Latvija.

Tax Foundation nastoji uzimati svježe podatke za godinu na koju se izvješće odnosi. Ipak, ističu kako izvješća ne mogu odražavati porezne promjene u zemljama s brzim reformama.

Zaključno

Dok Estonija ostaje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta, postavlja pitanje što možemo napraviti. Porezna politika se odgovorno može voditi samo uz prethodno planiranje i reduciranje rashodovne strane proračuna kroz setove strukturnih reformi. To se pogotovo odnosi na pitanje poreznog rasterećenja rada, koje je nemoguće bez preispitivanja mreže bolnica i stečenih mirovinskih prava.

Prioriteti bi trebali biti u snižavanju visokih stopi doprinosa i ukidanju granične progresivne stope poreza na dohodak. Porez na dobit je sasvim konkurentan, a može se sniziti. PDV vjerojatno ostaje vječna tema koja ne bi toliko značajno dovela do očekivanih sniženja cijena koliko do gubitka prilike za bavljenje fiskalnim prioritetima vezanim uz isplativost rada, što prethodno ovisi o provedbi vrlo dubokih reformi.

Usporedba sa Estonijom nije samo pitanje visine poreza, već i složenost poreznih pravila. Estonija ima digitalizirane porezne prijave, a obrasci sadrže mnogo manje podataka nego hrvatski. Kombinacija poreznih rezova i pojednostavljenja poreznih obveza nudi odgovore. Metodologija je dovoljno jasna kako bi se otkrila konkretna rješenja. U međuvremenu, Estonija ostaje porezno najkonkurentnija zemlja svijeta.

 

Kategorije: BiH

Karl Marx bio je radikalni antisemit i rasist

Sub, 18/11/2017 - 09:28

Piše: Michael Ezra (The Philosopher's Magazine)

U analizi nedavno objavljene knjige „Antisemitski mitovi: Historisjka i savremena antologija“ koju su uredili Marvin Perry i Frederick M. Schweitzer, David Hirsh je tvrdio da je riječ o “standardnom pogrešnom tumačenju” Marxa kada se kaže da je “Marx bio antisemit . “Time se slaže s Robertom Fine, koji je pokušao „raskrinkati mit“ o Marxovom antisemitizmu. Prema profesoru Fineu, oni koji vjeruju u taj  “mit” su “nesposobni” čitati Marxa ili shvatiti Marxov “ironijski stil” pisanja.

Koliko ima istine ovom argumentu? Marxov esej, o jevrejskom pitanju, izvorno objavljen 1844. Godine, sadrži sljedeće:

“Koja je svjetovna osnova jevrejstva? Praktička potreba, sebičnost. Koji je svjetovni kult Jevreja? Trgovanje. Ko je njegov svjetovni bog? Novac…Novac je ljubomorni bog Izraela, na čijem mjestu ne može postojati niti jedan drugi bog. Novac razgrađuje sve bogove čovjeka i pretvara ih u robu …. Mjenica je pravi bog Židova. Njegov bog je samo iluzorna mjenica …. Nepostojeće je državljanstvo Židova nacionalnost trgovca, čovjeka novca općenito.

Marx tvrdi da je ““emmancipacija Jevreja je u svom krajnjem značenju emancipacija čovječanstva od jevrejstva.””. Larry Ray objašnjava, “Marxova pozicija je u suštini asimilizacijska u kojoj nema mjesta u emancipiranom čovječanstvu za Jevreje kao zaseban etnički ili kulturni identitet “. Dennis Fischman ističe “Jevreji, čini se, po Marx mogu postati slobodni tek kad, kao Jevreji, prestanu da postoje. ”

Britanski novinar i historičar Paul Johnson tvrdi da je “drugi dio Marxovog eseja gotovo klasičan antisemitski trakt temeljen na fantaziranom jevrejskom arhetipu i zavjeri za korupciju svijeta”. Američki historičar Gertrude Himmelfarb tvrdi da se ne može se zanijekati da u svom eseju o jevrejskom pitanju Marx izražava stavove koji su “bili dio klasičnog repertoara antisemitizma”. I tako nastavlja. Priznati stručnjak za antisemitizam, Robert Wistrich, izjavio je (“Sovjetski jevrejski poslovi”, 4: 1, 1974), “neto rezultat Marxovog eseja [o jevrejskom pitanju] jest ojačati tradicionalni antijevrejski stereotip – identificiranje Jevreja sa zgrtanjem novca – na najoštriji mogući način “. U svojoj knjizi „Politički diskurs u progonstvu: Karl Marx i Jevrejsko pitanje“, Dennis Fischman primjećuje da  u drugom dijelu svojega eseja “Marx izgleda prilično ostrašćen u  svojim antijevrejskim osjećajima „.

Čak i anticionistički Joel Kovel, za čije političke stavove obično nemam vremena,  je rekao:

„Pod antisemitizmom mislim na odbijanje prava Jevrejima na autonomno postojanje, tj. slobodnog određivanja nečijeg vlastitog bića kao Jevreja. Antisemitizam stoga uključuje stav neprijateljstva prema Jevreju kao Jevreju. To je čin nasilja usmjeren na bitno svojstvo čovječanstva: osjećaj identiteta, što se može shvatiti kao društveno podijeljeno strukturiranje subjektivnosti. Napad na slobodnu pretpostavku identiteta potkopava društvenu osnovu nečije ličnosti. Sudeći po tim kriterijima, OJQ [o židovskom pitanju] bez ikakve sumnje je antisemitski trakt – značajno, samo u svom drugom dijelu, “Die Fähigkeit”.  Niti jedan pokušaj da se ove stranice prikažu kao igra riječi ne može prikriti neprijateljstvo koja ih prožima i upravo je usmjereno protiv identiteta Jevreja“.

U stvari, tako se obično drži stajalište da je Marx bio antisemit, da je 1964. Shlomo Avineri, vodeći komentator Marxa, izjavio (“Marx and Jewish Emancipation”, Journal of History of Ideas, 1964.) “Da je Karl Marx bio nepobjediv antisemit,  danas se smatra jednim uobičajenim mjestom koja se gotovo nikada ne dovodi u pitanje“. Unatoč mišljenjima brojnih komentatora, za profesora Finea, Marxovi izričaji nisu antisemitski nego “duhoviti ” i “ironični”. , Marx govori o “praktičnoj dominaciji judaizma nad kršćanskim svijetom”.  Nisam siguran je li to “duhovito” ili “ironično”. Možda bi profesor Fine želio objasniti. Marxov esej također sadrži optužbe protiv jevrejske religije za koju Marx kaže da predstavlja “prezir prema teoriji, umjetnosti, historiji i čovjeku kao svrsi po sebi.” Duhovito? Ironično? Mislim da nije.

U odbranu profesora Finea, on ne opravdava ljevicu: “savremeni, politički antisemitizam je kreacija i ljevice i desnice”, ali ono što čini čini se je pokušaj odvajanja lijevog antisemitizma od Marxa.

Ulrike Meinhof iz marksističke Frakcije crvene armije postavila je pitanje “Kako je Auschwitz bio moguć, što je bio antisemitizam?” I izrazila je mišljenje da  “Auschwitz znači da je šest milona Jevreja ubijeno i odvezeno na smetljište Europe jer su bili u prvom redu – Jevreji novca“. Štose  nje tiče, mržnja prema Jevrejima bila je zapravo mržnja kapitalizmu, a time i je ubistvo izraelskog olimpijskog tima, 1972. godine na Olimpijskim igrama u Münchenu, ne samo opravdano, nego nešto što bi trebalo biti hvaljeno. Dok je Meinhofovo objašnjenje perverzno, sliku zašto je ono takvo i kako bi marksisti trebali gledati na Jevreje dobijamo Marxovim vlastitim esejom,“ Jevrejsko pitanje“.

Kad razmišljamo o Marxu i njegovim pogledima prema Jevrejima, moramo ići dalje od njegovog nečasnog eseja, također treba razmotriti njegovu korespondenciju. Marx je koristio Bambergere da posuđujue novac, ali ih je prezirao. Na ponižavajući način nazivao je oca i sina  “Jevrej Bamberger” ili “mali Jevrej Bamberger”. Slično tome, Spielmanna, čije ime često pojavljuje u korespondenciji između Marxa i Engelsa, naziva “Jevrejom Spielmannom”. Tokom odmora u Ramsgateu 1879. godine, Marx je Engelsu izvijestio da je mjesto sadržavalo “mnogo Jevreja i buha”. U ranijem pismu Engelsu, Marx je Ferdinanda Lassalleu nazvao “jevrejskom crnčugom”. Profesor Fine nije o tome raspravljao, alije  ne vidim takve komentaei kao “duhovite” ili “ironične”, jednostavno su rasistički.

Ako ne zanemaruju takve izraze, apologete  Marx će čak pokušati da ih zatrpatju. U sovjetsko-engleskom izdanju iz 1942. „Karl Marx i Frederick Engels: Izabrana pisma, 1846.-1895.“, takva  terminologija se nije mogla zanemariti, a sljedeća nota (citirana od strane Diane Paul, “U interesu civilizacije”: Marksistički pogled na rasu i kulturu u devetnaestom stoljeću “,” Journal of History of Ideas “, 1981.) je bila uključena:“

„U vezi s upotrebom riječi “crnčuga”, koja se pojavljuje u ovoj knjizi: Marx je koristio tu riječ dok je živio u Engleskoj, u prošlom stoljeću. Riječ nema istu konotaciju kao danas u SAD-u i treba je čitati kao “crnac” svaki put kad se pojavi u tekstu“.

Čini se da nam ovom izlikom u stvari poručuju: “Da, upotrijebljen je rasistički izraz, ali pretvarajte se da niste pročitali rasistički izraz.” To je jednostavno smiješan izgovor i i pokazuje dubine na koje su pristalice Marxa zbog njegove odbrane spremne potonuti.

U svom članku “Ruski zajam”, koji je objavljen u New York Daily Tribuneu 4. Januara 1856. godine, groteskni  antisemitizam pisanja Karla Marxa bio je u punom prikazu:

„Tako nalazimo da je svaki tiranin podupiran od strane Jevreja, kao i svaki Papa od isusovaca. Zapravo, žudnja tlačitelja bila bi beznadna i praktičnost rata ne bi dolazila u obzir, da nije bilo vojske isusovaca da ubiju misao i šačice Jevreja da opljačkaju džepove“.

… pravi posao je obavljen od Jevreja, i može biti obavljen jedino od njih,  jer monopoliziraju mašineriju  davanja zajmova koncentrirajući svoju energiju na trgovinu vrijednosnim papirima .

.. Ovdje, tamo i svugdje, uvijek postoji jedan od tih malih Jevreja koji su spremni napraviti mali posao ili dati malo kredita. Najpametniji drumski razbojik Abruzzi nije bolji po sigurnost novca u džepovima ili novčanicima putnika nego što je Jevrej po kapital u rukama trgovaca…

… Tako će ti zajmovi, koji su prokletstvo ljudi, propast za primaoce i opasnost za vlade, postati blagoslov za domove Judinih sinova. Ta je jevrejska organizacija posrednika za zajmove opasna za ljude jednako kao i aristokratska organizacija zemljoposjednika … Imaju ogromno bogatstvo prikupljeno od tih zajmoprimaca, ali nepravde i patnje  koje to stvara ljudima, a ohrabruje  njihove tlačitelje kojima je sv to omogućeno, tek treba objasniti.

… Činjenica da je prije 1855 Krist izbacio jevrejske iznajmljivače novca iz hrama i da su se zajmodavci našeg doba koji su se našli na strani tiranije uglavnom ponavljali kao Jevreji, možda nije ništa više od historijske  slučajnosti. Jevreji Europe koji posuđuju zajam čine samo na većem i nepristojnijem nivou ono što mnogi drugi rade na manjem i manje značajnom. Ali to je samo zato što su Židovi tako jaki da je pravovremeno i svrhovito otkriti i stigmatizirati njihovu organizaciju.

Marksistička web stranica dala je popis članaka koje je napisao Karl Marx između 1852. i 1861. za New York Daily Tribune. Ne iznenađuje me da se “Ruski zajam” ne pojavljuje na ovom popisu. Kad se branitelji  Marxovog antisemitizma povode za objašnjenjima, jednostavno ignorišu njegove riječi.

Kategorije: BiH

Euroskepticizam, mitovi i činjenice: Ko najviše dobiva, a ko gubi članstvom u EU?

Čet, 16/11/2017 - 14:17

Piše: Mario Nakić (Liberal.hr)

 

Jedan od najčešćih mitova vezanih za Europsku uniju je onaj da Nijemci najviše ili čak jedini “profitiraju” od članstva, i to nauštrb drugih članica. Istina, Njemačka je profitirala ulaskom siromašnijih istočnoeuropskih zemalja u Uniju na tri načina: kroz lakši plasman svojih proizvoda u druge zemlje bez carinskih barijera, kroz imigraciju stanovništva iz siromašnijih zemalja koji su Njemačkoj dobrodošli kao relativno kvalitetna, ali vrijedna i jeftinija radna snaga, i kroz otvaranje pogona njemačkih poduzetnika u zemljama s jeftinijom radnom snagom.

Međutim, sve tri komponente su stvar tržišnog natjecanja gospodarstvenika i, što je još bolje, od svega toga imale su korist i te siromašnije zemlje. Jer kad Nijemci otvore pogon u Češkoj, Česi dobivaju radna mjesta s boljim uvjetima od onih koje su imali prije, a novac od poreza ide zemlji u kojoj se industrija nalazi. I od trgovinske razmjene, čak i kad je ona više uvozna nego izvozna poput Hrvatske, opet profitiraju i zemlje koje uvoze robu jer njihovi stanovnici prolaze jeftinije bez uvoznih tarifa te imaju bolji izbor.

Kad bismo gledali isključivo neto razliku kod punjenja EU budžeta i povlačenja novca iz europskih fondova, ispada da je Njemačka debelo u minusu svake godine. Nijemci su među nekolicinom “gubitaša”, odnosno onih koji više uplaćuju u zajednički proračun nego što iz njega izvlače. Njemačka je u 2015. uplatila 24,3 milijarde eura Bruxellesu, a nazad je povukla samo 11 milijardi što znači da Njemačka gubi oko 13 milijardi eura godišnje zbog članstva u Europskoj uniji. 13 milijardi svake godine!

Ali ima i većih “gubitaša”. Najviše se za EU žrtvuju stanovnici Nizozemskekoji uplaćuju 5,8 milijardi, a vraćaju 2,4 milijarde eura, što znači da plaćaju 2,5 puta više nego što vrate. Među većim gubitnicima je i Velika Britanija (10 milijardi eura u minusu), a slijede Švedska, Danska, Austrija, Italija, Finska i Francuska. To su zemlje koje više daju nego što uzimaju.

Najviše koristi od članstva od EU imaju stanovnici Luksemburga koji povlače od EU peterostruko više novca nego što ulažu u zajednički budžet. Međutim, ako gledamo striktno po iznosima, najviše novca ide na istok – u zemlje Nove Europe gdje, izuzevši Sloveniju, Hrvatsku i Cipar, svaka država povlači između 3 do 5 puta više nego što uplaćuje. Hrvatska je uvjerljivo najslabija među ovim zemljama. Uplaćuje 357 milijuna eura, a povlači nazad 605 milijuna, što znači da joj omjer nije ni 1:2. Za usporedbu, Poljska je 2015. uplatila 3,7 milijardi, a povukla nazad 13,4 milijarde eura od čega 60% za regionalnu infrastrukturu.


Plavo = neto gubitaši, crveno = neto dobitnici

Poljska je tijekom zadnjih 13 godina povukla više od 250 milijardi eura što je najviše među svim EU članicama, pa opet su njeni stanovnici spremni žrtvovati članstvo u EU i sve te milijarde eura samo da ne puste imigrante u svoju zemlju.

Zanimljivo je da je, prema istraživanjima, najveći euroskepticizam među stanovnicima Grčke koja je debelo u plusu i pitanje je kako bi Grci danas živjeli da nema EU i njene novčane pomoći. Pri vrhu euroskepticizma nalaze se i Češka i Mađarska koje također debelo profitiraju od EU.

Bitno je razlikovati euroskepticizam u Velikoj Britaniji i onaj na istoku Europe. Englezi imaju realnog razloga biti euroskeptici. Zbog Brexita već prolaze malo teže razdoblje i ono će vjerojatno potrajati neko vrijeme, ali dugoročno gledano UK će biti bolje izvan EU. Izlaskom Velike Britanije najviše će izgubiti zemlje istočne Europe jer ovako ispada da Englezi rade za Poljake. Britanci imaju i realnog razloga za fobiju od imigranata budući da su ih imigranti posljednjih godina preplavili, ali Česi i Poljaci nemaju. Euroskepticizam na istoku Europe, uključujući i Hrvatsku, temelji se isključivo na neznanju, dezinformiranosti i utjecaju ruske propagande.

Ako uzmemo u obzir ove podatke, jasno je i zašto francuski predsjednik Emmanuel Macron predlaže preustroj Unije. Ovakav način, kad nekoliko država financira sve ostale, nije ni pravedan ni dugoročno održiv. Dok se narod na istoku buni što nisu instantno po ulasku u Uniju dobili standard kao u Njemačkoj i Nizozemskoj, ove dvije zemlje su cijelo vrijeme financijski pomagale razvoj istoka. Što dobivaju nazad? Stagnaciju i kočenje vlastitog gospodarskog rasta. Macron je shvatio da je ovakva preraspodjela loša i da bi njegova država lakše napredovala da nema istočnih “utega”. A da stvar bude gora, najveći europski utezi poput Grčke i Poljske u velikoj mjeri nisu ni svjesni ni zahvalni za to što dobivaju.

Kategorije: BiH

Što čuveni ekonomist Arthur Laffer preporučuje BiH vol. 2

Uto, 14/11/2017 - 09:49

“Ako oporezujete ljude koji rade, a plaćate one koji ne rade, nemojte se iznenaditi kad vidite da veliki broj ljudi ne radi”, rekao je čuveni američki ekonomist Arthur Laffer u razgovoru za televiziju Al Jazeera Balkans.

Laffer je bio savjetnik mnogim vladama u svijetu, a poznat je po izumu Lafferove krivulje koja preporučuje “gornju točku do koje vlada može ići s oporezivanjem gospodarstva”. Laffer je u intervjuu dao zanimljive savjete političarima u BiH, ali i cijelom svijetu.

“Svaki porez je loš. Nezaposlenost, spori rast i niska primanja su rezultati miješanja vlade u privatni sektor…Snizite sve poreze. Ostavite ljude da se brinu o sebi i vidjet ćete da to odlično rade. Vi znate daleko bolje nego Vlada što je dobro za vas.”

Kategorije: BiH

Lekcija iz Danske: Zašto smo među najprosperitetnijim na svijetu

Sub, 11/11/2017 - 09:58

piše: Lars Løkke Rasmussen

 

– Jedan od najvećih izazova za evropske stvaraoce politika danas je pomoć našim društvima i tržištima rada da se prilagode savremenoj, digitalizovanoj globalnoj ekonomiji koja se razvija velikom brzinom.

Ovo od nas zahtijeva ne samo da stvaramo rast i poslove kroz tradicionalnu ekonomsku politiku, već da stvaramo fleksibilna tržišta rada koja će omogućiti našim ekonomijama da se prilagode dok građanima pružaju pouzdanu sigurnosnu mrežu. Takođe, neophodno je investirati u obrazovanje i stručne treninge kako bismo omogućili radnoj snazi da se prilagodi novim potrebama i novim vrstama poslova.

Čekanje da „Evropa“ riješi ove probleme nije opcija. Mi moramo preuzeti odgovornost na nacionalnom nivou. Ako ne budemo djelovali na vrijeme postat ćemo siromašnijii i time nesposobni da očuvamo pravedne i obimne evropske „države blagostanja“

Ovo je razlog mog entuzijazma oko reformi tržišta rada koje uvodi predsjednik Emmanuel Macron u Francuskoj. Njegovi prijedlozi predstavljaju neophodna i racionalna rješenja.

Naravno, ne postoje jednostavna i univerzalna rješenja za stalan ekonomski i društveni progres u savremenim društvima – ni u Danskoj, ni u Francuskoj niti bilo gdje drugdje. Ali izazovi koji su širom Evrope pred nama u osnovi su isti, mi treba da tražimo inspiraciju jedni od drugih dok težimo da optimiziramo naše ekonomije za 21. vijek.

U Danskoj mi imamo dugačku istoriju uspješnih nacionalnih reformi, iz koje bi, moje je uvjerenje, ostale Evropske države mogle učiti.

Stvorili smo model koji kombinuje visoku fleksibilnost prilikom zapošljavanja i otpuštanja sa robusnim sistemom socijalne sigurnosti: takozvani flexicurity model.

Ovaj model uživa veoma široku političku i javnu podršku u Danskoj, i tokom godina je razvijan uz blisku saradnju među nizom Danskih vlada – kako desno tako i lijevog centra – sindikata, poslodavaca i preduzeća.

Osnova modela je da dozvoljava kompanijama i javnim institucijama da vrlo brzo odgovore na promjene u potražnji i u ekonomiji, dok osigurava socijalnu sigurnost radnika koji izgube posao i pruža im pristup obukama i novim vještinama koje će im omogućiti povratak na tržište rada.

Rezultat je tržište rada koje ima visok promet poslova i mnoga otvorena radna mjesta – ali takođe i nizak nivou dugotrajne nezaposlenosti. Najvažnije, Danci ga smatraju uspješnim. I pored ograničene formalne zaštite, Danci su rangirani među najpozitivnijim u EU po pitanju zadovoljstva ličnom poslovnom situacijom. Ovo je slučaj već godinama.

Model služi interesima i poslodavaca i radnika i omogućio je da se Danska ekonomija lako prilagođava promjenama u globalnoj ekonomiji.

Kada naša tekstilna industrija više nije mogla da se uspješno takmiči na internacionalnom tržištu, ovaj model nam je omogućio da razvijemo privredu tekstilnog dizajna. Kada naša brodogradilišta više nisu bila konkurentna, omogućio nam je da obučimo i usmjerimo naše brodograđevinare u proizvodnju vjetro elektrana.

Ovi primjeri ističu zašto je naš model bio uspješan, i vjerovatno djelimično objašnjava zašto su Danci tako otvoreni prema globalizaciji i slobodnoj trgovini. Uticaj globalizacije je jednostavno benigniji ako je društvo spremno da prihvati promjenu i ublaži manje poželjne efekte globalizacije.

Naravno, kao i svaki drugi model, dansko tržište rada mora stalno da se podešava. Na primjer, naučili smo da moramo biti voljni da nagradimo dostupnost tržištu rada. Ako prihvaćanje posla nije dovoljno atraktivno nezaposlenom, sistem bi propao pod težinom sopstvenog budžeta koji je finansiran prilično visokim porezom.

Kao posljedicu, vlade stranaka lijevog centra i stranaka desnog centra su od 1993. smanjivale period tokom kog se prima pomoć za nezaposlene sa sedam godina na dvije i povećale zahtjeve primaocima pomoći u oblasti spremnosti da se prihvate poslovi i učestvuje u obukama za poboljšanje i učenje novih vještina.

Trenutno, radimo na smanjenju poreza za one sa najnižim prihodima kako bi smo pronalaženje posla učinili još prihvatljivijim.

Svijet se uvijek mijenja i mi ne možemo da stanemo. To je razlog zašto sa uspostavio „savjet za disrupciju“ koji okuplja članove iz širokog spektra društvenih djelatnika uključujući preduzeća, društvene partnere, akademike i ljude „slobodnog duha“ kako bi diskutovali kako da globalizaciju dočekamo spremni.

Ovakva kooperacija je bila ključ za uspjeh danskih reformi. Moje iskustvo mi kaže da uključivanje širokih društvenih snaga u kreiranju reforme ja pravi način za dostizanje dugotrajnog napretka.

 

Lars Løkke Rasmussen je premijer Danske i predsjednik konzervativne-liberalne partije Venstre.

 

Izvor: politico.com

Preveo: Nikola Mojović

Kategorije: BiH

Stoljeće krvavog komunizma

Pon, 06/11/2017 - 12:01

Piše: Stephen Kotkin, WSJ
Preuzeto sa: Liberal.hr

Prije jednog stoljeća komunizam je preuzeo Rusko carstvo, najveću državu svijeta u to vrijeme. Ljevičarska kretanja raznih vrsta bila su slična u europskoj politici davno prije revolucije 25. listopada 1917. (koja je postala 7. studenoga u reformiranom ruskom kalendaru), ali Vladimir Lenjin i njegovi boljševici bili su drukčiji. Oni nisu bili samo fanatični u svojim uvjerenjima, već fleksibilni u svojoj taktici – i imali su sreće sa svojim protivnicima.

Komunizam je ušao u povijest kao divovska, ali idealistička osuda kapitalizma, obećavajući bolji svijet. Njegovi sljedbenici, poput drugih na lijevoj strani, okrivljavali su kapitalizam za bijedne uvjete koji su pogodili seljake i radnike, kao i za prevalenciju ugroženog i dječjeg rada. Komunisti su vidjeli pokolj I. svjetskog rata kao izravni rezultat žestokog natjecanja među velikim kapitalističkim silama za prekomorska tržišta.

No, stoljeće komunizma na vlasti – iako i danas postoji na Kubi, u Vijetnamu i Kini – jasno je utvrdilo ljudske troškove političkog programa usmjerenog na rušenje kapitalizma. Opetovani napor za uklanjanje tržišta i privatnog vlasništva doveo je do smrti zapanjujućeg broja ljudi. Od 1917. godine u Sovjetskom Savezu, Kini, Mongoliji, istočnoj Europi, Indokini, Africi, Afganistanu i dijelovima Latinske Amerike – komunizam je odnio najmanje 65 milijuna života, prema rezultatima napornih istraživanja demografa.

Komunistički alati za uništenje uključivali su masovne deportacije, logore prisilnog rada i terorizam policije i države – model koji je utemeljio Lenjin, a unaprijedio njegov nasljednik Josef Staljin. Taj je model u svijetu nadaleko oponašan. Iako je komunizam ubijao ogroman broj ljudi namjerno, čak i više njegovih žrtava je umrlo od izgladnjivanja zbog njegovih okrutnih projekata društvenog inženjeringa u ekonomiji.

Za ove epske zločine, Lenjin i Staljin snose osobnu odgovornost, kao i Mao Zedong u Kini, Pol Pot u Kambodži, dinastija Kim u Sjevernoj Koreji i ostali manji komunistički tirani. Ali ne smijemo zaboraviti na ideje koje su potaknule ove zlobne ljude da ubijaju u tako ogromnoj mjeri, ili nacionalistički kontekst u kojem su prihvaćene takve ideje. Antikapitalizam je bio atraktivan za njih sam po sebi, ali je također služio kao instrument, u svojim mislima, da se nazadne zemlje dovede u redove velikih sila.

Komunistička revolucija sada može biti potrošena, ali njena stogodišnjica, kao veliki antikapitalistički uzrok, i dalje zahtijeva odgovarajuće odgovore.

U veljači 1917. car Nikola II. skida se s vlasti se pod pritiskom svojih generala koji su se zabrinuli da radnički marševi i štrajkovi u St. Petersburgu potkopavaju ratne napore protiv Njemačke i njenih saveznika. Februarska revolucija, kada je sve počelo, donijela je neizabranu privremenu vladu koja je odlučila vladati bez izabranog parlamenta. Seljaci su počeli oduzimati zemlju vlasnicima, a sovjeti (ili politička vijeća) počeli su se formirati među vojnicima, kao što se već dogodilo među političkim skupinama u gradovima.

U toj jeseni, kada je rat bjesnio, Lenjinovi boljševici poduzimali su oružani ustanak koji uključuje vjerojatno više od 10.000 ljudi. Oni nisu usmjeravali svoj udar protiv privremene vlade, koja je odavno umrla, već protiv glavnog sovjeta u glavnom gradu, u kojem su dominirali drugi, umjereniji socijalisti. Oktobarska revolucija započela je kao borba radikalne lijeve strane protiv ostatka lijeve strane, čiji su članovi osudili boljševike zbog kršenja svih normi, a potom izašli iz sovjeta.

Boljševici, poput mnogih njihovih suparnika, bili su sljedbenici Karla Marxa, koji je vidio klasnu borbu kao veliki motor povijesti. Ono što je nazvao feudalizmom bi stvorilo put kapitalizmu, koji bi se zamijenio socijalizmom i, konačno, udaljenom utopijom komunizma. Marx je zamislio novu eru slobode i obilja, a njegov je preduvjet bio uništavanje “ropstva plaća” i kapitalističke eksploatacije. Kao što su on i njegov suradnik Friedrich Engelsnapisali u Komunističkom manifestu iz 1848. godine, njihova se teorija “može sažeti u jednoj rečenici: ukidanje privatne imovine“.

Nakon što su osvojili vlast, boljševici su se preimenovali u komunističku stranku dok su pokušavali prisiliti Rusiju na socijalizam i, konačno, na završnu fazu povijesti. Milijuni su se odlučili pokušati živjeti na nove načine. Nitko, međutim, nije točno znao kako bi trebalo izgledati novo društvo. “Ne možemo dati karakterizaciju socijalizma”, priznao je Lenjin u ožujku 1918. “Kakav će socijalizam biti kad dođe do ispunjenog oblika koji ne znamo, ne možemo reći”.

Ali jedno im je bilo jasno: socijalizam ne smije podsjećati na kapitalizam. Režim bi zamijenio privatnu imovinu kolektivnom imovinom, tržišta planiranjem i “buržoaske” parlamente “ljudskom moći”. U praksi, međutim, znanstveno planiranje gospodarstva bilo je nedostižno, kao što su i neki komunisti priznali u to vrijeme. Što se tiče kolektiviranja imovine, ona nije ovlašćivala ljude, nego državu.

Postupak koji su pokrenuli komunisti obuhvatio je ogromno širenje tajnog policijskog aparata za rješavanje uhićenja, internih deportacija i egzekucija “klasnih neprijatelja”. Oduzimanje imovine kapitalistima također je obogatilo novu klasu državnih funkcionera koji su dobili kontrolu nad bogatstvom zemlje. Sve strane i stajališta izvan službene doktrine bili su potisnuti, eliminirajući politiku kao korektivni mehanizam.

Deklarativni ciljevi revolucije 1917. bili su obilje i društvena pravda, ali predanost uništenju kapitalizma dovela je do struktura koje su im onemogućile postizanje tih ciljeva.

U urbanim područjima, sovjetski je režim bio u stanju privući spremne radnike u tvornice, željne regrutiranja u stranku i tajnu policiju, te mlade ljude nestrpljive za izgradnju novog svijeta. Na selu, međutim, seljaštvo – oko 120 milijuna ljudi – provodilo je vlastitu revoluciju, ubijajući plemiće i uspostavljajući de facto seljačko vlasništvo nad zemljom.

Uz devastiranu zemlju na rubu gladi, Lenjin je prisiljavao stranačke kadrove da za sada prihvate zasebnu seljačku revoluciju. Na selu, usprkos prigovorima komunističkih purista, omogućeno je kvazi-tržišno gospodarstvo.

Lenjinovom smrću 1924. godine to je postao Staljinov problem. Ne više od 1% poljoprivrednog zemljišta dobrovoljno je kolektivizirano do 1928. Do tada su ključne tvornice u velikoj mjeri bile u vlasništvu države, a režim se obvezao na petogodišnji plan industrijalizacije. Revolucionari su se uznemirili što je Sovjetski Savez imao dva nespojiva sustava – socijalizam u gradu i kapitalizam na selu.

Staljin nije htio čekati. Nametnuo je prisilnu kolektivizaciju od Baltičkog mora do Tihog oceana, čak i pred masovnom seljačkom pobunom. Prijetio je dužnosnicima stranke, govoreći im da, ako nisu ozbiljni u iskorjenjivanju kapitalizma, trebali bi biti spremni predati moć rastućoj ruralnoj buržoaziji. Potaknuo je radničku klasu protiv “kulaka” i svih koji su ih branili, nametnuvši kvote za masovna uhićenja i unutarnje deportacije.

Staljin je bio jasan o ideološkim razlozima. “Možemo li razviti poljoprivredu u kulak modi, kao pojedinačne farme, uz mnoštvo velikih farmi” kao u “Americi i tako dalje?”, upitao je. “Ne, nismo mogli. Mi smo sovjetska zemlja. Želimo ugraditi kolektivno gospodarstvo, ne samo u industriji, već i u poljoprivredi.”

I nikad nije promijenio stav, čak ni kada je, kao rezultat njegove politike, zemlja ulazila u još jednu glad, od 1931. do 1933. godine. Prisilna kolektivizacija tijekom ovih nekoliko godina odnijela je između 5 i 7 milijuna života.

Strašni presedan Sovjetskog Saveza nije bio dovoljan da spriječi druge komunističke revolucionare. Mao Zedong, tvrdi čovjek poput Staljina, probio se na vrh kineskog pokreta, a 1949. on i njegovi drugovi izašli su kao pobjednici u Kineskom građanskom ratu. Mao je vidio kolosalan gubitak života u sovjetskom eksperimentu kao svojstveni uspjeh.

Njegov veliki skok, nasilna kampanja od 1958. do 1962. godine, bio je pokušaj kolektivizacije oko 700 milijuna kineskih seljaka i širenja industrije diljem sela. “Tri godine napornog rada i patnje, i tisuću godina blagostanja”, glasio je istaknuti slogan toga doba.

Falsificirana izvješća o trijumfalnim žetvama i radosnim seljacima preplavila su bogatu komunističku elitu u Pekingu. U stvarnosti Maoov program rezultirao je jednom od najsmrtonosnijih bijeda u povijesti čovječanstva, koja je odnijela između 16 i 32 milijuna žrtava. Nakon katastrofe, koju su preživjeli nazivali “komunistički vjetar”, Mao je blokirao pozive na povlačenje iz kolektivizacije. Kao što je izjavio, “seljaci žele slobodu, ali žele socijalizam.”

Ni to nije iscrpjelo repertoar komunističke brutalnosti u ime uništavanja kapitalizma. Osvajanjem Kambodže 1975. godine Pol Pot i njegovi Crveni Kmeri prisilno su premjestili milijune ljudi iz gradova u selo da sudjeluju u kolektivnim projektima prisilnog rada. Tražili su da se Kambodža rebrendira kao besklasna država, isključivo agrarno društvo.

Crveni Kmeri ukinuli su novac, zabranili komercijalni ribolov i progonili budiste, muslimane i etničke vijetnamske i kineske manjine u zemlji kao “infiltratore”. Pol Potov režim također je plijenio djecu koja su “naslijedila ideološku infekciju od kapitalističkih roditelja”.

Sve u svemu, možda čak 2 milijuna Kambodžana, četvrtina stanovništva, poginula je kao posljedica izgladnjivanja, bolesti i masovnih pogubljenja tijekom četiri misije Pol Potove vlasti. U nekim regijama lubanje su se mogle naći u svakom ribnjaku.

Marxova klasna analiza demantirala je legitimitet bilo kojoj političkoj opoziciji, ne samo iz “buržoaskih” elemenata, nego i samih komunističkih pokreta – jer su na različite načine “objektivno” služili interesima međunarodnog kapitalističkog poretka. Neumoljiva logika antikapitalističkih revolucija ukazivala je uvijek isto – jedan vođa u jednostranačkom sustavu.

Od SSSR-a i Kine do Kambodže, Sjeverne Koreje i Kube, komunistički su diktatori imali neke zajedničke osobine. Svi su se više ili manje prilagodili lenjinističkom tipu: spoju militantnog ideologa i neprincipijelnog intriganta. I svi su imali ekstremnu volju – preduvjet za postizanje onoga što bi samo neizrecivo krvoproliće moglo donijeti.

Komunizam u prošlom stoljeću nije bio jedini počinitelj velikih pokolja. U nacističkoj represiji i ratovima rasističkog istrebljenja ubijeno je najmanje 40 milijuna ljudi, a tijekom Hladnog rata antikomunizam je izazvao nasilje u Indoneziji, Latinskoj Americi i drugdje.

Dokazi komunističkih užasa, koji su se pojavljivali tek kasnije, s pravom su šokirali liberale i ljevičare na Zapadu, koji su dijelili mnoge egalitarne ciljeve revolucionara. Neki su odbacili Sovjetski Savez kao deformaciju socijalizma, pripisujući zločine režima zaostalošću Rusije ili osobnostima Lenjina i Staljina. Uostalom, Marx nikada nije zagovarao masovno ubojstvo ili gulagove, radne kampove. Nigdje nije tvrdio da se tajna policija, deportacija stočarskog automobila i masovna smrt od gladi trebaju koristiti za uspostavljanje kolektivnih farmi.

Međutim, ako smo naučili jednu lekciju iz komunističkog stoljeća, ona glasi: za provedbu marksističkih ideala potrebna je njihova izdaja. Marxovo nastojanje da se “ukine privatna imovina” bilo je poziv na akciju – i neumoljivo put do stvaranja ugnjetavajuće, neprovjerene države.

Nekolicina socijalista počela je prepoznavati da ne može biti slobode bez tržišta i privatne imovine. Kad su prihvatili postojanje kapitalizma, nadajući se da će ga regulirati, a ne ukinuti, u početku su izazvali otkazivanje kao otpadništvo. S vremenom je sve više socijalista prihvatilo socijalnu državu ili tržišnu ekonomiju s preraspodjelom. Ali pozivi na transcendiranje kapitalizma još uvijek su aktualni među nekima slijeva.

Komunizam i dalje živi, iako ne baš u ortodoksnom marksističkom modelu, u Rusiji i Kini, nakon velikih redukcija komunističkog stoljeća. Obje zemlje i dalje ne vjeruju u ono što je možda najvažnije za slobodna tržišta i privatnu imovinu: njihovu sposobnost da neovisnost akcije i misli daju običnim ljudima da provode vlastite interese kakve smatraju prikladnima, u privatnom životu, civilnom društvu i političkoj sferi.

Ali antikapitalizam je također služio kao program alternativnog svjetskog poretka, u kojem bi se mogli ostvariti dugo potisnuti nacionalistički ciljevi. Za Staljina i Maa, nasljednici ponosnih drevnih civilizacija, Europe i SAD-a predstavljaju privlačnost i prijetnju nadređenog Zapada. Komunisti su postavili zadatak usklađivanja i nadvladavanja svojih kapitalističkih suparnika i osvajanja središnjeg mjesta za svoje zemlje na međunarodnoj sceni. Ova revolucionarna borba dopustila je Rusiji da zadovolji svoj stoljetni san posebne misije u svijetu, dok je u Kini išla k tome da bude još jednom Središnje Kraljevstvo.

Otpor prema Zapadu Vladimira Putina, svojom neobičnom mješavinom sovjetske nostalgije i ruskog pravoslavnog oživljavanja, temelji se na Staljinu. Naravno, Kina je i dalje posljednji komunistički div, čak i dok Peking potiče i pokušava kontrolirati uglavnom tržišno gospodarstvo. Pod Xi Jinpingom, zemlja sada prihvaća i komunističku ideologiju i tradicionalnu kinesku kulturu u želji da podigne svoj položaj kao alternativu Zapadu.

Krvavo stoljeće komunizma završilo je, a mi možemo samo proslaviti njegovo prolaz. Ali, moramo izdržati i zabrinjavajuće aspekte njegova naslijeđa.

Kategorije: BiH

Svi porezi su loši, ali oni u BiH su najgori: Šta je Arthur Laffer poručio Bosni i Hercegovini

Sub, 04/11/2017 - 03:10

Piše: Danijal Hadžović

Gostovanje Arthura Laffera u Sarajevo najavljeno je tek jednom kratkom informacijom na zvaničnoj stranici njegovog domaćina, Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Nije bilo medijskih najava, press konferencija, zapravo ničega što bi nagovještavalo da dolazi jedan istinski svjetski velikan, kakvih u glavnom gradu BiH odveć nema prečesto. Ipak, uprkos lošoj promociji, amfiteatar EFSA u ponedjeljak je bio dupke popunjen uglavnom studentskom populacijom, a cijeli događaj šturo su popratili i vodeć bh.i mediji. Sasvim razumljivo, kada se uzme u obzir da je u Sarajevu gostovao jedan od najutjecajnijih ekonomista posljednjih decenija i jedan od glavnih arhitekata ekonomskog poretka u kome danas živimo.

U historiju ekonomske nauke Laffer se upisao davne 1974. godine… Na salveti! Na večeri u Čikagu s Dickom Cheneyem i Donaldom Rumsfeldom, Laffer je tadašnjim funkcionerima administracije Geralda Forda (koji će najviše funkcije zauzimati i u administracije Georgea Busha mlađeg), nastojao objasniti kako funkcionira odnos poreznog opterećenja i prihoda države. Na salveti je nacrtao pravilnu krivulju demonstrirajući tezu kako je porezni prihod jednak i u slučaju kad porezna stopa iznosi 100 posto kao i kad iznosi 0 posto. Tako je rođena “Lafferova krivulja”. Pojednostavljeno rečeno, rastom poreznog opterećenja rastu i prihodi, ali samo do određene “kritične tačke”. Kad porezni teret nadmaši tu tačku, prihodi počnu padati jer se porezna baza počinje smanjivati, odnosno sve je manje onih koji, uz tako veliko opterećenje, mogu (i žele) poslovati i plaćati porez. U prevodu na “narodni jezik”, Lafferova krivulja najbolje pojašnjava činjenicu da mrtvi magarac, čak i ako ga se tuče, više neće moći vući teret.

laffer-curve-1000px-laffer-curve-svg_-656x528

Ova krivulja posebno je postala popularna među neoklasičnim ekonomistima u SAD-u i s njima povezanom Republikanskom strankom. Kada je Ronald Reagan, političar čvrsto privržen principima ograničene uloge države u društvu i slobodnog tržišta postao lider slobodnog svijeta 1981., Laffer je imenovan za jednog od njegovih glavnih ekonomskih savjetnika. S ove funkcije bio je jedan od glavnih kreatora politike koja je popularno nazvana “Reaganomics”, a koja je uključivale masivne deregulacije tržišta i smanjenje poreskih stopa, posebno za najbogatije Amerikance (najviša stopa poreza na dohodak smanjena je sa 70 na 28%, što predstavlja najveće smanjenje poreza u historiji SAD-a). Iako će lijevi ekonomisti tvrditi da su ove reforme uzrokovale veliki rast socijalnih razlika i nebouzdano divljanje finansijskog sektora, činjenica je da je osamdesete u Americi obilježio veliki ekonomski rast i otvaranje cijelih 20 miliona novih radnih mjesta, dok su Lafferove ideje u velikoj mjeri inspirisale i reforme u ostatku čovječanstva, od kojih su posebno značajne one u zemljama bivšeg Istočnog bloka.

Iako bi vas silni grafikoni i formile mogli zavaravati, ekonomija je zapravo krajnje jednostavna nauka, posebno kada o njoj učite iz usta Laffera. Sva superiornost Lafferovog pristupa posebno je bila uočljiva u lakoći i uvjerljivosti kojom je, jasnim, kratkim i ubitačnim argumentima pobijao pokušaje osporavanja svojih tvrdnji od lijevo usmjerenih profesora EFSA, kojima pretjerano nisu pomogli ni napamet naučeni statistički podaci.

Samo istinski veliki umovi su u stanju najkompleksnije predočiti najrazumljivim mogućim rječnikom. A Lafferove poruke i rješenja za BiH bila su krajnje jasna i nedvosmislena:

– Svi porezi su loši, ali određeni porezi su lošiji od drugih. Najmanje štetan je onaj koji je nizak, fiksan i zasnovan na široj osnovi.

– Ako hoćemo da se borimo protiv sive ekonomije najbolji način su niski porezi. Niski porezi povećavaju naplatu i u konačnici čini neisplativim ulaziti u rizik varanja države. Previsoki porezi pak varanje države čine nužnim.

– Imamo ogromne poreze. Pošto oporezujemo ljude koji rade i dajemo novac ljudima koji ne rade, nemojmo biti iznenađeni ako se poveća broj ljudi koji ne rade. Neka nas ne čudi najveća nezaposlenost u Evropi s obzirom da su nam i doprinosi na plate među najvećim, pa smo rad učinili najskupljom robom. Ukoliko je neka djelatnost atraktivnija, onda će se ljudi više njom baviti i suprotno, a porezi čine neku djelatnost manje atraktivnom.

– Duhan je štetan i zaslužuje da se na njega uvede poseban porez. No uvesti toliki porez na njega da se uništi domaća industrija, smanji budžetski prihod od duhana i ojača crno tržište, što je urađeno u BiH, je čista glupost. To je Lafferova krivulja u praksi.

– Koja je logika da autoput gradimo od povećanja akcize na gorivo? Možda političare misle da će se narod više voziti tim putevima ako budu skuplje plaćali gorivo.

Sve što trebamo uraditi da uspijemo kao zemlja, prema Lafferu je, da snizimo poreze, pojednostavimo regulacije i pustimo ljude da rade. Ono što su činile i najrazvijenije zapadne zemlje prije nego što su postale bogate pa počele eksperimentisati sa socijalnom državom, i što i danas još uvijek čine zemlje poput Irske ili Švicarske. Tako jednostavno. A opet, u društvu kakvo je BiH tako teško provedivo, jer bi dirnulo u osinje gnijezdo vladajućih političkih elita, u tu budžetsku armiju zavisnika, tu bosansku verziju Levijatana, birokratsku hobotnicu koju valja nahranit… Dok nas jednog dana sve ne proguta.

Kategorije: BiH

Bosna i Hercegovina: Građanska ili tronacionalna država?

Pet, 03/11/2017 - 07:02

U sklopu Open Festa 2017., Liberalni Forum organizirao je debatu “BiH: građanska ili tronacionalna država” a u kojoj su učestvovali Prof. dr Dženeta Omerdić sa Pravnog fakulteta Tuzla i Milan Sitarski iz IDPI Mostar, dok je moderator debate bio predsjednik LF, Danijal HadžovićDebata je održana 30.10.2017. u hotelu “Europe” u Sarajevu.

Kategorije: BiH