Liberalni forum

Udruženi sadržaj
Liberalni forum je nevladino, nestranačko i neprofitno udruženje građana koje za cilj ima razvoj, širenje i primjenu ideja i programa zasnovanih na načelima liberalizma.
Ažurirano: prije 4 minute 33 sekunde

Zašto više kapitalizma donosi više ljevice u BiH

Pet, 20/10/2017 - 04:02
Piše: Nihad Hebibović

Jahorinska deklaracija koja je objavljena krajem prošle godine već unekoliko je doživjela i negativne i pozitivne kritike, premda šira rasprava o njoj tek treba da počne. Treba odmah reći i to da je Jahorinska deklaracija dobra. Deklarativno!

Uostalom od deklaracije kao akta se i ne može više očekivati. Nije to akt koji usvajanjem od strane opozicionih partija stupa na snagu poput nekog novog zakona da bih joj se učitavao onaj značaj koji nije ni dala sama sebi. Rečeno je da usvojenih četrnaest principa predstavljaju tek spisak želja i ništa više od toga. Sa time se dakako ne može složiti. Usvojeni  principi jesu temeljne vrijednosti ljevice ispod kojih se ne može ići a ne tek puki spisak želja i ta formulacija više predstavlja izraz jedne beskorisne ogorčenosti aktuelnim društveno političkim trenutkom.

Također, mnogog je čitatelja deklaracije zbunilo to što partije i kružok javnih ličnosti okupljenih oko Jahorinske deklaracije balansiraju između lijevog i građanskog koncepta, a na sve to poneki je desničarski telal dobacio da nisu samo ljevičari oni koji se mogu kititi građanskom orijentacijom ( što je tek djelomično pogrešno). Partije i javne ličnosti okupljenje oko Jahorinske deklaracije najpreciznije rečeno okupljaju građansku ljevicu. Nije to ljevica u proleterskom odnosno socijalističkom smislu nego upravo građanska (antinacionalistička) ljevica. Stoga bi odmah trebalo prekinuti jalovu raspravu oko toga da li je deklaracija više ljevičarska ili građanska. To što je sami kreatori i kritička javnost ne znaju ideološki odrediti ne znači da ona ideološki nije određena. Dakle radi se o građanskoj (antinacionalističkoj i kapitalističkoj) ljevici. Antinacionalistička crta koja je ponajviše izražena u njenoj sadržini rezultat je datih društvenih okolnosti a u zemljama nastalim raspadom SFRJ bazično pitanje o tome šta je ljevica a šta nije, ideološka linija razgraničenja između desnice i ljevice, nije ( samo) pitanje klasnih razlika nego pitanje odnosa prema nacionalizmu. Na tu dihotomiju upućuje svaka intervencija u polje real-političkog. Bez snažnog antinacionalističkog angažmana, kako u širem društvenom smislu tako i u dnevno-političkom životu, svaka mogućnost postojanja ozbiljnije ljevice sužena je do beznačajnosti.

Ljevica u BiH, bošnjačka ljevica, ljevica u Bošnjaka

Tačno je da u Bosni i Hercegovini, državi tri konstitutivna naroda, ne postoji neka svedržavna ljevica koja na svakom dijelu teritorije BiH u trenutnim političkim okolnostima može računati sa jednakom podrškom. Tačno je da Jahorinska deklaracija ne simbolizira svedržavnu bosanskohercegovačku ljevicu nego ljevicu u Bošnjaka. Međutim ta ljevica ne polazi od etničkog kao izvorišta svog političkog djelovanja, stoga se ne može reći da je to bošnjačka ljevica nego jednostavno ljevica u Bošnjaka. To razumije se nisu dva identična pojma jer ne određuje Jahorinsku deklaraciju bošnjačko nego građansko-ljevičarsko.  To što nacionalistički trubaduri, kako bošnjački, tako srpski i hrvatski već sada ocijenjuju da se radi o bošnjačkoj ljevici koja je uperena protiv Bošnjaka ili sa druge strane Hrvata i Srba samo je dokaz toga da takav koncept ima smisla. To što će eventualno Jahorinska deklaracija uglavnom naići na podršku kod Bošnjaka, opet nije problem ni te ljevice ni Bošnjaka. Treba sačekati dok se slične inicijative ne pojave među dominantno srpskom i hrvatskom nacionalnom korpusu, a do tada biti svjestan razloga zašto se ljevica u tim korpusima ne pojavljuje.  Svjestan toga da razlog izostanka ljevice kod Srba i Hrvata ne leži u tome što bi njena afirmacija dovela do slabljenja položaja srpskog i hrvatskog naroda u BiH nego prevashodno leži u tome što se u sredinama poput Republike Srpske i imaginarne tzv „Herceg Bosne“ ljudi uglavnom pitaju šta smiju pa tek onda poslije toga se pitaju šta mogu. Sva društva u historiji čovječanstva u kojima se čovjek prije svega pitao šta smije pa tek onda šta može su propala, pa tako će  propasti i ta koja neposjedovanje političkog pluralizma ne trebaju prebacati drugome, ako se radi ( kao što se ne radi) o samosvjesnim ljudima nego sebi.

Više kapitalizma – više ljevice

U svojih „Deset krvavih godina“ Miroslav Krleža kaže da „“ voditi politiku ljevice znači pogledati istini u oči i ne obmanjivati se frazama“.  Jahorinska deklaracija u svome sadržaju između ostalog govori o smanjivanju klasnih razlika i ulozi sindikata u novom lijevom političkom djelovanju. Jasno da smanjivanje klasnih razlika i sindikalno djelovanje nisu tek fraze ali one to mogu ostati ukoliko se bude primjenjivao dosadašnji princip po kojem se i na ovakve sindikate koji trenutno postoje u Bosni i Hercegovini gleda kao na nešto što je apriori ljevičarska baza, a gledajući istini u oči, kroz ovih dvadeset i nešto krvavih godina, vidimo da to nije slučaj. Baš naprotiv, postojeći sindikati, mahom u javnom sektoru ( u privatnom ih i nema) baza su nacionalističkih politika i njihova stranačka mašinerija. Stoga ljevica, ma koliko to ružno zvučalo, kod takvih sindikata nema šta tražiti. Ona u predstojećim godinama može mirno gledati kako nacionalističke politike, silom prilika,odnosno provođenjem tzv. bolnih reformi, režu granu na kojoj sjede i polagano gube svoju glasačku bazu, oličenu u žutim sindikatima i socijalnim kategorijama koje će, sviđalo se to nekome ili ne, u godinama koje su pred nama, morati da budu deganžirane sa budžeta, čime automatski prestaje njihov nesporedni interes da glasaju za nacionalističke politike koje su ih uvele u sva ta razna socijalna prava. Šta bi onda u takvim okolnostima bio zahtjev ljevice? Zahtjev za više kapitalizma! Zahtjev ne samo za revizijom spornih privatizacija nego za novim privatizacijama i što većim angažiranjem radne snage u privatnom sektoru, one radne snage koja nije materijalno ucijenjena time da glasa za nacionaliste od čije volje zavisi njihova sudbina. Ljevica bi dakle trebala proslaviti jednu potpunu propast javnog sektora u korist privatnog, u korist profita i kapitala koji jedini mogu angažirati sve one koji žude za kakvim takvim poslom. Poslom pri kojemu nije potrebna stranačka iskaznica nego sposobnost ( mozak, ruke, lopata). Tek u takvim nadolazećim okolnostima ljevica bi mogla da računa na sindikate u pravom smislu te riječi. I to je jedini način da ono što se naziva radničkom klasom ponovo postane ljevičarska baza.

Prema tome budućnost ljevice ovdje u Bosni i Hercegovini, zemlji koja dovršava svoj proces tranzicije iz socijalizma u kapitalizam, u državi gdje ogroman broj ljudi pretendira da postane dijelom onoga što se naziva „radnička klasa“, dijela ljudi koji trenutno, nažalost, nema ni tu mogućnost, da za svoj rad bude plaćeno pa makar i bijedno; Budućnost ljevice nije u bilo kakvom zahtjevu, političkom ili retoričkom za „obuzdavanjem“ kapitalizma niti u odbrani socijalnih prava samo jednog (manjeg dijela) radništva koji je primarno i većinski (iako ne potpuno) vezan za javni sektor a samim time i za nacionalističke politike, kada su ta prava uskraćena za većinu radništva, bez bilo kakve polemike o tome. Shodno tome trebalo bi već jednom pustiti kapitalizam da prohoda, da i doista sve javno postane privatno ( u jednom procesu), ukoliko više-utoliko bolje, da i doista u što većoj mjeri profunkcionira ono što liberali nazivaju „slobodnim tržištem“, i to ne zbog ideala o „slobodnom tržištu“ nego zbog samih radnika i mogućnosti novih politika. U konačnici potrebno je da se desi jedan dijalektički obrat koji bi glasio ; „Sva vlast u ruke privatnih vlasnika“. Dakle ukoliko postoji bilo kakva budućnost ljevice, smislenost njenog političkog djelovanja na duže staze nije u moralističkom mistificiranju klasnih razlika i obmanjivanju frazama, kao što je to do sada bio slučaj nego u njihovom zaoštravanju. Uostalom, ne bi bilo prvi put da se ljevica u borbi za bolje i pravednije građansko društvo bori i za bolju poziciju u njemu. U protivnom ostaje samo pojam ljevice bremenit iskustvom svoje propasti. ..Trebalo bi vjerovati da su potpisnici Jahorinske deklaracije  prepoznali te nove okolnosti u kojima nova ljevica treba da djeluje.

Širi front 

Da bi se naprijed navedeno sprovelo u djelo nužno je proširiti broj političkih aktera okupljenih oko Jahorinske deklaracije. U taj red sigurno se mogu ubrojati još neke stranke, pojedinci i organizacije koje bi u jednom širem dijalogu pokušale ostvariti ono što je zacrtano. Potrebno je između ostalog u ovako lošoj amtosferi prevazići neke lične razmirice i sujete, ako se već želi djelovati u korist općeg dobra. Na kraju krajeva Jahorinska deklaracija, barem kako se čini, ne predstavlja kraj nego početak, i ne može se steći dojam da su njeni inicijatori za sobom zatvorili vrata. Kako će biti u budućnosti, to ipak ostaje da se vidi.

 

Izvor: Vijesti.ba

 

Kategorije: BiH

Bosna i Hercegovina: građanska ili tronacionalna država?

Uto, 17/10/2017 - 03:51

U svjetlu najnovijih separatističkih težnji u Europi, najave promjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine te najavama novih referenduma u Bosni i Hercegovini, Liberalni forum u ponedjeljak, 30.10.2017. godine sa početkom u 18 sati, organizira debatu na temu “Bosna i Hercegovina: građanska ili tronacionalna država”, koja će se održati u Hotelu Europe u Sarajevu.

Cilj debate je da kroz sučeljavanje argumenata analizira različite modele građanskog i federalističkog uređenja Bosne i Hercegovine te da ponude svoje viđenje najboljeg modela za našu zemlju. Učesnici debate su dr.sc. Dženeta Omerdić, vanredna profesorica Pravnog Fakulteta u Tuzli i Milan Sitarski, stručni saradnik Instituta za društvenopolitička istraživanja iz Mostara. Moderator debate je Danijal Hadžović, predsjednik Liberalnog foruma.

Debata se realizira u okviru projekta “Jačanje slobode dijalogom” koji je podržan od strane Atlas mreže. Projekt će se realizirati kroz organizaciju pet debata na različite filozofsko-pravne, ekonomske, političke i praktične teme. Partner projekta je Open Fest koji se ove godine održava po drugi put u Sarajevu.

Kategorije: BiH

“Liberalizam” prvi put na južnoslovenskim jezicima

Uto, 17/10/2017 - 03:51

„Liberalizam“ je čuveno djelo velikog ekonomiste i liberalnog mislioca Ludwiga von Misesa napisano u odbranu slobodnog društva, te jedno od posljednih djela stare liberalne škole iz kojeg možemo mnogo toga naučiti o liberalnoj ideologiji. Ova knjiga već 90 godina smatra se jednim od najvažnijih liberalnih testamenata za slobodarske pokrete širem svijeta. Ipak, o intelektualnoj klimi koja vlada u zemljama bivše Jugoslavije slikovito svjedoči činjenica da ni gotovo 3 decenije nakon sloma komunizma ova knjiga još uvijek nije prevedena ni na jedan od južnoslavenskih jezika.

Objavljena 1927. godine, u jeku rasta popularnosti kolektivističkih ideologija komunizma i fašizma, knjiga postavlja ključno pitanje: ako ne socijalizam i ako ne fašizam ili intervencionizam, koja vrsta društvenog sistema najviše doprinosi ljudskom napretku i prosperitetu? Misesov odgovor sumiran je u naslovu, a podrazumijeva klasični liberalizam.

Ovo je jedna od najvažnijih Misesovih knjiga i također jedna od najispirativnijih knjiga o ideji slobode ikad napisanih. Ostaje jedna od onih knjiga koje u svijetu mogu poslužiti kao iskra za paljenje vatre slobode, što je vjerovatno razlog zašto je već prevedena na mnoštvo svjetskih jezika.

Upravo iz ovih razloga, nevladina organizacija Liberalni forum iz Bosne i Hercegovine i portal liberal.hr iz Hrvatske organizirali su crowdfunding kampanju za prevod ovog izvanrednog djela na južnoslovenske jezike. Nakon uspješno provedene kampanje slijedi prevod a potom i izdavanje samog djela. Projekt prevoda ove knjige bit će predstavljen na ovogodišnjem Open Festu u Sarajevu, 29.10.2017. godine u 12 sat u hotelu Europe i. O knjizi će govoriti: Darjan Minov, izvršni direktor Liberalnog foruma, Danijal Hadžović, predsjednik Liberalnog foruma, Admir Čavalić, ekonomski stručnjak i direktor udruženja Multi te Omer Bakalović, poduzetnik i suvlasnik kompanije Media Plus.

Kategorije: BiH

Pogrešne teorije koje su dovele do katastrofe: Marks kao ekonomist je bio potpuni promašaj

Ned, 15/10/2017 - 04:53

Piše: Slaviša Tasić

Možda je najupornija zabluda o Karlu Marksu to da je on bio ozbiljan, pronicljiv i dalekovid teoretičar, čija se agenda u praksi samo nesrećnim spletom okolnosti izjalovila. Komunizam je propao gde god je u raznim verzijama isproban. Što je verzija bila bliža originalnim knjiškim šemama, to je katastrofa, kao u Kambodži, bila veća. Socijalističke privrede koje su udaljile od teoretskih ideala, kao SFRJ, uspijevale su da prežive mada ne i da rastu i obogate se poput tržišnih ekonomija toga doba.

Marksovo ekonomsko teoretisanje je i za ondašnje standarde bilo neutemeljeno i proizvoljno. Svoju teoriju on je sazidao na aksiomu da jedino ljudski rad stvara ekonomsku vrijednost. Krenuvši od tako pogrešnog ubjeđenja, Marks je upitao kako onda može postojati profit za vlasnike kapitala. Stvaraju ga radnici svojim znojem, jer prema aksiomu od kojeg je krenuo i ne može biti drugačije.

Preduzetnička ideja, organizacija posla i rizik ulaganja kapitala kod Marksa ne postoje, računa se samo uloženi rad. A račun uloženih radnih sati pokazivao je sistemsku prevaru – kapitalisti radnicima ne isplaćuju zasluženu zaradu već jedan dio neopravdano zadržavaju za sebe.

Sva famozna dijalektika svela se, dakle, na kružno rezonovanje: pošto samo rad stvara vrijednost, sva vrijednost mora pripasti radu. Da je polazna pretpostavka Marksove logike pogrešna bilo je jasno još za vrijeme njegovog života. Raniji teoretičari jesu nagađali da ekonomsku vrijednost stvara samo rad. Ali već od 1870-ih, ubrzo nakon objave prvog toma Kapitala, ekonomisti širom Evrope odbacili su radnu teoriju vrijednosti kao duboko pogrešnu i nikada joj se više nisu vratili.

Nasađena na pogrešnom polaznom principu, ni Marksova predviđanja se nisu ostvarila. Radnici nisu bivali sve siromašniji i sukobi rada i kapitala nisu se zaoštravali. Naprotiv, historičari su pokazali da se položaj radnika osjetno poboljšavao još za vrijeme Marksovog života. Kao u današnjoj Kini, mladi ljudi su širom tadašnje Evrope hrlili sa sela u gradove da bi naporni poljski rad zamijenili radom za redovnu i vremenom sve veću platu. Niti je kapitalizam posustao uslijed dugoročnog pada profitnih stopa kako je Marks prorekao. Profitne stope nikad nisu bile tako visoke kao što su Marks i sljedbenici zamišljali, ali do današnjeg dana one niti posebno padaju niti naročito rastu.

Marks je bio čovjek koji je čvrsto vjerovao u svoje ideje i posvetio im čitav svoj život. Neka njegova šira političko-filozofska zapažanja zavređuju pažnju i danas. Tehnološki determinizam koji trvdi da materijalna baza uslovljava društvene odnose – da ručni mlin stvara feudalizam a parni mlin donosi kapitalizam – ponovo je intrigantan u 2017. godini kada se u svijetu raspravlja kako nove tehnologije, internet i društvene mreže mijenjaju politički poredak. Ali baš zbog svoje ideološke posvećenosti Marks i nije bio nikakav ekonomski teoretičar. Iako je volio da ističe naučnost svojih teorija i nenaučnost tuđih, uvijek je prvenstveno bio ideolog revolucionarne ljevice. Svoj stav o kapitalizmu i komunizmu jasno je obznanio još 1848. kada je kao mladić u svojim kasnim dvadesetim sa Engelsom sastavio Manifest komunističke partije. Sve kasnije detaljno ekonomsko teoretisanje iz Kapitala i drugih spisa nije bilo teorijska osnova komunizma kako su nas u školama i na fakultetima učili, već naknadni pokušaj da se ova radikalna ideologija predstavi naučnom i racionalizuje.

 

 

Preuzeto sa: Tržišno rešenje

Kategorije: BiH

Ludwig von Mises: Liberalizam

Uto, 10/10/2017 - 06:27

Na današnji dan 1973. godine umro je veliki austrijski ekonomist i šampion klasičnog liberalizma Ludwig von Mises. Tim povodom donosimo vam njegov uvod u knjigu Liberalizam iz 1927. u kojem autor, proročanski konstatuje, kako zbog odustajanja od vrijednosti i tekvoina liberalizma tadašnja civilizacija nezaustavljivo srlja u katastrofu. S nastavkom navedenih trendova, deceniju kasnije, svijet će zaista i završiti u najrazornijoj katastrofi koju je ljudska civilizacija ikad vidjela  – Drugom svjetskom ratu.

Piše: Ludwig von Mises

Filozofi, sociolozi i ekonomisti 18. i ranog 19. stoljeća formulisali su politički program koji je služio kao vodič za društvenu politiku, najprije u Sjedinjenim Američkim Državama i Engleskoj, zatim na evropskom kontinentu i konačno i u ostalim dijelovima naseljenog svijeta. Nigdje ovaj program nije u potpunosti proveden. Čak ni u Engleskoj, koja se naziva domovinom liberalizma i modelom za liberalnu zemlju, zagovornici liberalizma nikada nisu uspjeli ostvariti sve svoje zahtjeve. U ostatku svijeta samo dijelovi liberalnog programa su bili usvojeni, dok ostali, manje važni, su ili odbijeni na samom početku ili odbačeni nakon veoma kratkog perioda. Samo uz određeno pretjerivanje možemo reći da je svijet jednom živio liberalno doba. Liberalizmu nikada nije dozvoljeno da pusti pune plodove.

Ipak, i ta kratka i suviše ograničena dominacija liberalnih ideja bila je dovoljna da promijeni lice zemlje. Došlo je do veličanstvenog ekonomskog razvoja. Oslobađanje čovjekovih produktivnih moći umnožilo je sredstva za život nekoliko puta. Uoči Velikog rata (koji je i sam bio rezultat dugotrajne i gorke borbe protiv liberalnog duha i koji je potaknuo razdoblje još gorljivijih napada na liberalne principe), svijet je bio naseljeniji nego ikad i svaki je stanovnik mogao živjeti neuporedivo bolje nego je to bilo moguće u ranijim stoljećima. Napredak koji je liberalizam stvorio znatno je smanjio smrtnost novorođenčadi, koja su bila besmislena žrtva ranijih godina i, kao rezultat poboljšanja životnih uslovila, produžio je prosječni životni vijek.

No, ovaj prosperitet nije tekao samo odabranoj klasi privilegovanih pojedinaca. Uoči Svjetskog rata, radnik u industrijskim zemljama Europe, Sjedinjenih Država i prekomorskih kolonija Engleske živio je bolje i gracioznije nego plemić davno prije. Ne samo da je mogao jesti i piti prema svojoj želji; mogao je dati svojoj djeci bolji odgoj; mogao bi, ako je želio, sudjelovati u intelektualnom i kulturnom životu svoje nacije; i, ako je imao dovoljno talenata i energije, mogao je bez poteškoća podići svoj društveni položaj. Upravo u zemljama koje su otišle najdalje u usvajanju liberalnog programa, vrh društvene piramide, uglavnom, nije bio sastavljen od onih koji su od samog rođenja uživali povlašteni položaj na osnovu nasljedstva ili visokog položaja njihovih roditelja, nego od onih koji su, pod povoljnim uslovima, svojim vlastitim snagama izgradili sebi put iz strašnih okolnosti. Prepreke koje su u ranim godinama razdvajale gospodare i kmetove pale su. Sada su postojali samo građani s jednakim pravima. Niko nije bio hendikepiran ili progonjen zbog svoje nacionalnosti, mišljenja ili vjere. Unutrašnji politički i vjerski progoni su prestali, a međunarodni ratovi su bivali sve rjeđi. Optimisti su već pozdravljali zoru novog doba vječnog mira.

Ali događaji su se okrenuli. U devetnaestom stoljeću pojavili su se snažni i nasilni protivnici liberalizma koji su uspjeli izbrisati veliki dio onoga što su liberali stvorili. Svijet danas više ne želi čuti za liberalizam. Izvan Engleske izraz “liberalizam” gotovo da je zabranjen. U Engleskoj, budite sigurni, još uvijek postoje “liberali”, ali većina njih su to samo imenom. Zapravo, oni su prije umjereni socijalisti. Svugdje je danas politička moć u rukama antiliberalnih stranaka. Program antiliberalizma oslobodio je snage koje su dovele do velikog svjetskog rata, a zahvaljujući uvoznim i izvoznim kvotama, tarifama, migracijskim barijerama i sličnim mjerama, doveli su nacije svijeta na mjesto uvodne međusobne izolacije. U svakoj je naciji to vodilo do socijalističkih eksperimenata čiji je rezultat bio smanjenje produktivnosti rada i istodobno povećanje žudnje i bijede. Ko god doslovno ne zatvara oči pred činjenicama, na svakom mjestu mora prepoznati  znakove katastrofe koja se približava svjetskoj ekonomiji. Antiliberalizam vodi prema općem slomu civilizacije.

Ako neko želi znati što je liberalizam i što ima za cilj, ne može se jednostavno obratiti historiji za informaciju i raspitati se o tome za šta su liberalni političari stajali i šta su ostvarili. Jer liberalizam nigdje nije uspio u potpunosti realizovati svoj program kako je namjeravao.

Niti nam programi i postupci onih stranaka koje se danas nazivaju liberalnim donose bilo kakvo prosvjetljenje o prirodi istinskog liberalizma. Već je spomenuto da čak i u Engleskoj ono što se danas smatra liberalizmom ima mnogo veću sličnost s torizmom (engleska verzija konzervativizma, op. aut.) i socijalizmom nego starim programom slobodnotržišnjaka. Ako postoje liberali koji smatraju da je s njihovim liberalizmom kompatibilno da podrže nacionalizaciju željeznice, rudnika i drugih preduzeća, pa čak i da podupiru carinske tarife, lako se može vidjeti da oni danas nemaju ništa s liberalizmom osim imena.

Niti je danas više dovoljno da se ideja liberalizma oblikuje iz proučavanja djela njenih velikih utemeljitelja. Liberalizam nije dovršena doktrina ili fiksna dogma. Naprotiv: on je nauka primijenjena na društveni život čovjeka. I baš kao što ekonomija, sociologija i filozofija nisu spavali od doba Davida Humea, Adama Smitha, Davida Ricarda, Jeremyja Benthama i Wilhelma Humboldta, tako je i doktrina liberalizma danas drugačija od onoga što se pod njom podrazumijevalo u njihovo doba,  iako su njena temeljna načela ostala nepromijenjena. Već dugi niz godina niko se nije usudio dati sažeti prikaz suštinskog značenja te doktrine. To može poslužiti kao opravdanje ovog pokušaja da uradimo taj posao.

Kategorije: BiH

Ko je bio Che Guevara? Ovih 7 psihopatskih izjava će vam otkriti

Pon, 09/10/2017 - 03:59

Ernesto Che Guevara (1928-1967), rođeni Argentinac, bio je istaknuti vojni i ekonomski lider tokom Kubanske revolucije. Ovaj zakleti marksist je tiom svoga kratkog života postigao dovoljno da ga dan-danas mladi i stari ljubitelji marksizma i socijalističke revolucije štuju kao heroja.

Dao je pogubiti desetine hiljada ljudi, među kojima mnogi čak i nisu bili njegovi vojni neprijatelji budući da ih je ubijao praktički bez suđenja. U njegovim objavljenim memoarima ima nekih, u najmanju ruku kontroverznih misli koje pokazuju kakav je čovjek bio i s kakvim pogledima na svijet. To nije ništa čudno s obzirom na njegova djela. Donosimo vam samo neke od njegovih poznatih citata.

7. “Riješio sam problem .32 kalibrom. U desnu stranu njegova mozga…Sve njegovo pripalo je meni.”

Tim je riječima proslavio ubistvo (i pljačku) svoga suradnika Eutimija Guerre kojeg je optužio za špijunažu.

 

6. “Ne trebam dokaz da bih ubio čovjeka. Trebam samo dokaz zašto ga ne bih trebao ubiti.”

Tako je Che odgovorio UN-u kad su ga pitali po kojem kriteriju daje ubiti ljude koji su na bilo koji način povezani s njegovom opozicijom.

 

5. “Naši drugovi iz tvornice napravili su zubnu pastu. Ona je dobra kao i prošla, čisti zube jednako, samo što se nakon nekog vremena pretvara u kamen.”

Che je bio i ekonomski vođa u kubanskoj vladi, zapravo to se zvalo ministar industrije. Bio je ekonomski nepismen, a između 1961. i 1963. jako puno ljudi je osiromašeno dok je provodio reformu zemljišta. Ova izjava je bila pokušaj objašnjenja zašto su njihovi socijalistički proizvodi tako loši. Kuba je tražila skoro 100 milijardi dolara pomoći od Sovjetskog Saveza samo da bi preživjela.

 

4. “Crnac je indolentan i sanjar, troši svoju malu platu na gluposti i piće. Evropljanin ima tradiciju rada i štednje, što ga je dovelo do ovog dijela Amerike i vodi ga dalje da se poboljšava, čak nezavisno o njegovim individualnim željama.”

Ljevičarska ikona, pa rasist…

 

3. “Moramo nastaviti putem slobode čak i kad bi to koštalo milione atomskih žrtava. SAD je veliki neprijatelj ljudske vrste. Protiv tih hijena nema druge opcije osim istrebljenja. Da su nuklearne rakete ostale na Kubi, mi bismo ih ispalili u srce SAD-a, znači u sam New York”.

“Mesar la Cabane”, kako su ga zvali, nije se libio priznati da bi napao Amerikance i nuklearnim oružjem, a nije mu bilo bitno čak ni koliko će njegovih ljudi poginuti, samo da socijalizam pobijedi.

 

2. “Trebamo eliminirati sve novine. Ne možemo imati revoluciju sa slobodnim medijima.”

Socijalisti ne vole slobodu govora? Nevjerojatno. Ali, do danas su se popravili. Današnji socijalisti toleriraju slobodu govora dok god se slažeš s njima.

 

1. “Mržnja je element borbe. Bezrezervna mržnja prema neprijatelju vodi nas preko naših prirodnih mogućnosti i ograničenja, ona čovjeka transformira u nasilan, učinkovit i selektivan stroj za ubijanje. Takvi moraju biti naši vojnici. Ljudi bez mržnje ne mogu pobijediti brutalnog neprijatelja.”

Komentar zaista nije potreban.

Kategorije: BiH

Ludwig von Mises: Psihološki korijeni antiliberalizma

Sub, 07/10/2017 - 06:43

Nakon uspješne crowdfunding kampanje, Liberalni forum u saradnji s portalom Liberal.hr nastavlja s projektom prevođenja i izdavanja čuvenog djela Ludwiga von Misesa “Liberalizam”, koje će se do kraja godine naći na tržištima BiH i Hrvatske. U nastavku vam donosimo odlomak iz knjige u kojem von Mises objašnjava psihološke uzroke antiliberalnog raspoloženja i podrške socijalizmu.

 

Piše: Ludwig von Mises

Ne može biti zadatak ove knjige da raspravlja o problemu društvene saradnje drugačije nego racionalnim argumentima. Ali korijen opozicije liberalizmu ne može se naći samo pribjegavanjem metodi razuma. Ova opozicija ne proizlazi iz razuma, već iz patološkog mentalnog stava, iz neugodnosti i neurastenskog uzroka koji se može nazvati Fourierovim kompleksom, nazvanom po francuskom socijalisti tog imena.

Što se tiče ljutnje i zavidne zlonamjernosti, malo je toga potrebno reći. Ludilo je na djelu kad neko toliko mrzi nekoga radi njegovog povoljnog položaja u društvu, da je spreman podnijeti teške gubitke samo ako bi to moglo naštetiti onome koga mrzi. Mnogi od onih koji napadaju kapitalizam dobro znaju da će njihova situacija pod bilo kojim drugim ekonomskim sistemom biti manje povoljna. Ipak, s punim znanjem o toj činjenici, zagovaraju reformu, tj. socijalizam, jer se nadaju da će pod njim bogati, kojima zavide, patiti. Ono što se iznova i iznova čuje od socijalista je da će čak i materijalne želje biti lakše podnijeti u socijalističkom društvu jer će ljudi shvatiti da niko nije bolji od bližnjega.

U svakom slučaju, gnjev se i dalje može riješiti racionalnim argumentima. Naposljetku, nije previše teško razjasniti osobi koja je ispunjena ogorčenjem da joj cilj ne treba biti da pogorša položaj njenih boljih bližnjih, nego da poboljša vlastiti.

S Fourierovim kompleksom je mnogo teže boriti se. Ono što je uključeno u ovaj slučaj je ozbiljna bolest živčanog sistema, neuroza, što je primjerenije za brigu psihologa nego zakonodavca. Ipak, ne može se zanemariti u istraživanju problema modernog društva. Nažalost, medicinski stručnjaci do sada jedva da su se brinuli o problemu koji predstavlja Fourierov kompleks. Zapravo, čak i Freud, veliki majstor psihologije ili njegovi sljedbenici u svojoj teoriji neuroze teško da su primjetili ovaj slučaj, iako psihoanalizi zahvaljujemo što nam je otvorila put koji nas dovodi do koherentnog i sistemskog razumijevanja mentalnih poremećaja ove vrste.

Jedva da jedna osoba u milion uspije ispuniti svoju životnu ambiciju. Rezultati nečijeg rada, čak i ako je čovjek favoriziran srećom, ostaju daleko inferiorniji od onoga čemu su mudri sanjari dopustili mladosti da se nada. Planovi i želje razbijeni su na hiljadu prepreka, a vlastite snage pokazale su se preslabim da bi postigle ciljeve zbog kojih je neko ostavio svoje srce. Neuspjeh njegovih nada, frustracija njegovih planova, vlastita nedostatnost u odnosu na zadatke koje je postavio –  predstavljaju najdublje bolno iskustvo svakog čovjeka. Oni su, uistinu, zajednički mnogim ljudima.

Postoje dva načina na koji čovjek može reagirati na ovo iskustvo. Jedan od načina pokazuje Goetheovu praktičnu mudrost:

Misliš da bih trebao mrziti život,

Da bih trebao pobjeći u pustinju,

Jer nisu svi moj budni snovi cvjetali?

njegov Prometej plače. Faust prepoznaje u “najvišem trenutku” da je “posljednja riječ mudrosti”:

Nijedan čovjek ne zaslužuje ni slobodu ni život

Ako ih svakodnevno ne osvaja.

Takvu volju i takav duh ne može se pobijediti bilo kakvom zemaljskom nesrećom. Onaj ko prihvati život za ono što jest i nikada ne dopušta da bude pobijeđen od njega, ne traži utočište za svoje slomljeno samopouzdanje i utjehu u “spasonosnoj laži”. Ako željeni uspjeh nije pred vratima, ako poremećaji sudbine uništavaju u tren oka ono što se moralo dugotrajno graditi kroz godine napornog rada, onda on jednostavno umnožava svoje napore. On može gledati katastrofi u oči bez očajanja.

Neurotik ne može podnijeti život u njegovom pravom obliku. Previše je to surovo za njega, previše grubo, preuobičajeno. Da bi ga podnosio, on nema, kao zdravi čovjek, srce koje će da “nastavi unatoč svemu.” To ne bi odgovaralo njegovoj slabosti. Umjesto toga, traži utočište u zabludi. Iluzija je, prema Freudu, “samo ono što se želi, neka vrsta utjehe”; karakterizira je njena “otpornost na napade logike i stvarnosti”. Stoga nipošto nije dovoljno pacijentu pokušati ukazati na njegove vlastite deluzije uvjerljivom demonstracijom njihove apsurdnosti. Kako bi se oporavio, sam pacijent ih mora nadvladati. On mora naučiti razumjeti zašto se ne želi suočiti s istinom i zašto se skriva u iluzijama.

Samo teorija neuroze može objasniti uspjeh koji uživa fourierizam, ludi proizvod ozbiljno poremećenog mozga. Ovo nije mjesto za podnošenje dokaza Fourierove psihoze citiranjem odlomaka iz njegovih spisa. Takvi opisi zanimaju samo psihijatre, a možda također i ljude koji imaju određeno zadovoljstvo u čitanju proizvoda razvratne fantazije. No, činjenica je da marksizam, kada je bio primoran napustiti polje pompozne dijalektičke retorike i ismijavanja i klevetanja svojih protivnika, te napraviti nekoliko sitnih opaski relevantnih za ovo pitanje, nije uspio ponuditi ništa što bi se iole razlikovalo od onoga što je Fourier, “utopist”, uspio ponuditi. Marxizam također nije u stanju stvoriti sliku socijalističkog društva bez pravljenja dvije pretpostavke koje je Fourier već napravio, koje su proturječne svom ljudskom iskustvu i razumu. S jedne strane, pretpostavlja da  “materijalni supstrat” ​​proizvodnje koji je “već prisutan u prirodi bez potrebe za produktivnim naporom od strane čovjeka”, stoji na raspolaganju u tolikoj mjeri da ga ne treba ekonomizirati; odatle vjera marksizma u “gotovo neograničeno povećanje proizvodnje”. S druge strane, pretpostavlja da će se u socijalističkoj zajednici posao promijeniti iz “tereta u užitak” – zapravo, da će postati “primarna nužnost života”. Tamo gdje višak svake robe obiluje i gdje rad je zadovoljstvo, bez sumnje je lako stvoriti zemlju Dembeliju.

Marksizam vjeruje da s visine svog „naučnog socijalizma” ima pravo gledati s prezirom na romantizam i romantike. No, u stvarnosti njegova metoda ne razlikuje se od njihove. Umjesto uklanjanja prepreka koje stoje na putu ostvarenja njegovih želja, on također preporučuje  da sve prepreke jednostavno nestanu u magli fantazije.

 

U životu neurotika “spasonosna laž” ima dvostruku funkciju. Ne samo da ga tješi zbog prošlih neuspjeha, već pruža izglede za buduće uspjehe. U slučaju društvenog neuspjeha, koji nas se ovdje jedino tiče, utjehu  pronalazi u uvjerenju da razlog nepostizanja uzvišenih ciljeva kojima je težio ne treba tražiti u vlastitoj nesposobnosti, već u nedostacima društvenog poretka. Nezadovoljnik očekuje da će uspjeh doći rušenjem poretka koji ga u tome sprječava. Slijedom toga, posve je uzaludno pokušati mu objasniti da utopija o kojoj sanja nije izvediva i da je jedini temelj koji je moguć za društvo organizirano na načelu podjele rada – privatno vlasništvo nad sredstavima za proizvodnju. Neurotik pribjegava svojoj “spasonosnoj laži”, i kad mora napraviti izbor da se odrekne toga ili logike, preferira žrtvovati logiku. Jer život bi bio neizdrživ za njega bez utjehe koju pronalazi u ideji socijalizma. Ona mu govori da nije on lično, nego svijet uzročnik njegovog neuspjeha; i to uvjerenje podiže njegovo depresivno samopouzdanje i oslobađa ga od mukotrpnog osjećaja inferiornosti.

Baš kao što je pobožni kršćanin mogao lakše podnijeti nesreću koja ga je zadesila na zemlji jer se nadao nastavku ličnog postojanja u nekom drugom, boljem svijetu, gdje će oni koji su bili na prvom mjestu na ovom svijetu bili posljednji, a posljednji biti prvi; tako je, za savremenog čovjeka, socijalizam  postao eliksir protiv zemaljskih nedaća. No dok je vjerovanje u besmrtnost, u naknadu na onom drugom svijetu i u uskrsnuće, potaknulo moralno ponašanje u ovom životu, učinak socijalističkog obećanja je sasvim drugačiji. Ono ne nameće nikakvu drugu dužnost od političke podrške stranci socijalizma; ali istodobno podiže očekivanja i zahtjeve.

To je karakter socijalističkog sna, razumljivo je da svaki pristalica od socijalista očekuje upravo ono za šta je sada uskraćen. Socijalistički autori obećavaju ne samo bogatstvo za sve, već i sreću u ljubavi prema svima, puni fizički i duhovni razvoj svakog pojedinca, razvijanje velikih umjetničkih i naučnih talenata u svim ljudima, itd. Nedavno je Trocki izjavio u jednom od njegovih spisa da će u socijalističkom društvu “prosječni ljudski tip ustati na visine Aristotela, Goethea ili Marksa. I iznad ovog grebena pojavit će se novi vrhovi”. Socijalistički raj bit će kraljevstvo savršenstva, naseljeno od strane potpuno sretnih nadčovjeka. Sva socijalistička literatura je puna takvih gluposti. Ali ta glupost osvaja najviše pristalica.

Ne može se svaku osobu koja pati od Fourierovog kompleksa poslati ljekaru za psihoanalitičko liječenje; broj onih koji  su njime pogođeni daleko je prevelik. U ovom slučaju nema drugog lijeka nego liječenja bolesti od strane samog pacijenta. Kroz samopoznaju mora naučiti podnijeti svoj život bez traganja za žrtvenikom na kojeg može položiti sve krivnje i mora nastojati shvatiti temeljne zakone društvene saradnje.

 

Kategorije: BiH

Katalonija nema ni međunarodno, ni evropsko pravo na separatizam!

Čet, 05/10/2017 - 14:34

Katalonska regionalna vlada uskoro planira da proglasi nezavisnost. Pri tome, međutim, neće moći da se pozove ni na međunarodno, ni na evropsko pravo.

Isto kao što ni Kosovo nije postalo nezavisno pravno, već politički.

Pravo naroda na samoopredjeljenje je važan princip međunarodnog prava, ali je to takođe i zaštita teritorijalnog integriteta jedne zemlje. Na prvi princip poziva se katalonski pokret za nezavisnost, na drugi španska vlada. Međutim, međunarodnim pravom nije predviđeno pravo na secesiju, osim ako su u tome složne obe strane, što u Kataloniji očigledno nije slučaj.

Stvaranje nove države nije uvijek problem. Kada su se Česi i Slovaci razdvojili 1992. godine, to je obavljeno uz obostranu saglasnost. Kada su pedesetih i šezdesetih godina narodi Afrike proglasili nezavisnost, kolonijalne sile su djelimično pružale otpor, ali pravo naroda na samoopredeljenje je u Ujedinjenim nacijama bio vodeći princip.

Štefan Talmon, profesor međunarodnog prava iz Bona, smatra da Katalonci ne mogu na to da se pozovu:

„Pravo naroda na samoopredjeljenje pretpostavlja da postoji jedan narod koji na to pravo može da se pozove. Dio naroda u okviru nacionalne države, čak i da ima određeni identitet, u međunarodnopravnom smislu nije narod koji može da se pozove na pravo na samoopredeljenje“, objašnjava Talmon u razgovoru za DW.

To ne bi mogli ni Bavarci, ukoliko bi jednog dana odlučili da se odvoje od SR Njemačke. Jednako kao i kosovski Albanci, oni ne važe za narod u međunarodnopravnom smislu. Kosovo je nezavisnost od Srbije proglasilo 2008. godine, ali međunarodnopravni status još uvijek nije razjašnjen. Srbija na Kosovo i dalje gleda kao na dio svoje državne teritorije. Međunarodni sud pravde 2010. godine je doduše došao do zaključka da proglašenje nezavisnosti Kosova nije kršenje međunarodnog prava. Sud međutim nije definisao statusno pitanje i potvrdio je Rezoluciju 1244 koja garantuje suverenitet i teritorijalni integritet Savezne republike Jugoslavije, čiji je pravni naslednik Srbija.

U slučaju Kosova su, međutim, stvari dovođene pred svršen čin – u međuvremenu više od polovine od skoro 200 zemalja članica Ujedinjenih nacija priznalo je Kosovo kao nezavisnu državu. Španija to do danas nije učinila jer upravo vlada u Madridu strahuje da bi se na primjer najnovije balkanske secesije mogle pozvati Katalonija ili neke druge oblasti koje teže nezavisnosti.

 

 Nema pravnih uslova

Drugačiji slučaj je Škotska. Britanska vlada pod premijerom Dejvidom Kameronom pravno nije bila primorana da odobri referendum o škotskoj nezavisnosti. Ipak, odobrila ga ja 2014. godine kako bi se pitanje politički razjasnilo. Rezultat: 55 posto građana glasalo je za ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema anketama, i nakon odluke o Bregzitu – čemu se većina Škota protivila – to mišljenje se nije značajno promijenilo. Pitanje nezavisnosti Škotske čini se da je za sada zaključeno.

A Katalonija? O tome da su Katalonci i njihova kultura danas izloženi pritisku – za razliku od vremena generala Franka – ne može biti govora. Katalonija ima veliku autonomiju. Štefan Talmon ne vidi pravni osnov za katalonski pokret za nezavisnost: „Ni u španskom, ni u međunarodnom pravu nema pravnog osnova za nezavisnost Katalonije.“

Sabine Ridel iz berlinske Fondacije za nauku i politiku za agenciju DPA kaže: „Katalonski separatisti žele svoj region da proglase nezavisnim. Ustavno-pravno to ne mogu da učine, to je protivno međunarodnom pravu, s obzirom da imaju autonomiju.“ Ukoliko bi separatisti uspjeli da se otcijepe, posljedice bi bile nesagledive: „Ukoliko ugovore koje su sklopile države dovedemo u pitanje, onda imamo nove sukobe, a možda i ponovo rat u Evropi.“

 

 Postojeće države ne žele promjene

Ne samo međunarodno već i evropsko pravo štiti status kvo. U članu 4. ugovora o Evropskoj uniji stoji da države vode računa „o svom nacionalnom identitetu koji je izražen u osnovnim političkim i ustavnim strukturama, uključujući regionalnu i lokalnu samoupravu“, kao i o „teritorijalnom integritetu“. To znači da je otcepljenje nepoželjno.

Kada je riječ o međunarodnom pravu, Štefan Talmon dodaje: „Za međunarodno pravo su zadužene postojeće države. Zato je ono u oblasti državnog integriteta veoma otporno na promjene. Niko ne sječe granu na kojoj sjedi.“ Ukoliko bi države dozvolile otcepljenja „zbog subjektivnih osjećaja identiteta“ pojedinih grupa naroda ili oblasti, za kratko vrijeme, uvjeren je Talmon, u svetu više ne bi bilo oko 200, već 300 ili 400 država.

Katalonski ministar spoljnih poslova Raul Romeva međutim vjeruje da EU može „dalje da se razvija“, te da je ona „pragmatičan i dinamičan projekat koji se prilagođava realnosti.“ Ali tako u ovom trenutku nije.

Predsjednik Evropske komisije Žan-Klod Junker već je upozorio: „Dan nakon otcepljenja Katalonija ne bi mogla da bude članica Evropske unije.“

Dakle, morala bi ponovo da se kandiduje za članstvo, kako bi opet stekla pravo na evro i pristup evropskom tržištu. A u slučaju nove katalonske kandidature dovoljno bi bilo da se jedna od zemalja članica usprotivi i da pristup EU bude spriječen. To bi u svakom slučaju učinila španska centralna vlada, a vjerovatno i druge zemlje članice koje strahuju od sepaatizma. Dakle, separatisti ni pravno, ni politički nemaju dobre karte u rukama.

 

Kategorije: BiH

Zašto je BiH potreban liberalizam, a ne socijaldemokratija?

Ned, 01/10/2017 - 08:54

Piše: Danijal Hadžović

U srijedu sam u Tuzli zajedno sa Damirom Arsenijevićem, Dženetom Omerdić i Admirom Čavalićem učestvovao u debati na temu “Socijaldemokratija ili liberalizma: U kojoj ideji je spas za BiH”, koju je organizovao naš Liberalni forum. Iako, naravno, jedna debata (koja je trajala gotovo tri sata), nema kapacitet ponuditi odgovore na sva pitanja o optimalnom društveno-ekonomskom modelu i politikama koje su najadekvatnije da iz sadašnjeg stanja bijede, beznađa i siromaštva, BiH pretvorimo u naprednu i uređenu zemlju, ona je svakako za bh. društvo prijeko potreban dašak razmatranja različitih idejnih koncepata i mogućnosti kako da organizujemo naše društvo. O ovakvim temama i ovakvim stvarima se u Bosni i Hercegovini rijetko ili gotovo uopšte ne govori. Sukobi sljedbenika različitih političkih i društvenih filozofija više se svode na sukobe bazirane na kulturološkim i historijskim odrednicima te ličnim animozitetima, nego na sukobljavanje različitih i konciznih političkih programa i vizija. Stoga će Liberalni forum i u budućnosti, pored zagovaranja i širenja liberalne ideje u BiH, i na širem društvenom planu nastaviti zagovarati formiranje jasnih i definisanih ideoloških pozicija i vizija za BiH.

S tim u vezi za debatu smo odabrali temu odnosa socijaldemokratije i liberalizma. Socijaldemokratija u BiH ljude generalno asocira na pozitivne tekovine iz bivše Jugoslavije i vrijednosti poput tolerancije, multikulturalnosti, suživota i socijalne pravde, te se od mnogih pojedinaca nerijetko titulira “jedinom šansom za BiH” (iako to rezultati socijaldemokratskih stranaka u praksi baš i ne pokazuju”). Liberalizam s druge strane, uz činjenicu da na našoj političkoj sceni ne postoji niti jedna snažna partija koja slijedi tu ideju, se u BiH doživljava krajnje nejasno i često kontradiktorno. U onom pozitivnijem smislu budi asocijacije na ljudske slobode i općenito progresivne tekovine. U onom negativnijem, liberalizam se povezuje sa čitavim nizom loših pojava, od navodnog društvenog razvrata i nemorala, preko zapadnog imperijalizma, kriminalne privatizacije do socijalne nepravde. Stoga i Liberalni forum jednim od svojih najvećih izazova smatra približavanje liberalne ideje građanima BiH i edukaciju o njenim osnovnim principima.

Zbog ograničenog prostora koji jedan tekst može da podnese, u ovom eseju neću detaljno elaborirati sva spomenuta pitanja. Umjesto toga, sažet ću svoje izlaganje iz Tuzle zašto mislim da bi u ovom trenutku liberalizam bio bolje rješenje za BiH od socijaldemokratije.

Prije svega treba imati na umu da su i liberalizam i socijaldemokratija čeda prosvjetiteljstva. Liberalizam stariji, socijaldemokratija mlađa i nastala kao ogranak velikog socijalističkog pogleda i reakcija na devetnaestovjekovni liberalizam, prije svega u ekonomskoj sferi. Ipak, i jedna i druga ideja su prošle veliki razvojni put te između njih ne postoji onoliki ponor kao u počecima. Danas u Bosni i Hercegovini kojom dominiraju etnonacionalističke politike i društveni narativi, postoje mnoge zajedničke vrijednosti koje liberali i socijaldemokrati dijele. To u prvom redu podrazumijeva vrijednosti tolerancije, suživota, progresivnih tekovina, individualnih sloboda i građanskog društva. U pogledu tih pitanja sa socijaldemokratima trebamo otvoreno sarađivati i poticati svaki pozitivan društveni trend koji zagovaraju.

Međutim, postoje i pitanja oko kojih socijaldemokrati i liberali imaju vrlo različite pogleda, a ta pitanja se tiču prije svega ekonomije i optimalne veličine i uloge države u društvu. Ukratko, liberali žele vidjeti državu kao neku vrstu noćnog čuvara, koji popravlja kvar ili pazi da vas neko ne opljačka, ali posao mu je u suštini samo da nadgleda i interveniše samo onda kada je nužno. Liberalna džrava pušta svoje građane da žive onako kako žele i interveniše samo onda kada je nekom ozbiljno narušena njegova sloboda, život ili sigurnost. U tom smislu liberali optimalan sistem za ostvarenje ovog načela vide u slobodnoj tržišnoj ekonomiji, gdje država postavlja jasna pravila igre, ali interveniše samo kada su ta pravila narušena. Socijaldemokrati idu korak dalje od toga, ili više koraka, i u njihovoj viziji država bi trebala igrati ulogu neke vrste “brižljive majke” koja o svojim građanima brine od kolijevke do groba. U tom smislu socijaldemokrati se ne mire tek tako s rezultatima koji nastaju kao posljedica slobodne interakcije građana unutar pravila koje liberalna država postavlja, nego žele itekako utjecati i na krajnji ishod tih odnosa, prvenstveno u pogledu “peglanja” socijalnih razlika.

No, za državu kakva je Bosna i Hercegovina, ja sam uvjeren da socijaldemokratski model ne nudi rješenje. Liberalizam s druge strane može ponuditi spas. Ovdje ću vam navesti tri argumenta protiv socijaldemokratije i samo jedan u prilog liberalizma.

1. Socijaldemokratija je skupa: Da biste imali socijaldemokratsko društvo i obezbijedili sve te silne socijalne usluge koje obećava, vi morate imati veliku državu koja jako puno troši, puno reguliše i mnogo kontroliše. Takva država, koja je spremna žrtvovati dobar dio slobode radi sigurnosti, preuzima dobar dio aktivnosti umjesto tržišta na sebe. Takva velika država potom veliku moć skoncetriše u rukama političara i otvora širom vrata, posebno u jednom neprosvijećenom društvu, za opasnost stvaranja svemoćne političke kaste koja umjesto sluge građana, što joj treba biti prvenstvena uloga, se pretvara u gospodara nad životima i sudbinama ljudi. Također, ne treba smetnuti s uma da socijaldemokratska država zahtijeva velike troškove. Da bi finansirala sve te vrste usluga kojima teži, ona nužno zahtijeva velike poreze i masovnu redistribuciju društvenog bogatstva. Ako želite socijaldemokratiju, morate biti svjesni da što ste uspješniji, veći dio vašeg bogatstva i zarade će morati otići u državnu kasu. No visokih nameta neće biti pošteđeni ni oni najsiromašniji. Masivne državne usluge u konačnici moraju svi plaćati.

2. Socijaldemokratija zahtijeva razvijenu ekonomiju: Sukladno prethodnoj tezi, da biste mogli uopšte uspostaviti kvalitetnu socijaldemokratiju koja ispunjava sve zahtjeve kojima takav model teži, neophodno je da imate snažnu i razvijenu ekonomiju koja je dovoljno jaka da može sve te izdatke da podnese. Socijaldemokratska država je rastrošna. Sve uspješne socijaldemokratije, poput skandinavskih država, najprije su zhavaljujući liberalnom kapitalizmu postale snažne i prosperitetne ekonomije, pa su tek onda počele uvoditi socijaldemokratske politike povećanja potrošnje, poreza, socijalnih davanja i masivnosti države.

3. Socijaldemokratija je neefikasna: Za nerazvijenu, siromašnu ekonomiju kakva je bosanskohercegovačka bilo bi pogrešno u ovom trenutku težiti socijaldemokratskom modelu. Ali, čak i u razvijenijim državama socijaldemokratija je imala probleme da se održi. To upravo pokazuje primjer Švedske koja se voli navoditi kao ideal socijaldemokratije. No, ono što vam ljubitelji Švedske zaboravljaju ili ne znaju reći je da je krajem osamdesetih i početkom devedesetih ova zemlja zapala u veliku ekonomsku krizu i nakon nje se na stari sistem više nikada nije vraćala. O kakvom sistemu se tu nekć radilo dovoljno govori činjenica da je početkom devesetih javna potrošnja u Švedskoj iznosila 67%, progresivne stope poreza na dohodak su dosezale i do preko 90%, a sve je to dovelo i do masovnog egzodusa bogatih Švedađana i poduzetnika, uključujući poznatog filmskog stvaraoca Ingmar Bergmana i osnivača IKEA Ingvara Kamprada. Od početka devedestih do danas Švedska je provela dubinske reforme, koje su podrazumijevale radikalno smanjenje javne potrošnje (koja je danas na nekih 50%), značajno smanjivanje poreza, privatizaciju većeg dijela državnih kompanija i liberalizaciju tržište. Porez na dobit u Švedskoj danas je primjerice samo 15% i među najnižim je u EU. Naravno, drugi porezi u Švedskoj su i dalje visoki i nivo socijalne države je i dalje veliki, ali to nije ni približno onako kako je bilo prije nekih 25, 30 godina. Da nije provela te reforme Švedska ne bi držala korak s najrazvijenijim evropskim ekonomijama, i to su i švedski socijaldemokrati shvatili.

Dakle, ako takav model nije uspio dugoročno zaživjeti u Švedskoj, kako neko misli da on može opstati u siromašnoj BiH sa malim i slabim privatnim sektorom? Treba li spominjati kako su u konačnici ovakvi modeli s velikom i izdažnom socijalnom državom završili tek u primjerice jednoj Grčkoj, kojoj je Bosna i Hercegovina po mentalitetu svakako mnogo bliža nego Švedskoj?

BiH su za oporavak i napredak u prvom redu potrebni što povoljniji uslovi za razvoj malog i srednjeg biznisa, što podrazumijeva što manje namete, što jednostavnije propise za poslovanje i što efikasniji pravni sistem. Sve nam je to isto potrebno za privlačenje stranih investicija, a naša zemlja vapi za stranim svježim kapitalom. To nećemo ostvariti u državi koja ima velike poreze, veliku potrošnju, beskonačne birokratske propise… A Bosna i Hercegovini sve ove godine upravo održava takav model. Javna potrošnja nam je oko 50% BDP-a, najveće firme su i danas u vlasništvu države, država uz sve to generiše blizu 70% BDP-a, imamo i jedan od najvećih procenata socijalnih davanja, nameti su ogromni, posebno nameti na rad, a uslovi poslovanja su među najgorim u Evropi. Možda ovakav model ne bi bilo korektno nazvati socijaldemokratijom zbog loše strukture socijalnih davanja i nedostatka adekvatne zaštite upravo onih najugroženijih, no stari socijaldemokratski model velike države, državne kontrole strateških resursa i kompanija te velike potrošnje, u BiH je na sceni kroz sve ove godine.

I upravo zbog toga spas za BiH može ležati samo u većem kretanju ka liberalnom, a ne socijaldemokratskom modelu.

Liberalni koncept je efikasan. Neću se vraćati u daleku historiju pa navoditi ekonomska čuda SAD-a ili Velike Britanije, ali pogledajte samo u proteklom periodu šta su uradile zemlje poput Irske? Šta su uradile države iz bivšeg Istočnog bloka poput Češke, Slovačke ili Estonije koje u jednom historijskom trenutku stajale možda i lošije od nas, a danas su neuporedivno razvijenije i uspješnije. Sve države koje su se okrenule poduzetništvu, stvorile male i efikasne javne uprave, povoljne uslove za razvoj privatnog poduzetništva i privlačenje investicija, uz neizostavno postojanje vladavine prava, ostvarile su značajan ekonomski napredak. Bosna i Hercegovina, ako želi napredak, mora se odreći dosadašnjeg modela i usvojiti upravo liberalne politike smanjenja javne potrošnje, smanjenja nameta kako bi se više novca ostavilo u realnoj privredi, a ne trošilo na budžetske korisnike, olakšati uslove poslovanja kako bi se oslobodio poduzetnički duh i privukao kapital, te postati društvo koje je okrenuto poduzetništvu i stvaranju novih vrijednosti, a ne bespoštednoj borbi za uhljebljenje na budžet i druge vrste finansianja od strane države. Do ove društvene paradigme uz socijaldemokratiju nećemo stići. Uz liberalizam moramo.

Uporedo s ovakvim modelom nam treba, posebno jer smo multietničko društvo, i liberalni društveni duh tolerancije, individualizma i međusobnog uvažavanja i saradnje, i ja sam siguran da taj koncept, naročito u ovom historijskom trenutku, može biti spasonosno rješenje za BiH.

 

 

Kategorije: BiH

U prepunoj dvorani u Tuzli: Liberalni forum održao debatu “Liberalizam ili socijaldemokratija”

Pet, 29/09/2017 - 12:32

 U prepunoj dvorani hotela Tehnograd u srijedu, 27. 09. 2017. godine o liberalizmu i socijaldemokratiji, njihovim perspektivama, izazovima, ali i značaju govorili prof. dr. Dženeta Omerdić, koordinatorica projekta iz oblasti europskih integracija, prof. dr. Damir Arsenijević jedan od suosnivača međunarodne platforme Studije Jugoslavije, Admir Čavalić, MA ekonomije i direktor udruženja „Multi“ i Danijal Hadžović, novinar, politolog i predsjednik Liberalnog foruma. Liberalni forum uz podršku američke Atlas mreže organizator je ove javne debate o temi “Liberalizam i socijaldemokratija – u kojoj ideji je spas za BiH?”. Kao prva od pet javnih debata u okviru projekta “Jačanje slobode dijalogom” u Tuzli se razgovaralo o dvije važne političke i ekonomske ideje koje su centralne za razvoj modernih demokratskih država.

˝Ovaj projekt provodimo sa ciljem testiranja ideje koje zastupamo, a to je da naša zemlja prije svega treba provesti liberalne reforme koje su zapadne zemlje približile blagostanju  i uspjehu. To podrazumijeva liberalizaciju tržišta, radikalni razlaz sa politikama održavanja gubitaških javnih preduzeća poreznim novcem, vladavinu prava, jačanje privatnog sektora, smanjenje poreza i jačanje privatne inicijative, te promociju kulture individualizma. Ideje koje zagovaramo približavamo na ovaj način javnosti ali ih i sukobljavamo sa suprotnim konceptima kako bi prisutni imali što bolji uvid u obje strane priče i mogli kvalitetno da donesu vlastite zaključke. Na ovaj način u društvu pokušavamo u širem smislu pokrenuti raspravu o idejama i različitim idejnim konceptima na kojima treba graditi BiH, jer smatramo da takva vrsta dijaloga u zemlji hronično nedostaje˝,  istakao je Danijal Hadžović iz Liberalnog foruma.

˝Liberalizam i socijaldemokratija, bez obzira na namjere pojedinaca koji ih promoviraju, ima apsolutno različitu viziju idealnog društva, posljedično političkih i ekonomskih ciljeva odnosno ishoda primjene datih ideologija. Za razliku od socijaldemokratije koja državu vidi kao dobronamjernu majku, liberalizam je smatra maćehom koja porezima i intervencijom terorizira većinu zarad privilegovane manjine. U skladu sa navedenim, te činjenicom da u BiH na djelu imamo društvo privilegija, zaista bi bilo iluzorno promovirati bilo šta drugo osim liberalizma. Konkretno, rješenje ovdašnjih problema nije u dodatnom bogaćenju države i političkih elita koje je vode, već prosperitetu poduzetnika i običnih građana˝, izjavio je Admir Čavalić, jedan od učesnika debate.

 Debatama koje nude odgovore na važna filozofska, pravna i ekonomska pitanja, Liberalni forum potiče kulturu dijaloga i argumentovane rasprave kroz širenje ideja i popularizaciju tema koje nisu zastupljene u bh javnosti. Nakon Tuzle, debate će biti održane u još četiri grada u BiH a govorit će se o ekonomskim temama, ustavnom uređenju BiH, lokalnom razvoju i poduzetništvu.

 

Kategorije: BiH

Kako da vratimo naše liberalno ime

Uto, 26/09/2017 - 03:55

Tekst koji slijedi odlomak je iz američkog izdanja predgovora Louis M. Spadara za američko izdanje Misesovog djela Liberalizam.

Piše: Louis M. Spadaro

Postoje dvije tačke o kojima bih želio napisati kraći komentar. Prva je ona koja se pojavljuje nekoliko puta u knjizi ali u vrlo različitom kontekstima i međusobno toliko udaljenim da njena važnost možda neće biti primijećena.

Ta je ideja toliko bitna za logiku istinskog liberalizma da je često razumno i korisno napraviti ono što Mises na jednom mjestu zove “privremene žrtve”. Traženje trenutne koristi, ma koliko se atraktivnom ona mogla činiti, je čin ludosti, ukoliko njenim ostvarenjem ukidamo nesrazmjerno veću korist koja bi uslijedila kasnije; koja je utoliko veća da je zbog nje vrijedno odreći se trenutne dobiti i podnijeti nevolje čekanja.

Naravno, malo je razumnih ljudi koji bi u navedenim uslovima pri pravljenju “izračuna” izabrali trenutnu korist. Ali – i to je suština samog problema -ljudi nekada ne planiraju mudro, niti su podstaknuti da to čine. Ista vrsta propusta pojavljuje se u veoma različitim okolnostima i daleko od toga da se odnosi samo na “običnog” građanina ili potrošača. Može se primijeniti i na privrednike u njihovoj utrci za kratkoročnim profitima ili konkuretnom prednošću; zakonodavca koji preferira trenutno povećanje stope minimalne plate, socijalnih davanja, tarifa ili drugih poreza; ekonomistima koji savjetuju povećanje novčane mase ili redistribuciju dohotka; te na beskonačan popis ostalih primjera. Doista, bila bi izvrsna vježba za čitatelja da traži dodatne primjere za navedeno, kako u ključnim dijelovima ove knjige, tako posebno u razmišljanju o trenutnim problemima i izazovima u društvu.

Konačno, i sam naslov knjige zahtijeva nekoliko riječi objašnjenja. Orginalni rad, objavljen 1927. godine, nazvan je Liberalizam, i tako je nadopunio, kao što je već naglašeno, Misesovu knjigu o socijalizmu. Da je bilo poželjno ili nužno, kada je pripremljen engleski prevod u ranim šezdesetim, naslov knjige promijeniti u “Slobodni i prosperitetni Komonvelt”, naglašeno ilustrira ono što ja smatram istinskom tragedijom u intelektualnoj historiji: promjenu značenja termina liberalizam.
Naglašeni izazov nije strogo terminološki; niti on može biti gurnut u stranu kao samo još jedan u nizu pokazatelja generalne degeneracije jezika – entropije riječi, tako reći – u kojoj ranije razlike u značenju riječi imaju tendenciju da se gube. Ovdje se radi o nečemu većem od devalvacije pojmova, važno kao što bi i to samo po sebi moglo biti; uključena su praktična pitanja najvećeg praktičnog kao i intelektualnog značaja.

Za početak, riječ “liberal” ima jasne i primjerene etimološke korijene učvršćene u idealu indvidualne slobode. Također posjeduje vrijednu historijsku osnovu u tradiciji i iskustvu, kao i u nasljedstvu bogate i opsežne literature iz društvene filozofije, političke misli, lijepe književnosti i ostalog. Zbog ovih i mnogih drugih razloga nezamislivo je da pogled na svijet koji ova knjiga ilustrira ne bi smio imati isključivo i nepopustljivo pravo na liberalno ime.

Ipak, uprkos svemu tome, pojam “liberalizam” je pokazao da nije u stanju otići dalje od 19. stoljeća ili Atlantika bez da promijeni svoje značenje – i to ne samo neznatno, nego doslovno do onoga što mu je sušta suprotnost. Posljedice ove zbunjenosti i nepreciznosti su takve da je veoma teško zamisliti održiv plan pomoću kojeg bi se moglo uspjeti u nakani da se liberalizmu vrati orginalan smisao i značenje.
Tužnost svega ovoga povezana je s još barem dva razmatranja. Jedno je zapanjujuće ponašanje kojim su titularni nasljednici liberalizma ne samo dozvolili da im ovaj termin isklizne, nego ga i sami odbacili zbog svoje spremnosti da ga koriste u pežorativnom smislu za kriptosocijaliste, za koje je mnogo preciznija oznaka već postojala.
Drugi razlog za žaljenje je što je gubitak termina “liberalizam” učinio nužnim da se u definisanju vlastite ideološke pozicije pribjegava nemalom broju raznih rogobatnih termina i mučnih perifraza (primjer: “liberarijanac”, “devetnaestovjekovni liberal”, ili “klasični liberal”. Postoji li, negdje, slučajno, “neoklasični liberalizam” u koji iko zahtijeva učlanjenje).
Je li pojam liberalizam u međuvremenu trajno izgubljen za nas? U dodatku za izvorno njemačko izdanje (i uključujući i u prevodu), Mises raspravlja o pitanju promjene značenja termina i aludira na mogućnost njegovog ponovnog preuzimanja. No do 1962., u svom predgovoru za engleski prevod, izgleda da je napustio svaku nadu da bi se to moglo desiti.

Moram se s poštovanjem ne složiti. Jer, po bilo kojem razumnom standardu, liberalizam pripada nama, i vjerujem da nam je dužnost pokušati ga uzeti nazad – kao stvari principa, ako ni zbog jednog drugog razloga. A postoje drugi razlozi. Jedan je da je liberalizam, s obzirom da, kao što Mises ističe, uključuje više od ekonomske slobode, stvarno potreban kao najprikladiniji i inkluzivni pojam. Drugi je da nam je za jasnu i nedvosmislenu komunikaciju s javnošću – čija podrška je u konačnici presudna – potreban samo jedan, pravilan pojam, a ne neki sklepani verbalni izričaj koji zvuči “slatkorječivo” čovjeku na ulici. Nadalje, sadašnje vrijeme i okolnosti su relativno povoljni – rastuće nezadovoljstvo državnim intervencionizmom te oživljavanje svijesti o potrebi za individualnom slobodom izbora može se lakše poistovijetiti s poštovanim i priznatim imenom.

Kako možemo nastaviti s vraćanjem našeg imena? Najvjerovatnije jednostavnim obrtanjem procesa zahvaljujući kojem smo ga izgubili; najprije tako što ćemo ga sami prestati koristiti u pogrešnom značenju; zatim insistiranjem na njegovoj pravilnoj upotrebi (termin nije u potpunosti izgubio značenje u nekim dijelovima svijeta); i u konačnici odbijanjem koliko god je potrebno da prihvatimo nastavak njegove okupacije od onih koji nemaju ni najmanje opravdanje da ga koriste – njih bi trebalo potaknuti da sebi nađu termin koji više odgovara njihovim pogledima na svijet, kao što “liberalizam” odgovara našim.

Neki će se neopravdano zabrinuti zbog neizbježne zbrke među doktrinama – vjerujem da je ova zabrinutost dijelom odgovorna za našu raniju nemilosrdnu žurbu u napuštanju ovog pojma – no to je cijena koju trebamo biti spremni da platimo ovaj put. Za jednu stvar zbunjenost još uvijek postoji, tako da još malo dodatne privremene zbrke neće biti nepodnošljivo. Također, zbunjenost pogađa obje strane, tako da će i oni drugi snositi posljedice, i ovog puta, možda, nelagoda će uzrokovati da se oni povuku.

Tako da se sadašnji reprint vraća na izvorni naslov knjige. Nadamo se da će se i drugi usuditi da koriste ovaj termin bez izvinjenja i kvalifikacija – nije potrebno niti jedno – kako bi liberalizam u budućnost mogao nastaviti sa svojim tradicionalnim i ispravnim značenjem.

 

Louis M. Spadaro
Fordham University, August, 1977

Kategorije: BiH

Predsjednik koji djeluje: Macron je već proveo reformu tržišta rada, a sada drastično smanjuje javnu potrošnju i poreze

Pet, 22/09/2017 - 10:20

Administracija predsjednika Emmanua Macrona planira smanjiti francusku javnu potrošnju na najniži nivo od početka financijske krize sljedeće godine i smanjiti porez na najniži nivo još od 2010. godine kao dio strategije za preporod ekonomije i poboljšanje položaja zemolje u Evropi.

Vladini izdaci će pasti na 53,9 posto u 2018. godini, a porezni prihodi će se smanjiti na 44,3 posto, izjavio je u utorak ministar financija Bruno Le Maire. Francuski budžetski manjak će iznositi 2,9 posto bruto domaćeg proizvoda u 2017. godini i 2,6 posto sljedeće godine, s ostalim izvorima prihoda kao što su dividende državnih poduzeća koje dopunjuju dohodak od poreza.
Kako njegova reforma tržišta rada stupa na snagu u petak, Macron nastavlja s promjenama koje su Evropska komisija i Međunarodni monetarni fond preporučivali godinama. Francuska javna potrošnja iznosila je 57,3 posto BDP-a u 2015. godini, pa je 2016. godine pala na 57 posto.

“Ovo je malo bolje nego što smo predviđali”, izjavio je Le Maire u utorak Francuskoj 2 TV.

“Mi smo razvijena zemlja s najvećom javnom potrošnjom”, kazao je, dodajući kako je cilj vlade da smanji potrošnju na nešto jedva više od 50 posto BDP-a do kraja svog mandata.

Francuski sindikati javnog sektora zakazao je štrajk za 10. oktobar.

Kategorije: BiH

Dave Rubin: Zašto sam napustio ljevicu

Sri, 20/09/2017 - 12:59

Dave Rubin, voditelj političkog news talk showa na Youtubeu, “The Rubin Report”, nekoć je radio na popularnom ljevičarskom talk showu “The Young Turks”, ali ih je zbog svjetonazorskih razlika i neslaganja napustio.

Rubin je shvatio da nije ljevičar ni ono što oni nazivaju “progresivac”, nego da je liberal u klasičnom smislu. U ovom je videu objasnio kako je shvatio da ne pripada ljevici.

 

Vjerujete li u slobodu govora? Vjerujete li da bi se o ljudima trebalo prosuđivati na osnovi njihovog karaktera, a ne boje kože? Vjerujete li u slobodu vjeroispovijesti? Ako vjerujete u te stvari, onda vjerojatno niste progresivac.

Možda mislite da ste progresivac, i ja sam tako mislio. Moj show je bio dio progresivne mreže “The Young Turks”. Progresivci su mi djelovali kao liberali, no glasniji. Progresivci su bili dobri likovi, brinuli su se za malog čovjeka. Brinuli su se za žene i manjine, tražili su promjene. Ukratko, tko ne bi htio biti progresivac?

No, tijekom posljednjih godina značenje riječi “progresivac” se promijenilo. Progresivci su govorili: “Možda se ne slažem s onim što govoriš, ali borit ću se do smrti za tvoje pravo da to kažeš”. Više ne. Zabranjivati govornicima, s čijim se mišljenjem ne slažete, da održe govor na sveučilištima – to nije progresivno. Zabrana bilo kakvih riječi koje nisu odobrene kao “politički korektne” – ni to nije progresivno. Stavljanje upozorenja na knjige, filmove i glazbu koja bi mogla uvrijediti neke – ni to nije progresivno.

Sve me to dovelo do uvjerenja da veći dio ljevice nije više progresivan, nego je regresivan. To je jedan od razloga zašto sam potrošio dosta vremena u svojoj emisiji govoreći o regresivnoj ljevici. Ova regresivna ideologija ne prosuđuje ljude kao pojedince, nego kao kolektiv. Ako ste crnac, žensko, musliman ili pripadnik bilo koje manjinske skupine, drukčije vam se sudi od najvećeg zla koje postoji – bijeli, kršćanski muškarac. Regresivna ljevica rangira manjinske skupine hijerarhijski poput natjecanja na Olimpijskim igrama potlačenosti. Zlatna medalja ide onome tko se najviše uvrijedi.

San Martina Luthera Kinga da će njegova djeca biti prosuđivana na temelju njihovog karaktera, a ne boje kože, bila je liberalna ideja, ali nije današnji progresivni ideal.

A što je s vjerskom slobodom – idejom da vam nitko drugi ne može reći u što morate vjerovati? Sigurno progresivci i dalje podržavaju to temeljno ljudsko pravo…Pa, ne baš. Ja sam oženjeni homoseksualac pa možda mislite da cijenim kad država prisiljava kršćanskog fotografa, slastičara ili cvjećara da djeluju protiv svojih vjerskih uvjerenja kako bi sudjelovali u dekoraciji moga vjenčanja? Onda ste u krivu. Vlast koja može prisiliti kršćane da djeluju protiv svoje savjesti, može prisiliti i mene da djelujem protiv svoje volje. Ako vam slastičar ne želi ispeći tortu, pronađite drugog slastičara. Ne zahtijevajte da ga država prisiljava što da radi sa svojim privatnim poduzećem.

Ja sam pro-choice. Ali država koja može prisiliti skupinu katoličkih časnih sestara – doslovno se zovu “Male sestre siromašnih” – da djeluju protiv svoje vjere i financiraju kontracepciju koja izaziva pobačaj, može prisiliti bilo koga da učini bilo što. To nije progresivno, to je regresivno!

Današnji progresivizam je postao pokret lažnog morala koji nabacuje optužbe za rasizam, netrpeljivost, ksenofobiju, homofobiju, islamofobiju i mnoštvo drugih beznačajnih pomodnih riječi svima koji se ne slažu s njima. Bitka ideja je zamijenjena bitkom osjećaja, a iskrenost je zamijenjena bijesom. Različitost caruje, dok god to nije ona neugodna različitost mišljenja. To nije recept za slobodno društvo, to je recept za autoritarizam.

Iz tih razloga, ja sebe više ne nazivam progresivcem. Ne nazivam se više ni Demokratom. Ja sam klasični liberal, slobodni mislilac i, koliko god ne bih htio priznati, obrana mojih liberalnih vrijednosti je odjednom postala konzervativna pozicija.

Dakle, ako mislite da bi ljudi trebali reći što misle bez da budu kažnjeni za to, da ljude treba suditi po njihovom ponašanju, a ne po boji njihove kože i da bi ljudi trebali moći živjeti kako god oni žele, bez uplitanja države, onda kod ljevice nema puno toga za vas.

Kategorije: BiH

Najveći hrvatski liberal: Top 7 najvećih misli Vlade Gotovca

Uto, 19/09/2017 - 04:38

Vlado Gotovac bio je, bez sumnje, najveći borac za slobodu među političarima moderne Republike Hrvatske. Bio je pjesnik, filozof, političar, autor i povrh svega sanjar. Sanjao je bolju Hrvatsku, društvo koje stvara i koje se raduje različitostima. Njegove su ideje tijekom života bile prenapredne za ovu zemlju pa je i u bivšoj Jugoslaviji i kasnije u RH bio u opoziciji, disident i neprijatelj državne vlasti.

Komunisti su ga dvaput osudili na zatvorsku kaznu. Prvi put 1972. godine kao jednog od sudionika Hrvatskog proljeća, a drugi put 1977. zbog intervjua koji je dao Švedskoj televiziji. Oba puta je osuđen na dvije godine zatvora i još četiri godine gubitka građanskih prava.

Nakon osamostaljenja Hrvatske Gotovac je bio jedan od osnivača HSLS-a te je u Saboru bio jedan od najgorljivijih kritičara vladavine tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana kojeg je optuživao za autoritarnost. Tijekom predizborne kampanje za predsjednika države 1997. u Puli tjelesno ga je napao pripadnik elitne gardijske jedinice koja je štitila Franju Tuđmana, uzvikujući “Živio Ante Pavelić! Ja sam ustaša, sve ću vas pobiti!”.

Vlado Gotovac je par godina prije smrti izašao iz HSLS-a i osnovao Liberalnu stranku. Preminuo je 7. prosinca 2000. godine, u 71. godini života, u Rimu.

Iza Gotovca ostale su pjesme, prozna djela i čuveni govori. Izdvojit ću nekoliko meni najdražih njegovih citata.

7. Društvo koje različitosti ne samo tolerira, nego im se i raduje

“Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje. Zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san!”

6. O služničkom mentalitetu

“Hrvati se boje vladanja svojom zemljom! Oni se bave politikom radi biranja stranih gospodara, unija, ujedinjenja! Sebi ne vjerujemo, prema strancima smo lakovjerni.”

5. Vlada u Njemačkoj, narod u Zanzibaru

“Ne može Vlada živjeti kao da je u Njemačkoj, a narod kao da je u Zanzibaru. Vlada mora dijeliti sudbinu svoga naroda, inače nema vjerodostojnosti ni politike ni političara.”

4. Politička samodostatnost

“Sve je u Hrvatskoj zdrobljeno, pretvoreno u zgode, u epizode, u djelovanje raznih interesnih grupa – u kojima se nadmeću pojedinci, svaki za svoj račun – i nema drugih mjerila i nema drugih ciljeva; samo se još trivijalne fraze patetično prikazuju kao nada nacije, da bi se izigrala dubina politike i veličina njezine uloge. To je ponašanje cinične i provincijski nemarne samodostatnosti: ona je za sebe uvijek i početak i kraj.”

3. O lažnom domoljublju

“Naša hrvatska prsa, kad se busamo, zvuče snažno, ali najčešće zato što su prazna. Bolje bi bilo da udarac bude manje zvučan, ali zato dubok i sadržajan.”

2. Još nismo naučili

“Mi još nismo naučili, mi Hrvati, da samo o nama ovisi što je naše. Nije dovoljno čuvati samo vrijednosti: da bi se postojalo s perspektivom, one se moraju i stvarati.”

1. Poruka

“Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!”

Preuzeto sa: Liberal.hr

Kategorije: BiH

NBA liga pokazuje svu superiornost kapitalizma

Pon, 18/09/2017 - 05:44

Piše: Danijal Hadžović

Ako ste ljubitelj košarke kao što je potpisnik ovih redova, onda je NBA liga sigurno nezaobilazan dio vaših života. Rođen sam krajem osamdesetih, što znači da sam bio dovoljno star da imam privilegiju u direktnim prenosima pratiti najvećeg svih vremena Michaela Jordana, koji je karijeru završavao upravo u danima kada sam košarku počinjao aktivno pratiti. Nakon njega će i Kobe Bryant, Shaquille O'Neal, Tracy McGrady, Allen Iverson, LeBron James i ostali biti odgovorni za mnoge moje neprospavane noći. NBA liga bila je ono benigno emotivno zadovoljstvo, zabavni bijeg u veličanstveni svijet loptaških majstorija nabildanih dvometraša i važan dio odrastanja, nekoć puno važniji no što je sad.

Ipak, tek će mi u dvadesetim, zahvaljujući bitno većem znanju i spoznaji o društvenim i ekonomskim zakonitostima, postati jasno šta to stoji iza veličine NBA lige. Već gotovo 7 decenija ova liga je okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. I ako se Amerika, s pravom, smatra perjanicom i simbolom kapitalizma, onda je NBA liga jedan od najreprezentativnijih primjera tog simbola.

Ono što će mnogog Evropljanina naviklog na takmičenja pod kontrolom državnih sportskih saveza i uz nerijetke žestoke intervencije državnih vlasti u sport iznenaditi je da je NBA liga zapravo u privatnom vlasništvu. I ne samo da je u privatnom vlasništvu, nego je samo jedna od desetina privatnih liga koje postoje u američkom društvu.

Te lige su nekoć u manjoj ili većoj mjeri jedna drugoj konkurisale, ali NBA liga je zahvaljujući boljem poslovnom modelu i zanimljivijem takmičenju pobijedila konkurenciju. Ona je privukla najozbiljnije investitore koji su opet stvarali najozbiljnije klubove u američkim metropolama i dovodili najbolje igrače u svoje redove. Nekoć je to uglavnom bilo rezervisano samo za Amerikance. Danas, zahvaljujući globalizaciji, nijedan evropski košarkaš se više ne može nazvati istinski uspješnim dok se ne okuša u NBA-u. Evropska košarka postala je tek inkubator za kreiranje novih NBA košarkaša.

Kako je NBA liga privatna, takva su joj i mnoga pravila. Za razliku od dugotrajnog i tromog procesa donošenja pravila i odluka u evropskom sportu, koji se potom od vrhovnih organa nameću desetini podređenih, u NBA-u to sve funkcioniše mnogo brže i fleksibilnije. Evropski fudbal posljednjih godina se suočava sa sve većom razlikom u kvalitetu i moći između 5,6 vodećih klubova koji troše astronomske novce na dovođenje najboljih igrača i svih ostalih timova koji tome niti pribiližno ne mogu parirati. Rezultat je sve nezanimljiviji fudbal. NBA taj problem nema. Na zahtjeve navijača i tržišta da imaju što ravnopravniju ligu, vodstvo je odgovorila jednostavnim rješenjem: uveli su Salary cup, odnosno maksimalan novčani iznos koji pojedini tim može potrošiti na plate igrača. NBA tim koji sezonu završi među najgore plasiranim, pred početak sljedeće ima šansu da među prvim bira nekog od novajlija u NBA ligu. Ekipa koja završi na vrhu bira među posljednjim. Odnos snaga je krajnje promjenjiv. Ekipa koja je danas na vrhu već poslije nekoliko sezona može ponovo biti na dnu i obratno, i tako u krug. Svako ima šansu da uspije. Nema ni sumnje da bi, kao što je slučaj u evropskom fudbalu, mnogi milijarderi voljeli da tek tako mogu doći s golemim novcem i jednostavno kupiti najbolje igrače na svijetu. No NBA tako ne funkcioniše. Onaj ko hoće da bude dio društva najboljih, mora prihvatiti stroga pravila koja u njemu vladaju. U suprotnom je slobodan da ligu napusti i kupi sebi klub u nekom drugom takmičenju.

Također, vodi se računa i o finansijskoj jednakosti šansi. Klubovi zadržavaju samo određeni procenat prihoda koji ostvaruju. Ostatak ide u zajedničku klasu, a zatim se ravnopravno dijeli klubovima koje učestvuju u ligi.
Neki bi u svemu ovome mogli prepoznati argument protiv slobodnog tržišta, a u prilog miješanom obliku ekonomije sa snažnom ulogom države. Ako vam je ova misao na pameti, nemojte nipošto smetnuti s uma da je NBA liga privatna liga, gdje su vlasnici i uprava osmislili pravila poslovanja koja donose najbolji rezultat.

Na pravila i način funkcionisanja same NBA liga američka država nema nikakv utjecaj. I upravo u tom pogledu NBA je primjer sve superiornosti ekonomije slobodnog tržišta i rezultata koji se ostvaruju kada pojedincima date mogućnost slobodnog organizovanja i konkurencije.

Liberalni ekonomisti u svojim analizama često znaju tvrditi kako se u ekonomiji zasnovanoj na slobodnom tržištu diskriminacija ne isplati, no NBA je tačnost i takvih tvrdnji dokazala u praksi. Poput ostatka američkog društva, i NBA je tokom pedesetih patila od rasizma te je bila gotovo u potpunosti bjelačka liga. No, da se ne lažemo, crnci u prosjeku igraju bolje. I neki timovi su ih počeli dovoditi. Ti timovi su počeli pobjeđivati i to uvjerljivo. Drugi klubovi, htjeli ne htjeli, morali su slijediti njihov primjer. Da su nastavili diskriminisati, propali bi. I znate šta, već od šezdesetih NBA je od potpuno bjelačke postala dominatno crnačka liga, što je trend koji traje do danas. Da u NBA-u na vrijeme nisu počeli crnce draftovati, to bi učinila neka druga liga i vremenom bi postala atraktivnija i uspješnija.

Ovako je NBA u svom poslovanju bio bolji, brži i organizovaniji od konkurencije. I već je decenijama okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. A sve to zahvaljujući slobodnom tržištu, internim pravilima i bez ikakvog upliva države.

U BiH je danas vrlo teško pojmiti da neka liga može biti privatna te da možemo imati konkurenciju privatnih liga s vlastitim modelima poslovanja i takmičenja. Ne treba da čudi ako se uzme u obzir da je prema našem zakonu i dan-danas nemoguće imati vlasništvo nad nekim sportskim klubom. Naime, ni danas u 2017. godini klubovi u BiH nisu organizovani kao firme. Oni su registrovani kao udruženja.

Kategorije: BiH

Sličice fudbalera uče vas svemu što trebate znati o tržišnoj ekonomiji

Čet, 14/09/2017 - 06:36

Panini, italijanska kompanija, proizvodi albume sa sličicama fudbalera još od Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970.; u 2014. za popunjavanje albuma za Svjetsko prvenstvo u Brazilu trebalo je sakupiti 640 naljepnica. Tržište naljepnica nije samo za djecu; ono je također zahvalno i za mikroekonomiste. Kupovina svakog pakovanja sličica daje rane lekciju o zakonima vjerovatnoće; vrijednosti statističkih testova; zakonu ponude i potražnje; i važnosti likvidnosti.

Kada započnete album, prva naljepnica (u paketu dolazi njih 5) ima 640/640 vjerovatnost da bude ona koju još nemate. Kako se upražnjeni prostori popunjavaju, šanse da ćete kupiti paket u kojem će se naći sličica koja vam nedostaje se smanjuju. Prema Sylvainu Sardyju i Yvanu Veleniku, dvojici matemaričara s Univerziteta u Ženevi, broj paketa naljepnica koje biste trebali kupiti u prosjeku za popunjavanje albuma mehaničkom kupnjom paketa nakon pakiranja, bio bi 899. To pretpostavlja da ne postoji opskrbni šok na tržištu: krađa 300.000 naljepnica u Brazilu u aprilu 2014. uplašila je mnoge kolekcionere da će Panini ostati bez sličica.

Također pretpostavlja da tržište nije montirano. Panini tvrdi da je svaka naljepnica isprintana u jednakoj količini i nasumično raspoređena. No, mnogi će sakupljači biti progonjeni samo jednom karticom koju stalno dobijaju. U analizi za 2010. godinu, gospoda Sardy i Velenik odigrali su ulogu “regulatora” provjeravajući distribuciju naljepnica za 660 albuma koji su prodani u Švicarskoj za Svjetsko prvenstvo te godine. Na uzorku od 6.000 naljepnica, očekivali su da će se svaka naljepnica pojavljivati prosječno 9,09 puta (6000/660). Testirali su da li su stvarne fluktuacije oko tog broja bile u skladu s očekivanom raspodjelom naljepnica i utvrdili da jesu. Takva statistička ispitivanja sve se više primjenjuju na fiskiranje cijena i antikonkurentno ponašanje na financijskim tržištima, također.

Čak i na poštenom tržištu, besmisleno je kupovati paketić za paketićem kao pojedinac (a da ne spominjem ogromne troškove za roditelje). Odgovor je u stvaranju tržišta za sakupljače kako bi zamijenili svoje neželjene naljepnice. Dječije igralište je jedna verzija ovog tržišta, gdje dijete koje ima karticu koju mnogi  žele, iznenada razumije moć ograničene ponude. Sajmovi sličica su druga. Kao i kod svakog tržišta, likvidnost je važna. Što je više ljudi koji se mogu privući na tržište s duplim sličicama, to je veća vjerojatnost pronalaženja naljepnice koju želite. Sardy i Velenik smatraju da će skupina od deset ljudi, koja učinkovito zamjenjuje ​​naljepnice i koristi Paninijevu praksu prodaje posljednjih 50 naljepnica koje nisu na popisu, trebati između sebe razmijeniti samo 1.435 pakiranja za dovršetak svih deset albuma. Internetski forumi, gdje je potencijalno neograničeni broj ljudi s kojima možete zamijeniti naljepnice, znače da taj broj pada još više. Ideja potpuno djelotvornog tržišta trebala bi obeshrabriti Panini, što bi rezultiralo manjim brojem pakiranja. Na sreću, kao i na svim tržištima, ponašanje nije strogo racionalno. Unatoč molbama od roditelja i ekonomista, mlađi nogometni navijači uvijek će biti spremni uložiti većinu svojih naljepnica kako bi dobili Lionela Messija.

Izvor: Economist
Preveo: Danijal Hadžović

Kategorije: BiH

Liberalizam ili socijaldemokratija: U kojoj ideji je spas za BiH?

Uto, 12/09/2017 - 09:43

U 2017. i 2018. godini, Liberalni forum realizira projekt “Jačanje slobode dijalogom” podržan od strane Atlas mreže. Projekt će se realizirati kroz organizaciju pet debata na različite filozofsko-pravne, ekonomske, političke i praktične teme u kontekstu analiziranja pro-tržišnih rješenja, njihovih implikacija i kritike.

Cilj debata je pružiti zainteresiranim građankama i građanima Bosne i Hercegovine uvid u liberalni pogled na goruće probleme i pitanja razvoja naše zemlje uz istodobnu kritiku takvih pogleda kako bi posjetioci debata mogli objektivno donositit svoj sud. Debate će biti organizirane u pet gradova u Bosni i Hercegovini te će njhovi snimci biti dostupni putem online kanala Liberalnog foruma.

Prva debata bit će održana u Tuzli, dana 27.09.2017. sa početkom u 18,00 sati u prostorijama Hotela Tehnograd u Tuzli, Žarka Vukovića bb.

Tema:
Liberalizam ili socijaldemokratija: u kojoj ideji je spas za BiH?

Učesnici:
dr.sc. Dženeta Omerdić, vanredna profesorica Pravnog Fakulteta u Tuzli
dr.sc. Damir Arsenijević, vanredni profesor Filozofskoh fakulteta u Tuzli
mr.sc. Admir Čavalić, asistent na Ekonomskom fakultetu u Tuzli
Danijal Hadžović, izvršni direktor Liberalnog Foruma

Kategorije: BiH

Mises je bio u pravu: Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam

Sub, 09/09/2017 - 01:15

Piše: Mario Nakić (Liberal.hr)

“Znanje iz ekonomije neizbježno vodi u liberalizam”, napisao je Ludwig von Mises u knjizi “Kritika intervencionizma” 1929. godine. Ta rečenica nije njegovo hvalisanje niti veličanje svjetonazora koji je ovaj ekonomist promicao, već puka činjenica, s time da on pritom nije mislio samo na liberalizam u ekonomiji. Govorio je o liberalizmu općenito – kao društveno-političkom pravcu. Znanje iz ekonomije, za one koji dosljedno prate ekonomske zakonitosti, zaista vodi u liberalizam. Dopustite da objasnim.

Ekonomija je društvena znanost koja proučava i analizira načine proizvodnje, distribucije, trgovine i konzumiranja dobara i usluga. Cilj ekonomije je poboljšati životne uvjete u nekom društvu i postaviti zdrave temelje za ostvarenje prosperiteta. Sve liberalne ekonomske škole polaze od teze da ekonomija treba omogućiti što veći izbor dobara i usluga koji će biti dostupni što širem krugu ljudi. To nije nikakva dogma. Prirodna i znanstveno utemeljena činjenica je da je pojedinac materijalno bogatiji kad mu je dostupan veći izbor robe i usluga koje poželi konzumirati.

Temelje svih liberalnih ekonomskih škola postavio je Adam Smith još krajem 18. stoljeća u knjizi “Bogatstvo naroda”. Ta knjiga je utjecala na sve škole ekonomije, s time da do 20. stoljeća nisu ni postojali drugi ekonomski pravci osim socijalizma i liberalizma. Konzervativci su u nedostatku vlastitih ekonomskih učenja prihvatili Smitha, Bastiata i druge liberalne ekonomiste 18. i 19. stoljeća. Smith je jednostavno prepoznao prirodne, elementarne ekonomske zakonitosti koje je opisao tako da se one mogu dalje razrađivati, ali ih se u praksi jednostavno ne može srušiti. Sve antiliberalne škole ekonomije u povijesti i danas zapravo samo pokušavaju naći načina kako bi se u praksi izbjegle Smithove zakonitosti ponude i potražnje te kupca kao krajnji cilj svake ekonomske akcije.

Marx i Engels pokušali su okrenuti proces u drugom smjeru i težište postaviti na proizvodnji (da proizvodnja postane cilj, a ne sredstvo), ali to se pokazalo u praksi lošom idejom. John Maynard Keynes i njegovi sljedbenici pokušavaju dokazati da postoje slučajevi kad država treba “potaknuti” tržište, ali i to se u praksi često pokazuje kao loša ideja. Uvijek se sve svodi na što bolji i veći izbor za kupca koji voli da mu je sve što želi imati što dostupnije. Zbog tog kupca postojat će ponuda bez obzira na državne intervencije, zbog tog kupca će se stvarati radna mjesta koja su samo sredstvo, ali taj kupac je cilj svega.

Zato se liberalni ekonomisti uvijek nastoje usredotočiti na to kako kupci ne bi bili zakinuti za svoj izbor dok političari teže podilaziti posebnim skupinama ili pojedincima među proizvođačima i trgovcima, ali na taj način uvijek štete kupcu koji biva zakinut za izbor ili dostupnost određenog proizvoda ili usluge.

Politika koja zatvara tržište nije dobra za bogatstvo naroda jer narod je siromašniji kad mu se ograničava izbor. Zamislite, recimo, da ste zatvoreni u prostoru s još desetak ljudi i svatko od vas se specijalizirao da nešto proizvodi. Vi sadite, recimo, krumpir i budući da ste posadili više nego što vam treba, želite taj višak prodati susjedima od kojih biste onda mogli kupiti drugo povrće. Ali, ne vole svi vaši susjedi krumpir pa će vam se mogućnost prodaje suziti samo na onu dvojicu koja vole. Sad zamislite da se taj prostor proširi na još 90 ljudi. Među stotinom ljudi sigurno će se naći puno više ljubitelja krumpira i sorte koju baš vi sadite. Sad već možete podizati cijenu i očekivati da ćete za svoj krumpir više dobiti. Također, među 100 ljudi naći ćete i veći izbor povrća koje vi želite kupiti, što znači da ćete moći birati prema kvaliteti i cijeni.

Drugim riječima, trgovina u većem društvu se više isplati nego trgovina u manjem društvu. Ista stvar je u ekonomskoj politici na nacionalnoj razini. Društvo koje se otvara trgovinski prema drugim zemljama i teži ka što slobodnijoj trgovinskoj razmjeni s drugim nacijama više će imati šanse profitirati i to u oba smjera – i kao prodavači i kao kupci. To znači, nacionalizam se ne isplati. Kada želite prodati nešto, ako će netko u Japanu nuditi više za vaš proizvod, prije ćete prodati njemu nego svome sunarodnjaku koji će vam nuditi manje, zar ne? A onaj Japanac će opet biti sretan jer to što on kupuje od vas sigurno ne može naći tamo i zato je spreman za to više novca izdvojiti. Drugim riječima, otvorenost i sloboda od predrasuda se isplati u ekonomiji. Diskriminacija se ne isplati. Slobodno tržište nagrađuje inkluzivnost i otvorenost, a kažnjava one koji se zatvaraju u svoje granice i svađaju sa svojim susjedima ili ne žele imati posla s ljudima koji su po nečemu drukčiji od njih. Takvi neće profitirati jer u homogenom društvu će svi jednako vrednovati dobra i usluge, a znamo da se najviše profitira kad nađete ljude koji će vaš proizvod vrednovati više.

Poznavanje ovih elementarnih zakonitosti vodi i u društveni i politički liberalizam jer čovjek naprosto počinje shvaćati kako nikakve predrasude prema ljudima druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti, nikakve izolacije niti nacionalizam nemaju smisla. Uz razumijevanje ekonomije postajemo otvoreniji i tolerantniji, a to su neke od temeljnih vrijednosti liberalizma.

Znanje iz ekonomije će vas uvjeriti i da nema smisla uvoditi zakonske zabrane za droge, alkohol, kocku, prostituciju i sl. Jednostavno, dok god postoji potražnja za nečim, postojat će i ponuda – na ovaj ili onaj način. Ako država zakonom zabrani ponudu, ona neće nestati nego će se preseliti u zonu crne ekonomije i postat će skuplja zbog većeg rizika proizvodnje. Poznavatelji ekonomskih zakona, stoga, bez obzira na njihovo osobno mišljenje o navedenim porocima, zauzimaju liberalni stav da država treba ukinuti zabrane koje postoje da bi sprječavale ljude od njihovih vlastitih izbora.

Mises je, dakle, s tom rečenicom rekao jako puno i mislio je na liberalizam u najširem mogućem značenju. Stoga mislim da bi svako društvo, a pogotovo naše, trebalo više učiti i bolje razumjeti osnove ekonomije kako bismo se lakše otvorili prema svijetu i bolje razumjeli izazove koji su pred nama.

———–

Prevedimo Misesa!

Uključite se u crowdfunding kampanju i pomozite nam da prevedemo, tiskamo i distribuiramo Misesovu knjigu “Liberalizam” u Hrvatskoj i BiH! Svoje donacije, prema vašim mogućnostima, uplatite ovdje.

Kategorije: BiH

Zašto u BiH pobjeđuju nacionalne stranke?

Uto, 05/09/2017 - 09:19

Piše: Danijal Hadžović

 

Na izborima je Srpska narodna organizacija osvojila sve pravoslavne mandate, njih ukupno 31. Muslimanska narodna organizacija je osvojila sve muslimanske mandate, njih 24. Katolici su pak svojih 16 mandata podijelili između dvije stranke:  Hrvatske narodne zajednice koja je osvojila  12, te „štadlerovaca“ (pristalice nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je vodio HKZ – Hrvatska katolička zajednica) koji su osvojili  4 mandata.

Gore opisano nije nikakva noćna mora glasanja u dejtonskoj BiH, nego rezultat prvih izbora ikad održanih za Bosanski sabor 1910. godine. I pored činjenice da je Bosanski sabor kao savjetodavni organ unutar Austro-Ugarske monarhije imao tek simboličnu ulogu te da je izlaznost na izborima bila ogromna, građani su glasali na način da je to više ličilo na nacionalni popis stanovništva nego na ozbiljne demokratske izbore.

Ova praksa nastavljena je i u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevini Jugoslaviji), s tim što je sada težište srpskih i hrvatskih nacionalnih politika bilo izmješteno u Zagreb, odnosno Beograd. Tako je jedina autentična bosanskohercegovačka stranka postala Jugoslovenska muslimanska organizacija predvođena Mehmedom Spahom za koju je bošnjačko stanovništvo plebiscitarno glasalo. Bh. Hrvati su mahom bili uz Hrvatsku seljačku stranku Stjepana Radića, dok je jedini veći pluralizam postojao među srpskim kao većinskim narodom u državi koji je uglavnom birao između Demokratske stranke i Narodne radikalne stranke (i tu se, iz razumljivih razloga, paralela može povući s bošnjačkim narodom u BiH danas kod kojeg je, kao većinskog, politički pluralizam najizraženiji). Također, zanimljivo je istaći činjenicu da je Komunistička partija,  koja je uspijevala prevazilaziti granice etničkog i osvojiti glasove pripadnika svih jugoslovenskih naroda, na prvim izborima u Kraljevini SHS 1920. u BiH imala jedan od najlošijih rezultata, osvojivši manje od 10%.

Ova praksa prekinuta je nakon Drugog svjetskog rata  uspostavom komunističke diktature, da bi se na demokratskim  izborima 1990. godine narodi Bosne i Hercegovine  vratili starim tradicijama te velikom većinom glasali za tri nacionalne stranke.
Od lijevih i tzv. građanskih intelektualaca i aktivista često se može čuti stav kako problemi BiH nekako počinju s tom 1990. i izborom nacionalnih stranaka na vlast koje nakon krvavog rata i u postdejtonskoj BiH nastavljaju dominirati bh. političkim životom.  Ovakav pogled predstavlja miješanje uzroka i posljedica te negiranje historijskih okolnosti koje su rezultirale dominacijom politika u BiH zasnovanih na etničkoj pripadnosti i nacionalnom pitanju.

 

I prije nego što je postajao bilo kakav jasan i organizovan politički koncept o uspostavi BiH kao suverenog političkog entiteta u modernom smislu,  u Bosni i Hercegovini je sredinom 19. stoljeća započeo proces izgradnje srpskih i hrvatskih političkih nacija. Kako težište izgradnje tih nacija i političkih ideja koje su išli uz njih nije bilo u BiH, nego u Srbiji i Hrvatskoj, tako je i srpska i hrvatska politička i intelektualna elita koja se obrazovala u Bosni i Hercegovini u potpunosti slijedila političke idejne koncepte koji su bili kreirani u Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Drugim riječima, to je značilo da su Srbi Bosnu i Hercegovinu željeli vidjeti kao dio Srbije, a Hrvati kao dio Hrvatske,  u skladu s tadašnjim državnim politikama vladajućih elita tih zemalja koje je većina stanovništva prihvatala . Bošnjaci, s druge strane, kod kojih je zbog pretjeranog utjecaja vjerskog elementa i nepostojanja snažne građanske klase proces nacionalne emancipacije uveliko kasnio, lutali su u svojim političkim stremljenjima od autonomije BiH u okviru Austro-Ugarske, preko vraćanja pod suverinitet sultana, Jugoslavije, pa do čak pripajanja BiH Srbiji ili Hrvatskoj.

 

Proces izgradnje nacija u BiH odvijao se upravo sa suprotstavljenim težnjama o tome u kakvom državnom okviru svaka bh. nacija ponaosob sebe želi vidjeti. Minimalni zajednički sadržilac koji se tu u vrijeme Austro-Ugarske mogao naći kod sve tri ove politike bilo je jugoslovenstvo. Svi drugi koncepti podrazumijevali su negiranje onih ostalih i između njih bilo kakav kompromis o prihvatljivom državno-pravnom položaju Bosne i Hercegovine nije bio moguć.

Nakon kratke i nesretne epizode s Kraljevinom Jugoslavijom, te socijalističke Jugoslavije u kojoj su u ime bratstva i jedinstva i vladajuće dominantne doktrine ovi sukobi nacionalnih politika bili gurnuti pod tepih, na prvim izborima u BiH 1990. na stol je ponovo došlo pitanje starog historijskog sukoba – različitih vizija tri nacionalne politike koje narodi većinski slijede o optimalnom državno-pravnom položaju BiH.

Problem se incijativom velikosrpske politike pokušao riješiti ratom, nasilnim odvajanjem stanovništva i genocidom, što je okončano Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je zaustavio rat, no nije obezbijedio preduslove da BiH prevaziđe stadij suprotstavljenih nacionalnih politika. Naprotiv, s kategorijom konstitutivnih naroda, pratećim nacionalnim kvotama i entitetima, takve je politike dodatno institucionalizirao.

Kada se podvuče crta, dobijamo današnju situaciju u kojoj većina Bošnjaka teži ka nekoj vrsti građanske centralizovanije države, većina Hrvata u najmanju ruku vlastitoj federalnoj jedinici, dok se srpske težnje kreću od želje za očuvanjem ovlasti i političke moći Republike Srpske do potpunog odvajanja iz BiH. I dok je između koncepata srpske i hrvatske nacionalne politike kompromis danas moguć, što se ogleda i u logičnoj posljedici sve tješnije saradnje njihovih političkih elita u praksi, dotle je politički koncept koji slijedi većina Bošnjaka potpuno suprotstavljen i jednom i drugom.

 

Ovo u konačnici dovodi do toga da svaka politička organizacija u BiH najrpije mora biti nacionalna u najširem smislu, pa tek onda ideološka. Ukoliko misli posjedovati bilo kakav kredibilitet u društvu, najprije se mora izjasniti kakvu BiH želi, što je automatski svrstava u jedan od ova tri koncepta. Čak i u slučaju stranaka i organizacija koje nesumnjivo slijede savremene socijaldemokratske ili liberalne vrijednosti te u skladu s njima zagovaraju prevazileženje etničkog koncepta u političkom životu i teže građanskom društvu, zbog same činjenice da su upravo Bošnjaci većinski skloni takvom konceptu, te stranke će uglavnom biti ograničene na podršku unutar bošnjačkog naroda.

Zbog takvih, nepomirljivijih koncepata o optimalnom državno-pravnom položaju, BiH nije u stanju dostići stepen savremenih razvijenih demokratija gdje se politička borba vodi između socijaldemokrata, liberala i konzervativaca, nego ostaje zarobljena u nacionalnom stadiju borbe između bošnjačkih, srpskih i hrvatskih politika i njihovih suprotstavljenih vizija optimalnog državnog uređenja, koje trajno u drugi plan bacaju ekonomska, socijalna i sva druga politička pitanja.

 

Rješenje za ovakav „bosanski čvor“ u konačnici leži ili u tome  da jedna od tri nacionalne politike svoj koncept silom nametne ostalima i uguši eventualni otpor, ili da se građani u doglednoj budućnosti većinski okrenu jednom od ovih koncepata.

Za sada, ni jedno ni drugo se ne čini realnim.

Kategorije: BiH

Ljevičarski mit o kubanskom ‘izvrsnom i besplatnom’ zdravstvenom sustavu

Pon, 04/09/2017 - 07:29

Mit o kubanskom superiornom zdravstvenom sustavu toliko se proširio da su nakon smrti Fidela Castra zaljubljenici u komunizam, pokušavajući na neki način opravdati ovog masovnog ubojicu i tamničara vlastitog naroda, uvijek naglašavali kako je “osigurao besplatno i kvalitetno zdravstvo za sve”. To, naravno, nije istina.

Taj mit o kubanskom zdravstvu pobijen je nebrojeno puta tijekom proteklih desetljeća u medijima, a i svjedočanstvima brojnim prebjezima s Kube, među kojima ima i dosta doktora. Međutim, za proširenje mita najviše se pobrinuo popularni protivnik kapitalizma (koji je, ironično, upravo zahvaljujući kapitalizmu zaradio ogromno bogatstvo), Michael Moore u svome filmu “Sicko” 2007. godine. Ako ga niste pogledali, dokumentarac ide ovako: Moore je poveo skupinu razboljelih Amerikanaca, mahom djelatnika hitne službe 911, kojima je navodno u SAD-u odbijena zdravstvena zaštita, na liječenje u Kubu. I tamo, naravno, sve super – dobili su vrhunsku njegu i liječenje.

Međutim, Moore je u filmu “slučajno” zanemario neke stvari.

Tri različita sustava – za tri različite klase

“Istina, na Kubi postoji odlična zdravstvena zaštita. No, ona nije namijenjena običnim Kubancima. Dr. Jaime Suchlicki sa Sveučilišta u Miamiju i Instituta za kubanske i američko-kubanske studije objašnjava kako Kuba nema jedan niti dva, nego čak tri različita zdravstvena sustava.

Prvi sustav je za strane turiste, znan kao “medicinski turizam”. Turisti plate u stranoj valuti, što je njima malo, ali režimu znači puno. Ustanove za njih su vrhunske: čiste, dobro opremljene, prava umjetnost. U tim se ustanovama radi i dobar državni biznis plastične kirurgije za strance. Zapamtite samo, na Kubi ima mnogo odvojenih zdravstvenih ustanova, ljudi to zovu “turistički apartheid”. Na primjer, postoje i odvojeni hoteli, plaže, restorani – sve je posebno za strane turiste, a posebno za Kubance.

Drugi zdravstveni sustav je za kubansku elitu – članove partije (Kubanska komunistička stranka je jedina zakonom dozvoljena politička stranka u zemlji), vojnike, službene (državne) umjetnike i pisce itd. U nekadašnjem Sovjetskom Savezu takve su ljude zvali “nomeklatura”. I taj je sustav, baš poput onog turističkog, vrhunski.

I onda, imaju i treći – pravi kubanski zdravstveni sustav, onaj za obične građane Kube – a on je užasan. Prema svjedočanstvima i prikupljenoj dokumentaciji, bolnice i klinike jedva opstaju. Uvjeti ne zadovoljavaju osnovne sanitetske standarde, tako da je pacijentima bolje ostati kod kuće. Ako baš moraju ići u bolnicu, sa sobom moraju nositi plahte, sapune, ručnike, hranu, čak i toaletni papir.

Dok je Moore u svome filmu prikazao kako se sofisticirani lijekovi tamo mogu lako i jeftino kupiti, u stvarnosti to nije baš tako. Čak je teško doći do Aspirina, a antibiotici postižu ogromnu cijenu na crnom tržištu.

Odbjegla medicinska sestra za kanadski National Post je rekla: “Tamo nemamo ništa. Nisam vidjela aspirin u kubanskoj ljekarni dulje od godinu dana.”

Ni liječnici, oni zaposleni u pravom zdravstvenom sustavu, onom za obične Kubance, ne žive baš najbolje. Liječnik u azilu je ispričao za Miami Herald 2003. godine, da je na Kubi zarađivao oko 25 dolara mjesečno. Morao je prodavati domaće životinje da bi preživio. A šef medicinske njege za cijelu kubansku vojsku morao je, uz svoj posao, rentati svoj automobil kao taxi vikendom.

Stanje državnog zdravstva na Kubi je toliko loše, da se čak i neke stare bolesti vraćaju kao pošasti. O tome je liječnik u azilu Dessy Mendoza Rivero, koji je bio neko vrijeme i zatočen na Kubi, napisao knjigu ‘Dengue! LaEpidemia Secreta de Fidel Castro’.

Tajna niskog mortaliteta novorođenčadi

Kad je Castro preuzeo vlast 1959. godine, Kuba je bila među razvijenijim zemljama Latinske Amerike. Njen mortalitet među novorođenim bebama je još tada bio među najmanjima u svijetu, točnije 13. od dna. Kuba je po tom pitanju i tada bolje stajala od Francuske, Belgije i Zapadne Njemačke.

Do pravih, točnih statistika u Castrovoj Kubi je jako teško doći jer je teško dobiti točne podatke i inače u bilo kojem totalitarnom društvu. Međutim, kubanske državne statistike pokazuju da je stanje mortaliteta kod novorođenčadi Kube i dalje na odličnoj, niskoj razini.

Možda ste već pretpostavili zašto je to tako – i u pravu ste. Režim jako puno drži do te statistike jer zna da se ona gleda u cijelom svijetu pa se trudi održati smrtnost novorođenčadi na najnižoj razini. Za to koriste najgore metode. Državna služba striktno prati razvoj fetusa kod svake trudnice i posebna se pažnja daje njihovom monitoringu. Čim se uoči bilo kakav problem, čak i najmanji, žena mora abortirati.

Kuba je, po broju stanovnika, među zemljama s najviše abortusa na svijetu i tako se održava niska stopa smrtnosti među novorođenima. Dok neke pro-choice aktivistice na Zapadu hvale kubanski režim zbog “poštivanja prava žene na izbor”, zapravo zanemaruju činjenicu da to nije njezin izbor, nego izbor države. Velik broj abortusa doveo je do toga da Kuba postane zemlja s najstarijim stanovništvom u Latinskoj Americi.

Takvom pristupu su se mnogi liječnici protivili, neki su pokušavali otvoriti privatne klinike i tako izbjeći rad po državnom režimu, no ubrzo im je zabranjen rad te su proglašeni državnim neprijateljima”, piše National Review.

Cijeli članak, s navodima svjedočanstava nekih odbjeglih kubanskih liječnika, pročitajte ovdje.

Ako želite pogledati kako izgledaju bolnice za obične Kubance, a ne turiste ili elitu, kliknite ovdje i ovdje.

 

Izvor: : National Review, Liberal.hr

Kategorije: BiH